Stavove i razmišljanja internistice dr. Lidije Gajski nećete čuti od većine liječnika. Vrlo je malo njih, dapače, koji će se naglas složiti s njom. Ona, međutim, smatra da nije kontroverzna jer, kaže, o njezinim tezama ne postoje nikakve kontroverze – struka se uopće nije oglasila kako bi ih eventualno osporila, a u javnosti je dobila samo podršku. U jeku još jedne u nizu afera u zdravstvu, razgovarali smo s doktoricom Gajski o tome što ne valja u zdravstvu i medicini i kako "ozdraviti" zdravstvo.
Farmaceutske kompanije, upozoravate na to već dugo, sve više utječu na liječnike kako bi propisivali njihove lijekove. Koliko je to uzelo maha? Utjecaj farmaceutske, odnosno medicinske industrije na liječnike je poprimio takve razmjere da to ozbiljno kompromitira kliničku praksu i to se negativno odražava na efikasnost čitavog zdravstvenog sustava.
Farmaceutska industrija danas stvara akademske karijere, čak daje vodećim liječnicima i političku moćTaj utjecaj počinje već na razini medicinske znanosti, koja je u svom primijenjenom dijelu u većini preuzeta, odnosno financirana od strane različitih proizvođača medicinskih proizvoda koji tu znanost zlorabe na način da svoje proizvode prikazuju djelotvornijim, sigurnijim i isplativijim nego što oni stvarno jesu i služe za stvaranje lažnih zdravstvenih potreba.
Nalaze takvih istraživanja ta ista industrija dostavlja liječnicima plaćajući stručne kongrese, simpozije, predavanja, financirajući i stručnu literaturu, medicinske časopise i izravno šaljući svoje trgovačke putnike, odnosno farmaceutske predstavnike u liječničke ordinacije, dakle isporučuje jednu pristranu sliku o bolestima i liječenju koja se može svesti na marketing.
Cijeli taj sklop uključuje i korupciju, i to krupnu, na razini vodećih medicinskih stručnjaka, stavostvoritelja, kako na globalnoj razini, gdje se izrađuju smjernice za kliničku praksu na globalnoj razini, pa do razine lokalnih medicinskih eksperata. Tu su posrijedi velike isplate. Farmaceutska industrija danas stvara akademske karijere, čak daje vodećim liječnicima i političku moć. To ide sve do razine "običnih" liječnika u ordinacijama, gdje su pokloni skromniji i svode se najčešće na plaćanje putovanja na kongrese.
Kako bi se medicina trebala financirati? Mogu li to države činiti same s obzirom da je to vrlo skupo? Ili je rješenje bolja kontrola? Zdravstvo i medicina je područje u kojem su privatizacija i komercijalizacija nepoželjni. Zakoni slobodnog tržišta u zdravstvu ne bi trebali vrijediti, tržište vrijedi za običnu robu i usluge, a ekonomisti robu definiraju kao nešto što se može razmijeniti, zamijeniti i takva roba onda ima i svoju cijenu. S obzirom na to da se zdravlje i život ne mogu dati nekome tko ih nema, takve kategorije nemaju cijenu i zbog toga tržišni zakoni deformiraju to područje. Tu ne vrijede razumski kriteriji jer je to iracionalno područje kojim dominiraju emocije, strah od bolesti i smrti i cijena tu ne postoji.
Snimila i montirala: Tanja Minarik
Uvođenje tržišnih odnosa u zdravstvo i medicinu stvara čitav niz negativnih posljedica, počevši od silnog porasta troškova, čemu smo svjedoci – tim trošenjem, koje je u velikoj mjeri nepotrebno, uskraćuje se ljudima koji su stvarno bolesni pristup medicinskoj usluzi. Stoga, a i zbog činjenice da medicinska tehnologija stvara sve veću izravnu štetu, efikasnost sustava pada. Nadalje, otvara se čitav niz etičkih dilema i urušava se povjerenje između liječnika i pacijenata.
Zdravstvo ne smije biti profitno ustrojeno jer gubi motivaciju da liječi i prevenira bolesti, stoga što zarađuje na liječenju, na doživotnom, kroničnom liječenju, a ne na izlječenjuZdravstvo, kao i znanost i obrazovanje dijelovi su društva koji su esencijalni i koji se ne smiju privatizirati za potrebe manjine. Kao argument za privatizaciju obično se nudi postavka da država nema novca za znanost. Klinička ispitivanja sa svojim doista velikim troškovima su nepotrebna – to su ispitivanja na nekoliko desetaka tisuća ispitanika. Zašto se uopće izvode? Samo se na tako velikom uzorku može dokazati minimalni učinak neke intervencije. Kad je pripravak doista djelotvoran, dostatno je svega 10 ili 20 ljudi. Liječnici su u stanju iskustveno prepoznati takve pripravke i primjenjivati ih. Kad je djelotvornost dvojbena, vi je možete prikazati jedino statističkim manipulacijama na velikom uzorku i zato su ta ispitivanja tako skupa. Znanost, obrazovanje, zdravstvo i medicina trebali bi ostati u javnoj sferi jer je to osnovni preduvjet njihove racionalnosti i funkcioniranja na korist društva.
Kako biste Vi uredili zdravstvo? Što biste učinili da se vrati povjerenje, da ga se može platiti. Je li to jednostavno, je li to teško? To biste trebali pitati mog kolegu dr. Dražena Gorjanskog, Osječanina, koji se bavi promišljanjem zdravstvenog sustava. U svojoj zadnjoj knjizi Obnova zdravstva detaljno je izložio kako bi trebalo koncipirati i urediti zdravstveni sustav. On definira zdravstvo kao sustav koji se bavi nepoželjnim događajima. Takav sustav ne smije biti profitno ustrojen jer gubi motivaciju da liječi i prevenira bolesti, stoga što zarađuje na liječenju, na doživotnom, kroničnom liječenju, a ne na izlječenju. Slični takvi sustavi su vatrogastvo, pravosuđe, policija i vojska. Zamislite što biste imali da ti sustavi imaju profit kao cilj.
Osnovno je da se komercijalizacija i privatizacija svedu na najmanju moguću mjeru. Privatizacija je nepoželjna već na razini kliničke prakse. Privatne klinike proizvode puno više pretraga i terapijskih postupaka, pa i troškova u odnosu na javni sektor, naravno, na račun bolesnika, i to se onda svodi na njihovo financijsko iscrpljivanje.
Privatizacija je nepoželjna i na razini osiguravateljskih kuća, što dobro ilustrira film Michaela MooreaSicko, gdje se vidjelo da su privatne osiguravateljske kuće, čiji je glavni interes zarada, sklone osiguravati zdrave, a odbijati ljude koji su bolesni i da je vrlo teško kad se razbolite dobiti pristup zdravstvenim uslugama koje su vam potrebne.
Privatizacija medicinske znanosti je zloćudna devijacija jer naša je civilizacija oslonjena na znanost. Mi u znanosti tražimo uporište za sve svoje odluke, ne samo u zdravstvu. Ako je privatizirate za potrebe korporacija, mi smo izgubili oslonac, ne znamo što radimo i to je civilizacijsko pitanje.
Koliko privatizacija i komercijalizacija utječu na povjerenje između liječnika i pacijenata? Kad je riječ o konkretnim medicinskim postupcima, potrebi za nekom dijagnostičkom ili terapijskom procedurom, nažalost, ja sve češće moram odgovarati svojim pacijentima da ne znam. To je vrlo često jedini iskreni i vjerodostojni odgovorOne urušavaju to povjerenje. Danas sve češće pacijenti odlaze liječnicima s dilemom jer ne znaju je li ono što im oni preporučuju motivirano njihovom dobrobiti ili su posrijedi neki drugi interesi. S druge strane raste svijest o tome da liječnici imaju ograničeno znanje o postupcima koje preporučuju. Sve je jasnije da su informirani samo jednim kanalom, onim koji dolazi od proizvođača medicinske tehnologije i da o medicinskim procedurama nedovoljno znaju.
Zdravstveni sustav temelji se na povjerenju; pacijent odlazi liječniku s uvjerenjem da će on učiniti najbolje za njegovo zdravlje. Svjedoci smo primjera afere s pandemijskom gripom. Stručni autoriteti, ne samo naši, uvjeravali su nas da je riječ o ozbiljnoj bolesti, da je cjepivo sigurno i djelotvorno i pozivali na cijepljenje, a s druge strane smo imali minimalan odaziv građana na cijepljenje. Mi smo predzadnja država u Europi po procijepljenosti, ispod nas je samo Poljska u kojoj cjepivo nije bilo ni uvezeno. To nam govori da je nestalo povjerenje ljudi u medicinske stručnjake i u zdravstveni sustav. To je dugoročno razorno za funkcioniranje zdravstvenog sustava.
Koliko bi ljudi uopće onda trebali vjerovati liječnicima. Je li povjerenje koje postoji još uvijek visoko ili je prenisko? Ja bih rekla da je kod nas povjerenje još uvijek visoko, zahvaljujući našoj tradicionalnoj kulturi, ali i tome što ljudi nemaju uvida i što su slabo informirani. Nadam se da još možemo spasiti to povjerenje, a uvjet za to je isključivanje komercijalizacije u zdravstvu.
Vidljivi rezultat narušavanja povjerenja u liječnike i u sustav je da se bolesnici okreću drugim izvorima informiranja – znancima, prijateljima, internetu i stručnoj literaturi koju ne mogu razumjeti. Tu nalaze mnoštvo različitih, često i proturječnih informacija. To dovodi do toga da su zbunjeni, a ako je riječ o teškim bolestima, izbezumljeni i očajni, što je nedopustivo. I onda se nerijetko okreću tzv. alternativnoj i komplementarnoj medicini, u kojoj postoje djelotvorni postupci, no postoji i mnoštvo toga beskorisnog, što se vodi samo koristoljubljem onih koji prakticiraju te postupke.
Snimila i montirala: Tanja Minarik
Što savjetujete svojim pacijentima? S obzirom na javne istupe, jeste li možda zbog njih 'popularniji' među pacijentima? Moram reći da je ovo što radim naišlo na veliku podršku bolesnika. Još mi se nije obratio niti jedan laik koji bi imao primjedbe ili smatrao da je to što govorim neistinito ili pretjerano. Ljudi osjećaju da imamo problem u sustavu i zadovoljni su da je netko o tome progovorio. Kad je riječ o konkretnim medicinskim postupcima, potrebi za nekom dijagnostičkom ili terapijskom procedurom, nažalost, ja sve češće moram odgovarati svojim pacijentima da ne znam. To je vrlo često jedini iskreni i vjerodostojni odgovor. Ja znam podatke o djelotvornosti pojedinih intervencija, ali istovremeno znam da je većina istraživanja pristrana u korist proizvođača medicinske tehnologije.
Imamo sve manje objektivnih, javno financiranih istraživanja i ja sam nerijetko u situaciji da pacijentima ne mogu točno odgovoriti, a često im, u dvojbenim situacijama, kažem da se oslone na vlastiti zdrav razum, laičko iskustvo, što su kategorije koje su prognane iz medicine jer su neznanstvene i na njih se ne bi trebalo oslanjati kad bismo imali vjerodostojnu znanost i profesionalnu edukaciju. Međutim to će postajati sve korisnije, a možda čak i spasonosno ako se ovi negativni trendovi nastave.
Koliko farmaceuti utječu na medicinske protokole, odredbe koje propisuje HZZO i Ministarstvo zdravstva? Koliko se njima može vjerovati? Na isti način na koji je privatni biznis u zdravstvu zarobio liječničku struku, to vrijedi i za državu, odnosno zdravstvene vlasti. Svjedoci smo da se donose zakoni koji pogoduju širenju privatnog poduzetništva u zdravstvu, odnosno poduzećima koja proizvode medicinsku tehnologiju; svjedoci smo da je sustav ustrojen po modelu koji potiče privatizaciju, što je kontraproduktivno.
Kad je riječ o osiguravajućim kućama, a HZZO je državno osiguranje, za ekspertize se uzimaju medicinski stručnjaci koji su u sukobu interesa, koji imaju financijske i druge veze s farmaceutskim sektorom. Na liste lijekova i postupaka koji se plaćaju iz osnovnog zdravstvenog osiguranja dolaze pripravci i upitne djelotvornosti, precijenjeni, nedovoljno istraženi, pa nakon 10 godina otkrijemo da su toksični i povlačimo ih s tržišta. Kad je riječ o državnim agencijama za lijekove, postoje podaci o tome kako su skraćeni rokovi za registraciju lijekova; danas su toliko kratki da ugrožavaju sigurnost bolesnika.
Možete li komentirati aferu s Medicolom i zračenjem PET/CT aparatima? Koliko je rašireno pogodovanje privatnim tvrtkama u dijagnostici? Antidepresivi su se prije 15-ak godina davali za samo jednu indikaciju, tešku depresiju. Danas neki od tih pripravaka imaju 12 indikacijaNisam radiolog i nemam konkretne informacije o aferi iz prve ruke, no s uvidima koje imam o tome kako funkcionira zdravstveni sustav, mogu s velikom sigurnošću reći da se u dijagnostici primjenjuje čitav niz beskorisnih postupaka. Sasvim je sigurno da je u ovom broju ljudi koji su prošli tu dijagnostičku pretragu i velik broj onih u kojih je ona bila nepotrebna i bez značaja za njihovo preživljavanje i prognozu. To se događa po istom obrascu kao i za lijekove. Protokole i kliničke smjernice za primjenu pretraga u medicini izrađuju mali odbori stručnjaka povezani s proizvođačima te opreme ili potrošnog materijala, na globalnoj razini.
Dodatno raširenom upućivanju na te pretrage pomaže i nesnalaženje liječnika praktičara, u ovom slučaju onkologa, koji često nemaju precizne smjernice ili ih pod pritiskom posla automatski indiciraju. Najlakše je i najmanje zahtjevno propisati pretragu ili lijek. Vjerojatno postoji i izravni pritisak vlasnika klinike, koji je zahvaljujući nedopustivoj sprezi politike i privatnog sektora došao do monopola nad tom pretragom. Ovdje je dodatni problem i to što se radi o onkološkim bolesnicima, često u poodmakloj fazi bolesti, pa iz očaja i da bismo stvorili dojam kod bolesnika i njegove obitelji da se nešto radi, primjenjujemo pretrage i terapije koje su u stvari beskorisne.
Često se događa da se propisuju lijekovi koji nisu prvenstveno namijenjeni za bolest za koju se primjenjuju. Jedna od tendencija u suvremenoj medicini je širenje indikacija za lijekove. Proizvođač nekog pripravka plaća istraživanja koja dokazuju djelotvornost tog pripravka u novim stanjima i na novim grupama pacijenata. Za to su dobar primjer antidepresivi, koji su se prije 15-ak godina davali za samo jednu indikaciju, tešku depresiju. Danas neki od tih pripravaka imaju 12 indikacija, koje uključuju i blaga anksiozna stanja. Slično vrijedi za statine, pripravke za spuštanje kolesterola, koji su se davali jednoj manjoj skupini srčanih bolesnika muškog spola, a danas ih možete propisati većini ljudi iznad 50 godina. A to, naravno, ima za posljedicu povećanu potrošnju lijekova.
Što mislite o cjepivu protiv HPV-a i činjenici da akciju cijepljenja financira grad? Što općenito mislite o cjepivima? Ne odobravam cijepljenje protiv HPV-a jer je potreba za tim konkretnim postupkom dvojbena (po mom mišljenju ne postoji), a cjepivo nema dokazanu kliničku djelotvornost. Politička podrška ovom projektu, i to ne samo na razini gradova i županija, nego i na nacionalnoj razini, dio je europske strategije pokrenute od strane proizvođača cjepiva i dijagnostičkih testova za HPV.
Cjepiva su jedno od najproblematičnijih mjesta suvremene medicine. Neovisna bi prosudba vrlo vjerojatno pokazala da su nepotrebna i otkrila njihove dugoročne štetne posljedice.
Jeste li zbog svojih istupa imali problema od strane farmaceuta, HZZO-a ili drugih osiguravatelja, Ministarstva i kakva je reakcija kolega na Vašu knjigu i stavove? Ja sam očekivala negativne reakcije, ali apsolutno se ništa nije dogodilo. Nije bilo negativnih kritika, niti osporavanja, kako na knjigu u cjelini, tako ni na bilo koju postavku u knjizi ili na bilo koji moj istup u javnosti, a bilo ih je blizu 300 u ove dvije godine. Nije bilo ni javnih kritika ni privatnih. Ni unutar struke ni izvan nje. U stručnim sam krugovima naišla na šutnju, što je na prvi pogled čudno, ali u stvari logično. Zauzeli su strategiju ignoriranja kako se ne bi otvarale neugodne teme, jer to je i bila moja ideja – da pokrenemo raspravu. Ta rasprava očito ne odgovara medicinskom estabilšmentu i industriji protiv kojih ja istupam. U "obične" kolege sam se razočarala jer teme o kojima govorim nisu naišle na njihov interes, bilo je nemoguće skupiti kolege čak i za predavanje. Knjiga se u liječničkim krugovima ne čita, a to tumačim time što su liječnici od strane sustava dovedeni u situaciju da su zauzeti svim drugim samo ne onim zbog čega postoje, a to je pacijent i njegovo liječenje. Kad ste stavljeni u poziciju zakupca, kao što su stavljeni liječnici opće medicine, prioritet vam postaje ekonomska računica, održavanje ambulante, a s druge strane administriranje vezano uz zahtjeve HZZO-a. Ugodno me iznenadila javnost, ljudi i posebno novinari "opće prakse" koji su pokazali veliki interes. Novinari koji pišu o zdravstvu su očito dio (korumpiranog) zdravstvenog sustava, što zbog financiranja njihovih specijaliziranih medija, što zbog veza s medicinskim establišmentom i među njima nije bilo nikakvog interesa.
Kako liječite sebe samu? Prehlade, gripe i ostale česte, a sitnije bolesti. Patite li od alergija i što uzimate protiv njih? Ne patim od alergija, a prehladu nikada ne liječim jer su smetnje kratkotrajne i podnošljive. Rijetko uzmem analgetik protiv glavobolje.
Vaš stav o prosvjedima protiv Vlade? Jeste li možda sudjelovali u prosvjedima i zašto? Podržavam prosvjede i sama sam im se pridružila. Veseli me što su konačno izravno i bez dlake na jeziku vlastodršci prepoznati i prozvani kao najveće zlo koje je snašlo ovaj narod i državu; još važnije, u tom je smislu shvaćena i oporba, i najvažnije – sam politički sustav. Jer dok ne demontiramo stranački sustav i na izborima ne počnemo zaokruživati neovisne pojedince, na vlasti će se izmjenjivati uvijek ponovo nekompetentni, nemoralni i neodgovorni ljudi. Još samo da raskrinkamo i glasno prozovemo onoga tko taj sustav pomaže i održava, a to su svjetski centri moći sa svojim zloćudnim globalističkim projektom (doduše, na prosvjedima je bilo i parola protiv EU), i stječu se uvjeti da krenemo prema boljitku.
