Kroz cijelu povijest Vlade su započinjale ratove zbog postizanja različitih ciljeva. Lepeza ciljeva kretala se od osvajanja novih teritorija, promjene neprijateljskih režima ili
podrške saveznicima. Međutim, samim početkom ratnih djelovanja ulozi su mijenjani, a apetiti rasli ili se smanjivali. Postoji više razloga za to. Prije svega neuspjeh u ratu mogao je donijeti velike probleme onome tko je rat započeo, materijalne i ljudske gubitke koji bi u krajnjem vodili općem nezadovoljstvu građanstva, nemirima i pobunama, piše Foreign Affairs.
Cijela gore spomenuta dinamika prisutna je i kod tzv. "specijalne vojne operacije", ili bez navodnika otvorenog kršenja 'Ius Cogens' (imperativnih) normi međunarodnog prava o nepovredivosti teritorijalnog integriteta i suvereniteta, koje je Ruska Federacija sprovela invazijom na Ukrajinu. Primarni ciljevi koje je predsjednik Vladimir Putin postavio kada je naredio brutalni upad na teritorij druge države bili su "denacifikacija i demilitarizacija" uz moguću, dobrodošlu promjenu "kijevskog režima".
Nešto više od godinu dana nakon početka rata Ukrajina je najmilitariziranija država u Europi, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij ima poziciju stabilniju nego prije početka sukoba. Uz to veliki postotak građana koji su u Ukrajini koristili ruski jezik odlučili su se u svakodnevnoj komunikaciji koristiti ukrajinski, dok su teritoriji na istoku zemlje pretežno naseljeni stanovništvom tradicionalno naklonjenom Moskvi, do temelja razoreni i raseljeni. Putinovi su primarni ciljevi, dakle, doživjeli potpuni fijasko. Uz sve to službeni Kremlj nije uspio staviti pod svoju potpunu kontrolu ni četiri regije (Donjeck, Lugansk, Kerson i Zaporožje), koje su onako pompozno u rujnu 2022. godine, bile pripojene Ruskoj Federaciji.
Prije početka rata dužnosnici u Kremlju nisu mogli ni naslutiti da se i sam poluotok Krim, anektiran 2014. godine, može naći na meti ukrajinskih napada. Međutim, zadnji udari dronovima kojima su ukrajinske službe sigurnosti gađale Kerčki most i pogodile ga, razuvjerile su i najokorelije Putinove pristalice da će ciljevi postavljeni pred rusku armiju pred početak "specijalne vojne operacije" biti lako ispunjeni. Naprotiv, ljudski gubici, gospodarski i financijski problemi u kojima se ruska država našla suočena sa snažnim sankcijama nametnutim sa Zapada, uvjetovala je da predsjenik Putin bude u dilemi kako dalje reagirati. Posao mu je otežala i pobuna šefe privatne vojske Wagner, Prigožina, koji je nakon uspjeha kod strateški beznačajnog, ali simbolički izuzetno važnog grada Bahmuta, okrenuo svoje plaćenike protiv Moskve u pokušaju da se obračuna s čelnicima ruske vojske i ministarstva obrane, Gerasimovom i Šojguom, koje je recentno optuživao za nesposobnost i na koncu izdaju ruskih nacionalnih interesa. Iako je pobuna trajala relativno kratko i riješena uz posredovanje bjeloruskog predsjednika Lukašenka, američke i britanske obavještajne službe su suglasne da je izazvala "vidljive pukotine" u Putinovoj vladavini.
Putin mijenjao ratne ciljeve
Zbog svega gore navedenog predsjednik Putin je bio prinuđen često mijenjati ratne ciljeve, od osvajanja Kijeva i promjene "nacističkog" režima do stavljanja fokusa na kontrolu Donabasa, od blokade ukrajinskih luka do postizanja dogovora o izvozu ukrajinskog žita preko crnomorskih luka, da bi se u konačnici povukao i iz tog sporazuma i naredio žestoke raketne udare na silose za čuvanje žita u Odesi.
Očito je da Putin pokušava naći strategiju, kojom bi objasnio građanstvu, ali prije svega već zasićenim ruskim elitama zašto je potrebno produljiti rat u Ukrajini. Njegovi propagandisti imali su uspjeha u uvjeravanju javnosti da Ruska Federacija zapravo ne ratuje protiv Ukrajine već cijelog NATO-a čija ekspanzija na istok znači neposrednu opasnost za rusku sigurnost. Otuda i one krajnje bizarne prijetnje bivšeg ruskog predsjednika Medvedeva koji svakih nekoliko dana šalje poruke kako ugroza ruske egzistencije znači uporabu nuklearnog oružja i kraj svijeta. Međutim, nameće se logički zaključak: ukoliko Ruska Federacija ratuje s cijelim NATO-om onda nema ni najmanju šansu dobiti započeti rat pa prema tome ni ostvariti postavljene ciljeve. Upravo gore spomenuti šef Wagnera, Prigožin, je o tome prvi progovorio i "sledio" rusku propagandnu mašinu.
Stratezi na Zapadu su svjesni kako dugo najavljivana ukrajinska proljetna ofenziva ne ide po planu odnosno napreduje mnogo sporije od očekivanog. Posljedica je to nedovoljne uvježbanosti ukrajinske vojske, osobito zapovjednog kadra, koja izgleda nije u stanju brzo usvojiti od NATO instruktora taktičke vještine neophodne za poduzimanje kombiniranih operacija šireg opsega. Naravno i dobro utvrđena ruska obrana, te i dalje prisutna superiornost ruske vojske u vatrenoj moći značajni su činbenici koji uvjetuju sporost ukrajinskog napredovanja. Ipak, između daljeg naoružavanja i pomoći ukrajinskoj vojsci i mogućeg ruskog zadržavanja teritorija koje je Rusija u početnim danima rata osvojila Zapad bez dileme bira podršku Ukrajincima. Jednostavno, ruska pobjeda ili status quo s teritorijima koje Rusi sada drže u Ukrajini značili bi geo-političku katastrofu za Zapad, koju on neće dozvoliti. Putinu ostaje i dalje da se nada kako će se saveznici umoriti od podrške Ukrajini pritisnuti unutarnjim problemima, te ambivalentnim stavom šire međunarodne zajednice. Međutim, morat će smisliti efikasnije strategije ukoliko misli realizirati zacrtane ciljeve, te pred vlastitom, ali i svjetskom javnosti opravdati nastavak ratnih djelovanja.
POGLEDAJTE VIDEO: Najviše pozicionirana Hrvatica u NATO-u: 'Rusija će izgubiti. Mora'
