Nakon desetljeća zapuštanja obrambenog sektora, Europsku uniju je probudilo okretanje leđa najvećeg saveznika SAD-a koji više ne želi biti jamac europske sigurnosti. Zato se okreće masovnom naoružavanju za što će se izdvojiti 800 milijardi eura.
O neizvjesnom vremenu pred Europom i svijetom razgovarali smo u RTL-u Danas sa stručnjakom za međunarodnu sigurnost Mirkom Bilandžićem.
Kolika je zapravo vojna snaga Europe u slučaju rata?
Čini mi se da pojam "Europa" ima pomalo apstraktno značenje. Ako govorimo o Europskoj uniji, njezin je temeljni cilj bio mir, a ne rat. EU je oduvijek bila usmjerena na državu blagostanja, a ne na ratnu državu. Druga dimenzija je garancija europske sigurnosti, a to je NATO koji postoji od 1949. godine. Treća dimenzija koja je također bitna jest ugovor o Europskoj uniji, koji kaže da je nacionalna sigurnost u nadležnosti nacionalnih država, a ne Europe. Ako stavimo ta tri elementa na jedno mjesto, logično je da se Europska unija nikada nije bavila pitanjima vojne sigurnosti, a to naravno ima svoje posljedice. Posljedice su takve da Europa, zapravo, nema gotovo nikakve vojne sposobnosti. Što se tiče Europske unije, pojedine države u Europi posjeduju ogromnu vojsku, čak veću od Amerike i Rusije, sa 1,9 milijuna ljudi u Europi i 1,3 milijuna vojnika u vojnim snagama Europske unije. No, broj vojnika nije sve; ključni su njihov potencijal i borbene sposobnosti, a to je konačan odgovor.
Sada se kreće i u veliko naoružavanje, svi pričaju o nuklearnom kišobranom, odnosno o nuklearnom oružju. Uz Francusku i Veliku Britaniju, Njemačka i Poljska žele imati mogućnost da stisnu crveni gumb.
Ovo je, ja bih rekao, jedno vrijeme neizvjesnosti gdje smo se vratili u neke hladnoratovske postavke gdje je dominantna dimenzija bio taj nuklearni teror kao sredstvo odvraćanja. Nuklearno oružje, koliko god naravno izgledalo brutalno, u svojoj funkciji je defanzivno oružje - oružje odvraćanja gdje se izgrađuje sposobnost odgovora na prvi udar. To znači da onaj koji krene zna što ga čeka kao povratna reakcija. Logično je da će mnoge države krenuti u tom smjeru kao instrument vlastite sigurnosti. Međutim, to je sada, ja bih rekao, malo daleki put. U smislu tko zaista ima sposobnost i kako će reagirati postojeće nuklearne sile u mogućoj proliferaciji oružja. Meni se čini da je to još jedna točka prijepora i neizvjesnosti koja nas čeka.
Vidite li onda europske vojnike, a između ostalog i hrvatske vojnike u Ukrajini? Je li to izgledan scenarij?
To ovisi o nizu razloga. Prije svega, ne znamo kako će se završiti taj rat u Ukrajini. Ono što znamo, ovog trenutka je odlučnost američke strane da se taj rat završi. Naravno, to će podrazumijevati i da li će taj rat ići u završetak kao završetak oružanih djelovanja i jedno primirje ili će ići na završetak, odnosno uspostavu nekakvog pravednog mira. Ako idemo na ovo drugo, to znači i rješavanje ključnih točaka zbog kojih je taj rat počeo. Prvo je pitanje unutarnjeg ustrojstva Ukrajine, a drugo je pitanje poluotoka Krima i Crnomorske flote i treće je pitanje vojnog statusa Ukrajine i njezinog prava da bira vlastitu orijentaciju u pogledu integracija. Da smo ta pitanja rješavali, a bila su na stolu prije rata, taj rat se ne bi ni dogodio. Rat je pitanje izbora, a ne neizvjesnosti.
Ako se dogodi ovaj drugi scenarij da idemo, na primirje, bojim se da će to ići u smjeru da će se priznati rezultati ratnih djelovanja. Dakle, da će se zamrznuti taj sukob, što je još jedan dokaz hipokrizija međunarodne zajednice i međunarodnog poretka gdje uništava načela na kojima je sazdan. U tom slučaju to je načelo da se ne priznaje nasilna promjena i promjena granica. Može se dogoditi da se konstituiraju određeni tipovi mirovnih snaga koji bi kontrolirali tako neko primirje. Ali ipak, ta odluka će ići, meni se čini ove tradicionalne mirovne misije.
Naši sinovi bi mogli u narednim godinama ići u rat?
Ako se to dogodi i ako ruska strana pristane na takav angažman. Bez pristanka strana u sukobu, nema mirovnih misija. Prema tome, ovi stavovi Ruske Federacije su vrlo uvjerljivi.
Pobijedi li zakon jačega hoće li to potaknuti i neke druge države da primijene silu i krenu u osvajačke misije?
Ja bih rekao da je brutalan i agresivan ruski rat promijenio poredak u mnogim elementima. Vratio je i ove elemente Hladnog rata u posthladnoratovske uvjete. Vratio je jednu orijentaciju — podjelu velikih sila u pogledu interesnih zona i sfera utjecaja, ovisno o završetku tog rata. Meni se čini da će ključne determinante daljnjeg ruskog ponašanja biti prije svega pitanje je li ovo kraj apetita Rusije u odnosu na određene teritorijalne ekspanzije. Druga stvar je da će njegovo rješenje zasigurno biti okidač za postupanje drugih aktera. Cijelo vrijeme, Ruska Federacija opravdava ono što je protupravno, uzimajući presedane iz ranijeg razdoblja.
Važan je faktor ovdje i Kina koja je trn u oku Trumpa. Kako će svijet izgledati za pet godina?
Meni se čini da će svijet biti sve više multipolaran, s još više točaka hladnoratovskih odnosa. S jedne strane, bit će miroljubivi odnosi, poput trgovinskih ratova između Amerike i Kine, a s druge strane, bit će i odnosi koji se temelje na tvrdoj moći, poput američko-ruskog sukoba. Bojim se da će u toj ekspanziji multilateralnih točaka, bez multilateralnih mehanizama koji su srušeni, suvremeni svijet i dalje biti suočen s ovakvim kriznim žarištima.
Ne piše nam se baš dobro?
Bilo bi dobro da to shvatimo i da se orijentacija usmjeri u sasvim drugom smjeru.
