Reporteri BBC-ja ušli su u zatvor na zapadu Ukrajine u kojem se nalaze zarobljeni ruski vojnici. "Stotine vojnih obveznika i plaćenika zatvoreni su u ovim neuglednim zgradama koji diljem zemlje ima 50-ak", piše BBC.
Baš kada su britanski izvjestitelji ulazili u zatvor, Ukrajina je bila na udaru ruskih raketa. U podrumu ih je dočekalo nekoliko desetaka zarobljenika koji su se sklonili od napada.
Razmjene zarobljenika postale su redovita pojava ovog rata i za Kijev je ključno da se nastave. Ukrajina je ovog mjeseca priopćila da je do sada osigurala oslobađanje 1.762 muškaraca i žena u razmjenama zatvorenika. To su vrlo osjetljive operacije za čije su organiziranje često potrebni mjeseci, napominje BBC.
Prema Ženevskim konvencijama, ratni zarobljenici ne smiju biti izloženi javnosti ili poniženju. "Smjeli smo prići kome smo htjeli i tražiti njihov pristanak za razgovor. Ali stražari su bili s nama gdje god bismo išli i malo je vjerojatno da su ti ljudi slobodno govorili", objašnjava reporter BBC-ja. Mnogi su sakrili svoja lica kako bi dodatno zaštitili svoj identitet.
Zlostavljanja s obje strane
U studenom prošle godine UN-ovo izvješće o ljudskim pravima dokumentiralo je zlostavljanje s obje zaraćene strane, na temelju intervjua sa zatvorenicima koji su govorili o slučajevima mučenja i zlostavljanja. Ovdje se činilo, nastavlja reporter, kako su stražari željeli pokazati da dobro postupaju sa zatvorenicima.
Jedan ruski borac je rekao da je radio za grupu plaćenika. U ovaj je objekt doveden tri dana ranije, nakon što je zarobljen u blizini istočnog grada Soledara, koji su prošlog mjeseca zauzele ruske snage. Novinari su razgovarali i s jednim zatvorenikom koji je rekao da je zarobljen u regiji Luhansk 29. prosinca. "Nadam se da ću biti razmijenjen i da se neću morati vratiti u vojsku", rekao je.
Izlaskom iz skloništa postalo je jasno da je otprilike polovica zarobljenika ranjena. Neki su imali zavijene ruke ili noge, dok su se drugi kretali vidno šepajući. Dok su se reporteri približavali pulsirajućem zvuku kompresijske bušilice, u vidokrugu se pojavila mala proizvodna linija na kojoj su ratni zarobljenici sastavljali setove vanjskog namještaja. Radili su pognute glave.
Novinarima je rečeno da je lokalna tvrtka imala ugovor s tom ustanovom, a to je značilo da su i zatvorenici mogli zaraditi nešto novca, uglavnom za cigarete i slatkiše. Većina ratnih zarobljenika prisiljena je raditi ovakve poslove.
U vrijeme ručka zatvorenici su odvedeni u privremenu kantinu na gornjem katu. Kroz prozor je vijorila ukrajinska zastava na hladnom vjetru. Jeli su brzo i u tišini. Zatim su, stol po stol, kao neka savršena koreografija, stali zajedno i uzviknuli na ukrajinskom: "Hvala za ručak!"
Dokumentarci o Mariupolju
Ovdašnji zatvorenici prisiljeni su gledati televiziju na ukrajinskom, uključujući dokumentarce o ukrajinskoj povijesti i gradu Mariupolju, koji je bio gotovo sravnjen sa zemljom nakon ruske opsade i bombardiranja koje je trajalo mjesecima. Pitali su jednog zatvorenika razumije li što gleda. "Manje-više", rekao je. "Smatram da je poučno", izjavio je, no malo je vjerojatno da je bio iskren.
Vrlo je moguće da neki od Rusa u prostoriji nisu mogli razumjeti program koji su trebali gledati, a možda i nisu htjeli.
Zatvorenicima je dozvoljen jedan telefonski poziv svaka dva tjedna, tvrde čuvari. Za njihove obitelji u Rusiji ti su pozivi često prva prilika da saznaju da su im sinovi zarobljeni.
"Gdje si, pitala sam pola grada za tebe", preko telefona se čula majka jednog mladića.
"Mama, čekaj. U zarobljeništvu sam, ne mogu ništa više reći".
"Kod prokletih Ukrajinaca?", upitala je, prije nego što je briznula u plač.
"To je to, mama. Tiho", rekao joj je dok je stražar stajao iznad njega. "Najvažnije je da sam živ i zdrav…"
