Za razliku od većine prethodnika, papa Franjo nikada nije bio rimski student. U Rim je počeo dolaziti tek kad je postao kardinal, a kada se 2013. ukrcao na let iz Buenos Airesa prijateljima je poručio da budu mirni jer ne postoji ni najmanja šansa da postane papa. Iz Rima se kući više nije vratio, u vječnom se gradu ubrzo udomaćio.
"Volio je sve tipične rimske tjestenine i Carbonaru i Amatricianu i Cacio e pepe, ali Carbonara mu je bila najdraža", otkrio je vlasnik restorana Carlo Massa.
Obožavao je pizzu, ali i sladoled. S okusima nije bilo eksperimentiranja, uvijek je naručivao - limun i mango.
"Nazvali bi nas, mi bismo pripremili sladoled, onda bi ili stali usput ili bi dostavili u kuću sv. Marte", dodao je vlasnik slastičarnice Sebastian Padron.
Želio normalan život
Protokoli i formalnosti su ga zamarali, osiguranju je često zadavao glavobolje. Htio je živjeti normalnim životom, pa je naočale na popravak nosio sam.
"Trebali smo doći k njemu u kuću sv. Marte, ali on je rekao svom osoblju - ne treba optičar sv. Martu, nego naočale trebaju optičara", istaknuo je vlasnik optike Alessandro Spiezia.
Kada je došao, dodao je Spiezia, nitko nije vjerovao da papa sam nosi naočale na popravak u optiku. "Ljudi su mislili da je riječ o glumi, da snimamo film", kazao je.
Budio se u četiri ujutro pa je zato popodne morao odrijemati, inače bi kaže bio lošije volje. A baš uvijek oraspoložila bi ga djeca, tako je nekoliko dana prije no što je završio u bolnici upoznao i jednu poljsku obitelj sa šestero djece kojima je darovao slatkiše.
"Vidjela se ta nevjerojatna želja za blizinom drugih ljudi - do kraja. Iako je bio u invalidskim kolicima, išao je među vjernike", otkrila je Poljakinja Aleksandra Nowak.
Papa Franjo svojom je neposrednošću izašao iz svih okvira i zauvijek promijenio percepciju o papinstvu.
