Za manje od mjesec dana bit će godišnjica početka ruske invazije na Ukrajinu. Ono što u Moskvi zovu "specijalnom vojnom operacijom" zapravo je još jedan krvav i brutalan rat u Europi. Od prvih dana tog rata, ovdašnji su vojni i vanjskopolitički analitičari isticali niz sličnosti ruske agresije na Ukrajinu s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i BiH, odnosno ratovima na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih godina prošloga stoljeća. Koliko je rat u Ukrajini, sa svojim uzrocima i povodima, ali i načinom na koji se vodi, usporediv s nekim drugim ratovima u bližoj i daljoj prošlosti, upitali smo povjesničara i kolumnistu našeg portala Hrvoja Klasića.
"Tražimo li usporedbe rata koji se vodi u Ukrajini s nekim ratovima u prošlosti, onda prije svega trebamo definirati što uspoređujemo ili što bi bili parametri koje uspoređujemo. Rekao bih da je ključna činjenica da je izvršena agresija jedne zemlje na drugu, da zemlja agresor želi zauzeti teritorij druge zemlje i da svoju agresiju opravdava pružanjem pomoći svojim sunarodnjacima koji žive na teritoriju druge države, a koji su, po njihovu mišljenju, zakinuti za svoja prava ili su im ugroženi životi", uvodno nam je rekao Klasić.
Pomoć 'ugroženim' sunarodnjacima - opravdanje za agresiju
Ratovi se, kaže, mogu uspoređivati prema puno parametara, a slijedom toga rat u Ukrajini i ono što mu je prethodilo Klasić je usporedio s dva povijesno nam najbliža rata na teritoriju Europe.
"Pada mi na pamet ono što se događalo 1930-ih u Europi i ono što se događalo potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih na Balkanu. Drugim riječima, Njemačka je tada širila svoj 'Lebensraum' odnosno 'životni prostor' na račun drugih država. Zauzela je teritorije drugih država, a agresija je na samom početku bila opravdavana ugroženošću Nijemaca na području Čehoslovačke, Poljske, Austrije… Spašavanje ili pružanje pomoći Nijemcima u tim državama bilo je opravdanje za agresiju", kaže.
Slična situacija bila je i krajem 1980-ih i početkom 1990-ih u tadašnjoj SFR Jugoslaviji.
"Tada je Srbija ušla u rat s drugim jugoslavenskim republikama i u principu željela zauzeti teritorij kako bi se stvorila nekakva 'velika Srbija', odnosno ono što se danas naziva 'srpskim svijetom'. Povod ili argument za agresiju bio je stav da su Srbi ugroženi na područjima Hrvatske, BiH i Kosova pa ih treba spašavati. Dodao bih ovome još jednu sličnost, a to je politička propaganda režima koja je prethodila kao priprema terena u vlastitoj javnosti, a prema kojoj je zauzimanje drugih teritorija neminovno", ističe Klasić.
Putin 'blefirao' kao i Hitler: Nije napao 'taj' dan nego idući tjedan
Danima, tjednima pa i mjesecima prije nego što će Vladimir Putin zapovjediti pokretanje invazije na Ukrajinu, Rusija je gomilala vojsku na granici s Ukrajinom. Mediji i razni analitičari diljem svijeta tada su nagađali blefira li Putin ili misli ozbiljno. Iako je psihoza rata rasla, gotovo svi tvrdili su ono prvo - da Putin blefira. Čak su objavljivani i datumi za koje se pretpostavljalo da će Rusija pokrenuti invaziju.
"Usporedimo li situaciju neposredno pred napad Rusije na Ukrajinu s onom prije širenja odnosno napada Njemačke na Austriju, Čehoslovačku i Poljsku, zanimljivo je da su u oba slučaja u svjetskoj javnosti postojale informacije da bi do toga moglo doći "tog i tog dana". Međutim, uvidom u tadašnja medijska izvješća, vidimo da su se visoki dužnosnici Trećeg Reicha - Göring, Goebbels pa i sam Hitler rugali govoreći kako je došao "taj i taj dan", a da Njemačka nije nikoga napala. I doista, nisu napali tada, nego za tjedan dana. Gotovo slična stvar dogodila se prošle godine u veljači kad su mnogi svjetski mediji objavili da će Rusija tada i tada napasti Ukrajinu. I doista nije napala tog dana, ali je napala tjedan dana kasnije. I to je jedna od mogućih usporedbi ratnih situacija", smatra Klasić.
'Iz srdžbe i bijesa agresora često proizađu ratni zločini'
Prizori koji su potom iz Mariupolja, Buče i drugi ukrajinskih gradova otišli u svijet - razoreni gradovi, kolone izbjeglica, leševi na ulicama, masovne grobnice, "groblja" tenkova… - uvelike su bili slični prizorima koje smo ranije vidjeli u ratovima na ovim prostorima, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici i drugim mjestima.
"Pokazuje se kroz povijest, i to ne samo na ovim primjerima koje sam istaknuo, da agresija puno snažnije vojne sile ne mora nužno završiti pobjedom. Posebno ne lakom i brzom pobjedom, unatoč nekakvim početnim uspjesima. To smo vidjeli i 1941. godine, ali i na ovim našim prostorima, gdje je JNA bila jedina vojna sila. Međutim, unatoč svemu tome, okupirati jednu zemlju i u njoj uspostaviti svoju vlast i preuzeti teritorij, nije baš tako lako. Onoga trenutka kad planovi ne idu onako kako se očekivalo, to izazove srdžbu agresora pa iz te srdžbe i bijesa često proizađu ratni zločini kakve smo vidjeli u Mariupolju ili Buči, a kakve smo vidjeli devedesetih u Hrvatskoj i BiH", kazao je Klasić.
Njemačka prošla katarzu, Srbija nije. Hoće li Rusija?
Na koncu, svaki rat kad-tad mora završiti. Klasića smo pitali kakav ishod i dugoročne posljedice očekuje, kada je u pitanju Rusija koja je pokrenula ovaj rat.
"Ono čega se bojim u slučaju Rusije, više bih usporedio s ratovima 90-tih godina u bivšoj Jugoslaviji. Srbija nije proživjela katarzu i njeno društvo nije, da tako kažem, steklo jedan čvrsti stav da je odgovorna za ratove, da je sudjelovala u ratovima i masovnim zločinima. Vidimo da kad ne dođe do toga, onda to tinja cijelo vrijeme. Sasvim suprotan primjer je ono što se dogodilo u Njemačkoj poslije rata. Njemačka je 1945. godine bila poražena i proglašena glavnim krivcem, a cijelo njemačko društvo posvetilo se suočavanju s tamnom stranom svoje prošlosti. Zbog toga je već nekoliko godina nakon rata bilo nezamislivo, a posebno danas, da bi Njemačka mogla pokrenuti nekakav novi rat. Nažalost, 30 ili 35 godina nakon onoga što se događalo na području bivše Jugoslavije, kada su Slobodan Milošević i srpske intelektualne elite počele s planom projekta 'svi Srbi u jednoj državi', mi i danas živimo u svojevrsnoj opasnosti jer sadašnje srpske političke, intelektualne i vojne elite nisu učinile ništa na tom suočavanju. Uostalom, znate da se često kaže kako najveći dio srpskog društva ne osuđuje Miloševića zato što je vodio ratove, nego zato što ih je izgubio. Nažalost, bojim se da bilo kakvo primirje danas u Rusiji, koje ne bi vrlo jasno dovelo do suočavanja ruskog društva s prošlošću, ne bi donijelo mir dugoga vijeka. Neke nove elite išle bi ispravljati ono što njihovi prethodnici nisu učinili", zaključio je Klasić.
