U vukovarskoj Koloni sjećanja kojom je u ponedjeljak obilježena 33. godišnjica stradanja toga grada u Domovinskom ratu, po podacima gradskih vlasti, sudjelovalo je oko 120.000 domoljuba iz Hrvatske i dijaspore.
Grad heroj simbol je ponosa, u kojem bol zbog žrtava ne prestaje. Ne prestaje ni borba za bolju budućnost.
Razgovarali smo s dvije žene koje su se odlučile vratiti i nastaviti život u Vukovaru - vlasnicom restorana Majom Živković i edukacijskom rehabilitatoricom Mateom Vukas.
Majo, Vi ste se nakon rata iz Crikvenice vratili u Vukovar. Je li Vam drago što ste nastavili život u rodnom gradu?
Maja Živković: S obzirom na to da mi je prvo djetinjstvo oduzeto sa sedam godina kad smo morali izbjeći iz Vukovara, a drugo opet prekinuto sa 16 kad sam se morala vratiti u Vukovar jer se mama morala vratiti na posao, a brat je već bio tu. Sad nakon svih ovih godina ipak smatram da je ovo moj grad i da ovdje pripadam.
Matea, vaši su se čak iz Australije vratili u Vukovar. Kako je došlo do te odluke?
Matea Vukas: Mislim da je to bila vrlo hrabra odluka mojih roditelja. Odlučili su potražiti sreću nakon očevog izlaska iz logora u Australiji, no mislim da je tatu jako srce vuklo da se vrati u svoju Hrvatsku, a nakon toga i u svoj rodni Vukovar.
Ipak je srce presudilo?
Matea Vukas: U potpunosti je.
Majo otvorili ste restoran prije osam godina. Je li bilo teško na početku i ima li u Vukovaru perspektive za one koji žele nastaviti raditi i stvarati?
Maja Živković: Prije devet godina kada smo započeli s restoranom, prostor je dugo bio napušten i nije radio. Suprug je imao viziju s kojom se u to vrijeme nisam slagala.
Život u gradu na Dunavu
Bili ste ljuti na supruga?
Maja Živković: Da jako.
Spominjali ste i razvod?
Maja Živković: Jesam. Ali nakon svih ovih godina napornog rada i truda, i vlastitog sina smo uključili u posao. Mislim da smo stvorili kvalitetan brend, odličan posao i mogu reći da je suprug ipak bio u pravu sa svojom vizijom.
Matea, Vi ste edukacijska rehabilitatorica što je deficitarno zanimanje. Je li bilo lakše onda naći posao u Vukovaru?
Matea Vukas: Mislim da je. Voljela bih reći da bilo koja Vukovarka ili Vukovarac koji završe edukacijsku rehabilitaciju svakako povratkom u ovaj grad imaju mjesto gdje će se zaposliti jer smo deficitarni. A i otvorila sam prvi edukacijsko-rehabilitacijski kabinet koji nudi podršku za djecu i roditelje u ovom gradu. Naša struka je deficitarna i bilo mi je lakše pronaći posao ovdje.
Majka ste djevojčice. Ima li budućnosti za mlade u Vukovaru?
Matea Vukas: Budućnost je velika i ne mogu dati točan odgovor za nju. No mislim da danas živimo ono što su naši roditelji htjeli, a oni kroz nas proživljavaju onu prekinutu mladost i 91. kada su morali napustiti svoj dom zbog rata. Svakako bih voljela da moje dijete ostane u ovom gradu jer mislim da grad ima budućnosti. Vukovar je uvelike napredovao. Da ste me ovo pitali 2000. godine, vjerojatno bih vam rekla - o ne, nisam sretna što smo se vratili. No sada nakon tolikih godina mogu reći da je srce na mjestu i Vukovar je u potpunosti naš grad.
Spomenuli ste mi ranije zanimljivu anegdotu vezanu za Vašeg psića i kolonu sjećanja?
Maja Živković: Mekana je pas kojeg sam spasila. I znate kako je u koloni sjećanja onaj njemački ovčar patio one jadne izmučene ljude, tako je već sedam godina naša Mekana prati kolonu sjećanja uredno.