Camino de Santiago je hodočašće poznato i "kao Put Svetog Jakova" i koji svake godine privuče stotine tisuća ljudi iz cijelog svijeta.
Postoji devet glavnih ruta koje sve završavaju u Santiago de Composteli, mjestu na krajnjem sjeverozapadu Španjolske. Put svetog Jakova najpoznatija je ruta duga oko 800 kilometara.
Za one dobro pripremljene hodočasnike traje prosječno 35 dana, hoda se 25 kilometara na dan, dva dana se odmara. Naravno, tempo može biti i brži i sporiji i ovisi o fizičkoj spremnosti pojedinca. No, cilj je uvijek isti - pronaći unutarnji mir.
U studiju RTL-a Danas ugostili smo Borisa Trupčevića koji je, nakon što je četvrt stoljeća rada u medijima i na uređivačkim te menadžerskim pozicijama, okrenuo stranicu i prošao Put svetog Jakova.
Što je bio okidač da se odlučite na takav pothvat?
Znam nekoliko ljudi koji su hodali Camino, a slušajući njihove priče, poželio sam krenuti u takvu avanturu.
Zaljubljenik sam u nordijsko hodanje i pogledavši film "Put" s Martinom Sheenom znao sam u tom trenu da jednog dana moram ići tamo.
Našao sam se u situaciju da sam prvi put u karijeri imao rupu između poslova i nisam htio propustiti tu priliku.
Htio sam otići na taj izazov i odraditi dugačak razgovor sa samim sobom.
Kako je moguće u menadžerskom svijetu odvojiti mjesec dana vremena za takvo nešto?
Mislim da je zadatak vrhunskog menadžera učiniti sebe nepotrebnim pa bih rekao da je menadžer, koji ne može izdvojiti mjesec dana, loše odradio posao.
Svi nešto žure, spašavaju, gase požare, ali prisutnost na poslu nije isto kao rezultati ili učinkovitost.
Kakav ste ritam imali u tih 800 kilometara, koliko ste dnevno hodali, kako ste i gdje spavali?
Hodamo sam 30-ak kilometara dnevno, najviše sam u danu prehodao 47 kilometara.
Spavao sam posvuda, u prenoćištima s kolektivnim spavaonicama gdje po 20 ljudi spava u istoj prostoriji u krevetima na sat. Spavao sam u crkvenim prenoćištima, samostanima i na takvim sam se mjestima bolje naspavao nego u hotelima.
Camino je hodočašće je poznato da mijenja sudbine i živote mnogima. Jeste li osjetili tu duhovnu dimenziju?
Apsolutno, to je iskustvo koje čovjek ne može proći, a da ga na neki način ne promijeni. Svašta čovjek tamo nauči pa i to da sve što za sreću treba, stane u taj ruksak koji čovjek ima na leđima.
Mijenja jako odnos prema materijalnom, tamo živite vrlo bazično i skromno te zadovoljavate neke osnovne potrebe. A u ljepoti tih krajolika, planina, visoravni pronalazite neki smisao.
Išli ste sami, ali ste razgovarali s ljudima na tom putovanju. Rekli ste da su u tim razgovorima oni bili ogledalo vas. Na što ste mislili?
To vrijedi i općenito, sve što vidimo u životu i u drugima vidimo vlastitu projekciju, odraz sebe.
Sve što gledamo oko nas vidimo kroz vlastite naočale i takav put omogućuje čovjeku da promatra sebe i prepoznaje refleksije koje vidimo u drugima.
Puno je u putu simbolike, ima paljenje odjeće, nosili ste kamen na hodočašće, što on predstavlja?
Simbolizira teret koji nosimo kroz život, teret frustracija, raznih životnih situacija ili teret gubitka neke voljene osobe.
Svi ponesu neki kamen, ostave ga na početku ili kraju puta, ali najviše puta kod Željeznog križa gdje se simbolički rasterećuju od svih životnih nedaća koje su sa sobom donijeli.
Gdje ste vi ostavili svoj kamen?
Malo pred kraj puta. Htio sam ga nositi skroz do kraja, ali našao sam jedno predivno mjesto pa sam ipak malo uranio.
Kako vam je bilo kad govorimo o novinarskom poslu, bili ste bez društvenih mreža, bez vijesti. Kako je bilo na taj način živjeti?
Osjećao sam se kao u nekom svom paralelnom svemiru, u svom vlastitom izdvojenom svijetu. Nisam ništa pratio, bio sam isključen od svega.
Da je bio Treći svjetski rat, ne bih znao. Jedini kontakt sa svijetom bili su ti dnevnici koje sam pisao putem društvenih mreža i moram reći da sam se preporodio u tom životu lutalice i skitnice na cesti.
Koliko je dovoljno novca za dnevne svrhe na hodočašću?
Moja potrošnja je bila 50-60 eura dnevno što je dosta skromno za ovako zahtjevno putovanje. Ali može se i jeftinije, ljudi uspijevaju odraditi Camino i sa 30 eura ili manje, sve ovisi gdje noćite.
Pronaći unutarnji mir vam je bio ključ. Možete li sve što ste prošli na hodočašću primijeniti na svakodnevni život i u poslovnom smislu?
Apsolutno, mislim da u poslu mogu jako puno. Čak sam u svojoj knjizi napisao i pouke Camina za menadžere.
Ali mislim da u svakodnevnom životu čovjek s Camina ponese veliku smirenost, puno veću prisutnost u životu, jasnije prioritete što je važno, i nekakav je osjećaj da je čovjek nakon toga pod nekakvih staklenim zvonom.
Istraživanja na hodočasnicima su pokazala da su efekti pozitivni, a da izostanak anksioznosti ili bilo čega sličnoga traje i do 12 mjeseci.
Onda ćete ponovno?
Apsolutno.
POGLEDAJTE VIDEO Mario i Hrvoje krenuli na hodočašće od 800 km do Španjolske. U ruksaku su boca, krunica i hrvatski dres
