Stravičan slučaj iz Zaprešića šokirao je Hrvatsku. Pronađena je ostavljena beba, stara tek sat ili najviše dva. Muško novorođenče kasno navečer na ulici su pronašla dvojica mladića.
Pozvali su policiju, brzo je stigla Hitna pomoć pa je dijete spašeno. Dječak je spašen u zadnji trenutak. Svaka minuta bila je ključna. RTL-ova reporterka Lucija Ptičar razgovarala je s Bornom Pribarićem, liječnikom Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije koji je prvi pregledao bebu i spasio je.
Što se zatekli na terenu i što su Vam rekli dječaci koji su vas pozvali u pomoć?
"Oko 23.15, moj tim je dobio dojavu da se u Ulici Antuna Mihanovića nalazi dijete krvave glave. U početku nismo znali da je riječ o bebi. Odmah smo krenuli na mjesto događaja. Kad smo stigli na mjesto događaja, zatekli smo dvoje očevidaca, maloljetnike od petnaestak godina koji su čuli plač u košu za smeće sa strane. Mi smo pristupili mjestu. Padala je kiša, oni nisu ništa dirali. Unutra smo zatekli novorođenče bačeno u koš za smeće."
Kako je izgledala intervencija?
"Čim smo pristupili mjestu događaja i vidjeli o čemu se radi, odmah smo skinuli kantu sa stalka i odnijeli ju u naše vozilo da tamo izvadimo dijete van. Kada smo izvadili dijete, primijetili smo da je omotano samo u neku krpu. To nije bila ni deka ni plahta, osobno mi je to izgledalo kao krpa za poliranje vozila. Bila je bež boje. Bilo je pothlađeno, vrlo loših vitalnih funkcija. Apgar score, numerička vrijednost koja služi za procjenu vitalnosti novorođenčadi bila je samo pet, a normalno je deset. To znači da je dijete imalo vrlo oskudne pokretne tijela, bilo je vrlo oskudne motorike. Bilo je flektirano. Nije plakalo, plakalo je samo povremeno. Puls u minuti je bio samo 55, a normalno za novorođenčad je od 130 do 160."
Koliko je dijete moglo biti u ovakvim životnim uvjetima?
"Budući da je vani padala kiša i da je bilo hladno, po mojoj slobodnoj procjeni, da je prošlo dulje od 15 minuta, djetetu ne bi bilo spasa."
Je li za Vas ovo bila emotivna i teška intervencija? Pamtite li još ovakvih situacija u karijeri?
"Radim u vanjskoj Hitnoj službi već dvije godine. Do sada se nisam susreo s ovakvim emocionalnim šokom na intervenciji. Mi svi smo profesionalci, trudimo se ostati hladne glave, što god vidimo. Međutim, ovakve stvari stvarno potresu čovjeka. Ja i moji kolege, tehničar i vozač, koji su bili sa mnom, kada smo predali dijete, na svu sreću živo, mi smo samo izašli ispred, uzeli čašu vode, kavu i pet minuta sjedili u tišini. Opet, moraš se vratiti dalje na posao. Tko zna što te još čeka. Tako da, morali smo ostati sabrane glave, ali da je šok - šok je."
