Otkako su ruske snage potisnute iz Kijeva krajem ožujka, tijela više od 1000 civila otkrivena su u regiji Buča. Mnoga od njih na brzinu su pokopana u plitke grobove, a BBC je doznao da je oko 650 ljudi pogubljeno u masovnim likvidacijama organiziranima u dječjem kampu.
U hladnom, vlažnom podrumu na rubu šume zbog koje je Buča bila popularno odmorište prije rata, pronađena su tijela petorice Ukrajinaca koji su natjerani na koljena i upucani u glavu. Desno od ulaza nalazi se kamenje umrljano krvlju koja je poprimila tamnocrvenu boju. Među njima leži plava vunena kapa s rupom od metka na jednoj strani, također natopljena krvlju.
Nekoliko koraka dalje nalaze se ostaci ruskog vojnog paketa obroka - otvorena konzerva rižine kaše s govedinom i prazan paket krekera. Ime iscrtano grafitima na zidu podsjeća da je scena dječji kamp. No, kada su se ruske trupe početkom ožujka preselile u Buču logor Radiant postao je stratište.
Priča o ubojstvima u ljetnim logorima je zastrašujuća kao i podatak da od 1000 civila ubijenih u toj regiji većina nije umrla od gelera ili granata, već izravnih hitaca izbliza, rekao je visoki policijski dužnosnik za BBC. Ukrajina sada traga za njihovim ubojicama.
Jedna od žrtava, Volodimir Boičenko, prije invazije živio je u Hostomelu, blizu aerodroma na koji su sletjele prve ruske snage s ciljem rušenja ukrajinske vlade. Kada je njegova sestra Aliona Mikitiuk odlučila pobjeći, molila je Volodimira da joj se pridruži. Bio je civil, a ne vojnik, ali je htio ostati i pomoći. Tako je dane provodio tražeći po Hostomelu hranu i vodu koje bi nosio susjedima, uključujući i djecu, koja su bila zarobljena u svojim podrumima pod stalnim granatiranjem i ruskim zračnim napadima.
Prije rata bio je zaposlen u trgovačkoj mornarici s kojom je proputovao svijet. Većinu je dana telefonirao svojoj obitelji iz Hostomela kako bi ih uvjerio da je na sigurnom. Aliona bi nervozno čekala njegove kratke pozive: znala je da se mora maknuti iz skloništa kako bi dobio telefonski signal. Kako su zalihe ponestajale, nagovarala je brata da pokuša pobjeći, ali tada su ceste već bile blokirane. Aliona se posljednji put čula s njim 8. ožujka.
"Rekao je 'Stvarno te volim', a to je bilo tako bolno čuti. U glasu mu se osjećao strah", rekla je kroz plač.
Četiri dana kasnije, Volodimira su primijetili susjedi blizu kampa Radiant. Zatim je nestao.
U ožujku su borbe oko Kijeva bile intenzivne, a mali grad Buča bio je u epicentru. Nakon povlačenja ruskih vojnika početkom travnja otkriveni su prizori koji su šokirali svijet, ulice su bile prepune tijela ubijenih civila.
"Ne znamo kakvi su Putinovi planovi, stoga radimo što je brže moguće u slučaju da baci bombu i uništi sve dokaze", kaže šef regionalne policije Kijeva Andrii Niebytov.
Ti dokazi uključuju polje puno civilnih automobila s rupama od metaka nagomilanih na rubu Buče, u kojima su obitelji pokušavale pobjeći iz grada. Na jednom još uvijek stoji dio bijele tkanine, okačen kako bi se vojnicima pokazalo da njegovi putnici nisu prijetnja.
Kada su 4. travnja otkrivena tijela u kampu Radiant, među njima je bio i Volodimir Boičenko. Aliona je tjednima mahnito zvala bolnice i mrtvačnice. Tog dana poslana joj je fotografija po kojoj ga je identificirala.
"Mrzim ih svakom stanicom svog bića. Znam da je to pogrešno reći o ljudima, ali oni nisu ljudi. Nije bilo niti jedne mrlje na tim muškim tijelima koja nije pretučena", rekla je Aliona o Volodimirovim ubojicama.
Petorica muškaraca pronađena su kako čuče na koljenima, pognutih glava i vezanih ruku na leđima.
"Znamo da su bili mučeni. Ruska vojska je prešla granicu. Nisu se borili protiv vojske u Ukrajini, nego su otimali i mučili civilno stanovništvo", rekao je šef policije za BBC.
Neki ruski vojnici navodno su bili i previše neoprezni u prikrivanju svojih tragova pa su ukrajinske jedinice teritorijalne obrane na nekim napuštenim položajima čak otkrile popise s imenima vojnika, podatke o njihovim putovnicama i brojeve mobitela.
Dosad je registrirano više od 11.000 potencijalnih slučajeva ratnih zločina, a ukrajinske sigurnosne službe u pomoć su pozvale civile koji su u digitalnom smislu dobro potkovani.
"Osjećam se dužnim pomoći. Razumijem da će biti jako teško i da se mnogi slučajevi neće riješiti. Ali ovih tjedana važno je pronaći što više informacija", rekao je kaže Dmitro Repliančuk, novinar na portalu slidstvo.info, koji je prije rata radio na razotkrivanju korupcije unutar ukrajinskih tijela za provedbu zakona.
Sada radi s tužiteljima i pretražuje internet u potrazi za dodatnim podacima koji bi mogli pomoći u hvatanju osumnjičenih ratnih zločinaca.
U kampu Radiant među nosilima je pronađen jedan trag. Radi se o omotu paketa koji je žena imena Ksiuka poslala ruskom vojniku, a na kojem su jasno označeni ime i vojna jedinica. Jedinica 6720 nalazi se u Rubcovsku u regiji Altai u Sibiru, a ista se i ranije povezivala s Bučom kad su vojnici iz toga grada uhvaćeni na snimkama nadzornih kamera dok su rođacima slali ogromne pakete pune robe koju su opljačkali iz ukrajinskih domova.
"Taj logor je bio stožer pa bi postojao i zapovjednik. Vojnici nisu mogli nikoga pogubiti bez zapovjednikova znanja. Dakle, prvo ćemo pronaći organizatore, a onda tražiti izvršitelje", rekao je šef regionalne policije Kijeva, Andrij Niebitov.
Preko puta kampa Radiant, iza crkve poprskane gelerima, dio Buče polako opet pokazuje nove znakove života. Dječaci trče po dvorištu, a mala lokalna trgovina ponovno radi. Mještani razgovaraju o danima kad su ruski tenkovi ušli u njihov grad, o vojnicima koji su divljački pucali i pijani lutali ulicama, provaljivali u kuće i krali iz njih. Prisjećaju se i jednog susjeda koji je iz ljetnog kampa pobjegao i sklonio se u njihovoj stambenoj zgradi.
Viktor Sitnitski prepričao je u telefonskom razgovoru za BBC detalje pakla iz kampa Radiant. On trenutačno boravi u zapadnoj Ukrajini, a ruski vojnici oteli su ga, kaže, početkom ožujka na ulici. Vezali su mu ruke i navukli kapu preko očiju, a zatim ga odvukli u podrum za koji je siguran da se nalazio na području dječjega kampa. Ondje su mu polijevali noge hladnom vodom kako bi se smrznuo, a na glavu su mu prislonili pištolj.
"Stalno su govorili: 'Gdje su fašisti? Gdje su trupe? Gdje je Zelenski? Jedan od njih je spomenuo Putina pa sam rekao nešto bezobrazno i on me udario", prisjeća se Viktor.
Sjeća se kako je bio ljut na svoje otmičare, ali i prestravljen. Svojevremeno je radio u Moskvi s muškarcima iz Sibira i bio je užasnut što se Rusi sada prema njemu ponašaju tako brutalno. Još više kada je jedan od vojnika otkrio da je i on iz Sibira.
"Tužno je što su se naši djedovi zajedno borili protiv nacista, a sada ste vi fašisti", ljutito mu je odgovorio jedan Rus.
"Rekao mi je: 'Imaš do jutra da se prisjetiš što si vidio, a ako ne, bit ćeš upucan", dodaje.
Te noći Viktoru se posrećilo. Došlo je do jakog granatiranja i kada je shvatio da ga otmičari više ne čuvaju, pobjegao je spasiti život.
"Računao sam da imam više šanse preživjeti pod granatiranjem nego u tom podrumu. Već su mi prislonili pištolj uz glavu. Koliko bi ih koštalo da povuku okidač?", pita se.
