Uz zvuke "Je Ne Regret Rien" nakon skoro 30 godina pred zagrebačku se publiku vratila Pekinška patka, jedan od prvih i daleko najboljih punk bendova na ovim prostorima.
Sve je bilo kao u danima ponosa i slave - pjevač Čonta je poput pomahnitalog zeca skakutao po stageu, ispred njega u divljem su se plesu mlatili punkeri svih generacija, a legendarni Novosađani svoje su klasike tipa "Poderimo rok", "Ružan, pametan i mlad" i "Bila je tako lijepa" razvaljivali žestinom i energijom tinejdžera.
Najzabavniji trenuci šezdesetak minuta dugog koncerta bili su Čontino trganje plakata s natpisom turbo-folk i prepričavanje kako su u mladim danima "šminkerima uzimali najbolje trebe".
Jedini prigovor vrijedi uputiti drugom bisu na kojem su ponavljali pjesme iako su sa set-liste izostavili najveći hit "Bolje da nosim kratku kosu".
No, sve to stvarno je manje važno u usporedbi s činjenicom da se većina okupljenih konačno mogla uvjeriti u mit o Pekinškoj patki, i to tamo gdje su uvijek bili najjači, na pozornici.