Bill Roggio, američki vojni analitičar i urednik časopisa The Long War Journal, analizirao je za Daily Mail rat u Ukrajini. Napisao je, između ostalog kako želja u odnosu na stvarnost ima prednost u borbi za oblikovanjem percepcije Zapada o ratu u Ukrajini.
Simpatije prema brojčano slabijim braniteljima Kijeva dovele su do preuveličavanja ruskih neuspjeha, nerazumijevanja ruske strategije, pa čak i neutemeljenih tvrdnji psihoanalitičara amatera da je Putin izgubio razum.
Trezvenija analiza pokazuje da je Rusija možda zadobila udarac, ali je uvijek imala dobro osmišljene planove za daljnje napade ako se njeni početni potezi pokažu nedostatnima.
Svijet je i prije potcijenio Putina i te su pogreške dijelom dovele do ove tragedije u Ukrajini.
Moramo biti bistrih očiju sada kada je rat u tijeku.
Ipak, čak i profesionalci u Pentagonu dopuštaju da im suosjećanje zamagli prosudbu.
Samo dva dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, izvjestitelji američkog Ministarstva obrane brzo su ustvrdili da je neuspješno zauzimanje Kijeva u prvim danima rata predstavljalo ozbiljan neuspjeh.
Izvještaji Ministarstva obrane su implicirali da je ruska ofenziva znatno kasnila ili da je čak propala jer glavni grad nije pao.
Ali američki čelnici trebali su naučiti obuzdati svoje nade nakon katastrofalnog povlačenja iz Afganistana.
Još jednom, američki i zapadni dužnosnici upadaju u zamku nerazumijevanja neprijatelja i njegovih ciljeva, napisao je Roggio.
Navodno je Putin vjerovao da će ukrajinska vlada pasti kada ruske trupe pređu granicu i potisnu se prema Kijevu, te da je operacija propala jer se to nije dogodilo.
Putin se svakako nadao brzoj pobjedi, ali očito se nije oslanjao samo na nagli ulaz u Ukrajinu kao jedini plan za uspjeh.
Umjesto toga, ruska vojska bila je spremna zauzeti zemlju silom ako brzi udar ne uspije.
Sjetite se invazije na Irak
Ovakav plan trebao bi biti poznat Amerikancima koji se sjećaju invazije na Irak 2003. godine.
U prvim satima rata, američko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je svoju kampanju "šoka i strahopoštovanja" u pokušaju da ubije Sadama Husseina i druge ključne vođe i sruši vladu. Sadam je preživio, ali je američka vojska bila potpuno spremna za nastavak kopnenog napada.
Pogled na rusku vojnu ofenzivu pokazuje da je postojao plan za invaziju punog razmjera, koji Rusija sada provodi, piše Roggio.
Konvencionalno, mehanizirano ratovanje je poduhvat koji zahtijeva vrijeme i resurse, a operacija ovog opsega nije kratkotrajna.
Peti front
Ruska ofenziva se odvija na četiri odvojena fronta. Na petom frontu, u istočnoj Ukrajini, koju je Putin proglasio neovisnom prošlog tjedna, ruske snage vezuju ukrajinske trupe koje su potrebne drugdje.
Glavnina ruskih snaga napreduje prema jugu od Bjelorusije do Kijeva.
Ruske napredne snage, uključujući zračne, mobilne i izviđačke trupe, bile su angažirane s ukrajinskim postrojbama izvan Kijeva od početka rata.
Ogromna kolona ruskih vojnika, za koju se procjenjuje da je duža od 60 kilometara, nalazi se samo 30-ak kilometara sjeverno od Kijeva i vjerojatno će se okupiti kako bi opkolila glavni grad.
Ako ruske snage uspiju zauzeti Kijev i potisnuti se prema jugu kako bi se spojile sa snagama na krimskom frontu, čime bi se Ukrajina podijelila na dva dijela, to bi bio veliki udarac za vladu Zelenskog.
Ono što je važnije od nekoliko neuspjeha jest da su ruske snage prodrle 100-tinjak kilometara na sporan teren u manje od tjedan dana i da su na periferiji glavnog grada.
Strateški pozicionirani
Ovo nikako ne opisuje neorganizirane, loše sastavljene i neuspjele ofenzive.
Prodor prema jugu od Bjelorusije prema Kijevu podržava još jedna ruska kolona, koja je krenu s istoka u blizini Kurska.
Ako se ova kolona uspije povezati s ruskim postrojbama u blizini Kijeva, obuhvatit će ukrajinske snage u većini pokrajina Černihoa i Sumija, lišavajući ukrajinsku vojsku prijeko potrebnih vojnika i ratnog materijala potrebnog negdje drugdje, te odsjeći vladu od dvije sjeverne pokrajine.
Dalje prema istoku, ruske snage pokrenule su široku ofenzivu usmjerenu na Harkiv, drugi najveći ukrajinski grad, koji je sada pod opsadom.
Na jugu su se ruske snage, potpomognute amfibijskim napadima iz Azovskog mora, "slile" u Ukrajinu s Krima.
Na ovoj fronti, ruske snage su se razgranale duž dvije glavne osovine, jednu sjeverozapadno duž rijeke Pivdenji Buh, a drugu sjeveroistočno duž obale i unutrašnjosti prema regiji Donbas, koju je Rusija proglasila neovisnom neposredno prije invazije, nastavlja pojašnjavati Roggio za Daily Mail.
Ako se ruske kolone s bilo koje južne fronte mogu povezati sa snagama sjevernije, odsjekle bi mnoge ukrajinske trupe od pojačanja - jedna od dvije kolone već je napredovala otprilike 250 kilometara.
Ruski generali često su birali zaobići mjesta i gradove koji se snažno protive i izoliraju ih kako bi se kasnije nosili s njima, upozorio je Roggio u svojoj analizi.
Ovo je tek upozorenje građanima
Trenutno su topnički i raketni napadi tamo ograničeni, možda da bi se građanima poslala poruka kao upozorenje na ono što može doći.
Čini se da Putin želi Ukrajinu uzeti netaknutu, ali neće oklijevati povećati razinu brutalnosti ako bude potrebno.
Sustavna priroda ruskog napada u suprotnosti je s nagađanjima da je Putin izgubio kontrolu i razum.
Nitko ne zna sa sigurnošću, ali čini se da su postupci Putina, postupci hladnog i proračunatog protivnika.
Odbacivanje njegove odluke o invaziji na Ukrajinu kao oblika ludila zapravo je izgovor za ignoriranje vjerojatnih Putinovih motiva i budućih postupaka.
Strateški gledano, Putinovo napredovanje u Ukrajini počelo je prije više od deset godina, kada je izvršio invaziju i balkanizirao Gruziju priznavanjem marionetskih režima Kremlja u regijama Abazije i Južne Osetije.
