I stvarno, brojke do kojih vlasti mogu doći pokazuju kako države jugoistočne Azije - Burma, Tajland, Laos, Kambodža, Vijetnam, Malezija, Indonezija, Filipini, Hong Kong, Makao i Tajvan, vrte strahovito brutalnu lovu na ilegalnom klađenju, neovisno o totalno posebnoj lovi koja se vrti u namještanju utakmica. U svim tim državama klađenje je sasvim zabranjeno, osim u Hong Kongu, gdje se može legalno kladiti samo na konjske trke i u Makau, gdje je dozvoljeno strogo kontrolirano igranje u kasinima; pa se svako klađenje smatra ilegalnim za razliku od Europe gdje su kladionice potpuno legalne, a mnoge financira i kontrolira država (Hrvatska lutrija, npr.), kao što i sami znate.
Procjenjuje se da je samo prošle godine na nogometno klađenje u jugoistočnoj Aziji otišlo oko 100 milijardi dolara, a ludilo najviše uzima maha tijekom velikih turnira – Eura i Svjetskog prvenstva. Očekuje se okretanje oko 20 milijardi dolara tijekom ovog SP-a, ponajviše zbog ogromnog i nezadrživog porasta internetskog klađenja, koje je, zbog dislociranosti servera izvan država u kojima je klađenje zabranjeno, skoro pa nemoguće kontrolirati. Internet se ne može kontrolirati naprosto jer su same postavke interneta još uvijek nedovoljno dobro pravno regulirane i, osim totalne zabrane spajanja neke zemlje na internet, ili na određene stranice, ili na određeni sadržaj unutar neke stranice (kao što je slučaj s Googleom u Kini), internet je vrlo teško pravno zabraniti.
Kako mnogi uključeni u mrežu – banke koje otvaraju račune, kartičarske kuće koje izdaju bankovne kartice, internet i telekom-kompanije, imaju višestruku korist od što većeg broja korisnika u slučaju klađenja na internetu, ilegalno klađenje i skandali oko namještanja utakmica još dugo neće samo tako nestati. Vlasti se pokušavaju boriti, ali unatoč mnogim uhićenjima, klađenje se ne smanjuje, nego, naravno, raste. Svake godine tamošnje vlasti uhite po nekoliko stotina igrača i klupskih dužnosnika upletenih u ilegalno klađenje, no najčešće krive su samo sitne ribe koje završe po par godina u zatvoru. Najnovije otkriće malezijske policije kaže da se je samo u Maleziji u prvih par dana SP-a preko interneta uplaćeno 170 milijuna dolara na utakmice SP-a, te skoro dvije milijarde u kladionicama u stanovima, garažama i stražnjim prostorijama restorana ili trgovina, upravo poput onih u filmovima.
Naizgled je bilo sve regularno na utakmicama SP-a, nije se činilo da ima nekog namještanja, no možda uopće nije bila riječ o namještanju same utakmice kao što je to obično slučaj. Azijske kladioničarske kriminalne organizacije su toliko bezobrazne, bezobzirne i prije svega, supermoćne da su radile i takve svinjarije kao što su gašenje svjetla na stadionima u Engleskoj. Britanska policija je 1999. uhitila četiri osobe, inače redare na utakmici, osumnjičene zbog prekidanja električne energije. Slično se zbilo i na utakmicama West Hama i Wimbledona. U Aziji se uplate milijuni dolara na rezultat, i kada bi tijekom utakmice bio dostignut željeni rezultat, ekipa bi isključila električnu energiju na stadionu, za svaki slučaj ne bi li netko zabio neželjeni gol. Suludo, no brutalno istinito. No, ono što je zanimljivo je kako se u ozbiljnijim azijskim medijima često spominje i američka škola ilegalnog kockanja, koja ima dosta veliki utjecaj u Aziji.
No, odakle takva opsesija klađenjem u Aziji? Naprosto jer je zabranjeno, a i zato jer je im domaći nogomet nije baš na nekoj ludilo razini, pa su im puno zanimljivije europske utakmice i veliki turniri nego domaće lige. Nogometni profesionalizam u jugoistočnu Aziju stiže dosta kasno. Ponajviše zbog dugih postkolonijalnih ratova za nezavisnost i kasnijih ratova oko međusobne podjele granica koji su rasturili cijelu regiju. Većina zemalja, a najviše Kambodža, Burma, Vijetnam i Laos, iskusila je grozna stradanja i ratove, uništenja ljudi, što je onemogućilo normalnu organizaciju ničega, a kamoli nogometa.
Tek tijekom 90-ih, odnosno ozbiljnijim prelaskom nogometa na TV i jačim aktiviranjem satelitskih programa, počinje ludilo za europskim nogometom, koje s vremenom prelazi u ovisnost, a tome je dosta pridonio i sav legalni biznis koji se vrti oko nogometa. Europski klubovi, predvođeni Manchester Unitedom, skužili su kako je jugoistočna Azija ogromno tržište i krenuli agresivno. Turneje, dućani, internetske stranice na lokalnim jezicima i prodaja proizvoda, odnosno brenda, rasla je, i još uvijek strahovito raste, a njihov primjer su slijedili Liverpool, Real, Barcelona, Arsenal i mnogi drugi, i tako je polako počeo azijski kladioničarski nogometni kaos.
