Danas dunavska metropola svojim građanima i turistima
pruža priliku da atmosferu "Trećeg čovjeka", klasika koji na ljestvici najboljih filmova svih vremena renomiranog "American Film Instituta" zauzima zavidno 57. mjesto, dožive na originalnim mjestima snimanja - u mračnim kanalima ispod bečkog Karlsplatza. Zamišljen kao multimedijalni happening, prožet obiljem scenskih citata
poznatih s malog i velikog ekrana, "Povratak trećeg čovjeka" postao je redovnom sastavnicom turističke ponude austrijske metropole. Kombinirajući stručno vođenje kroz kanalizacijsku mrežu - o kojoj se i izvan konteksta "Trećeg čovjeka" mogu ispričati mnoge zanimljivosti - s napetim ozračjem filma, događanje što ga je prema napucima specijalizirane bečke tvrtke "Weschselspiel" osmislio bečki MA 30 (odjel gradske uprave u čijoj se nadležnosti nalazi gradska kanalizacija) razlikuje se od sličnih inscenacija još jednom osobitošću: glumci, koji u memljivom polumraku kanala uz pucnjeve i viku prizivaju u sjećanje najuzbudljivije momente filma, u prvom su redu djelatnici MA 30, koji svoj "podzemni svijet", razumije se, poznaju bolje no itko.
U veljači 1948. godine, kada je engleski književnik Graham Greene posjetio austrijsku prijestolnicu, ne bi li među ruševinama, koje su prvih godina poraća dominirale gradskom slikom, pronašao zanimljivu temu za film što ga je trebao producirati Alexander Korda, Beč je bio podijeljen na četiri savezničke okupacione zone. Jedina iznimka bilo je središte grada, kojim su saveznici upravljali zajednički.
U savezničkim bombardiranjima potkraj Drugog svjetskog rata Beč je, kao i mnogi drugi gradovi, doživio teška razaranja. Uništeno je ili oštećeno 47.000 zgrada i 90.000 stanova; plinska, vodovodna i kanalizacijska mreža oštećene su na 4.000 mjesta. Zbog nestašice namirnica procvalo je crno tržište, na kojem se najisplativijim pokazalo krijumčarenje penicilina, medicinskog "čuda" europskog poraća. U ozračju bečkog krijumčarskog raja Greene nije morao dugo tražiti temu za svoj scenarij. Nedostajala je samo još filmska glazba, koju će pronaći u jednom tipičnom bečkom lokalu, gdje se uz mlado vino slušala citra Antona Karasa. Tako je rođena popularna "Harry Lime Theme", nazvana po krijumčaru penicilina iz filma. Orson Welles majstorski će odglumiti varalicu Harrya Limea, kojega smrt zatječe upravo u bečkoj kanalizacijskoj mreži, dok se djelatnici MA 30 u mitu o "Trećem čovjeku" tada već pojaviti kao statisti.
Povijest bečke kanalizacije započinje, uzgred, negdje oko 100. godine nove ere, kada su rimski vojnici u tadašnjem vojnom logoru Vindoboni sagradili kanalizacijski sistem kakvog se ni urbanisti današnjice ne bi postidili. Dno kanala bilo je obloženo crijelom, strop su prekrivale kamene ploče, dok su se za manje kanale već tada koristile cijevi od pečene gline. U srednjem vijeku rimska kultura, a s njom i bečka kanalizacija, uvelike padaju u zaborav. U 18. stoljeću Beč još jednom postaje avangardom Europe, dobivši kanalizaciju 1739. godine, daleko prije Pariza i Londona. Zima 1830, kada su debeli slojevi leda začepili odvodne kanale na Dunavu, prouzročivši tako i epidemiju kolere, potaknula je gradsku upravu da regulira potoke na području grada, te da za odvod otpadne vode prema izgradi dva kolektorska kanala koji postoje i danas. Do Prvog svjetskog rata kanali su se sustavno dograđivali i poboljšavali, bombardiranja sljedećeg globalnog sukoba ostavit će, međutim, vidne tragove razaranja. Tek 1950. otklonit će se posljednje ratne štete na kanalizacijskoj mreži grada, a izgradnjom uređaja za pročišćavanje otpadne vode (1980.) završit će se jedno bitno poglavlje u priči o gradskoj kanalizaciji.
Proteklih godina MA 30 znao bi s vremena na vrijeme odškrinuti vrata podzemlja, što bi svaki put rezultiralo neviđenom navalom znatiželjnika. Mogućnosti vođenja kroz podzemne kanale bile su, međutim, vrlo ograničene, pa posjetitelji uglavnom ne bi osjetili atmosferu filma, a ni gradu se ne bi ukazala prilika da na odgovarajući način predstavi rad svoje kanalizacijske službe, što je gradske oce napokon ponukalo da posegnu za neobičnim spojem zbilje i fikcije, koji će se na posljetku pokazati vrlo isplativim receptom promocije grada. "Uvjeren sam"; reći će Helmut Kadrnoska, voditelj MA 30, "da je produkt, koji toliko uspješno povezuje mističnost podzemlja s gradskom svakodnevicom, mogao nastati jedino u Beču." Od 1. lipnja 1999. podzemni spektakl "Povratak trećeg čovjeka" otvoren
je za sve zainteresirane posjetitelje (u prvih godinu dana bilo je više od 10 tisuća) u obliku polusatne inscenacije na njemačkom ili engleskom jeziku. Uz niz zanimljivosti o samoj kanalizaciji, koja se, izgrađena još u 1. stoljeću, ipak ubraja među najstarije u Europi, moguće je doznati i poneki neobičan detalj vezan uz nastanak filma, poput onog o završnoj sceni koja jedina nije snimljena u Beču već u londonskom studiju, jer su prsti Orsona Wellesa - kojega je, kada bi zatrebalo, dublirao jedan bečki mesar - bili jednostavno predebeli za otvore bečkih kanalizacijskih rešetki.