Kad padne mrak, spakiraju najnužnije, stave ruksak na leđa i kreću u još jedan "game". I migranti i policija - dobro znaju što ta engleska riječ znači. Cilj tzv. igre je naravno prijeći granicu.
Kroz šumu, preko planine, kroz neprohodan teren i policijske kontrole. One na bosanskohercegovačkoj strani su stroge, no ništa naspram onih na hrvatskoj. Pričaju nam to migranti koje je policija već nebrojeno puta vratila natrag, u jedan od kampova u Bihaću gdje je situacija svakim danom sve gora i gora.
Kad se popune mjesta u uređenijim kampovima, stotinama migranata preostaje samo Vučjak. Mjesto s neljudskim uvjetima, bez struje, vode, grijanja. Crveni križ i strani mediji već neko vrijeme ono što se tamo događa nazivaju humanitarnom katastrofom. A zima tek dolazi.
Kamp Vučjak proglašen je humanitarnom katastrofom, a zima tek dolazi. Ovdje nema stola za jelo. Nemaju se gdje otuširati. Nuždu obavljaju u blizini. Spavaju u šatorima na zemljanoj podlozi. Griju ga vatrom. Ali iznutra. Shamso je tek stigao u kamp. Dan ranije u sam Bihać. U Biri više nema mjesta. Novi migranti koji dolaze u Bosnu, nemaju izbora. Moraju ovdje u Vučjak. Shamso je na putu pune četiri godine. Sjeća se datuma kada je napustio Afganistan. Bio je 29.03.2015. Imao je samo 19 godina.
"Tri godine bio sam u Iranu. Ondje nisam imao novca pa sam radio. Onda sam otišao u Tursku, ondje sam bio godinu dana. Trebao sam novac kako bih stigao ovamo i ondje sam radio. Onda u Grčku, na tri do četiri mjeseca, pa sam otišao u Srbiju i sada sam na putu mjesec dana“, ispričao nam je Shamso iz Afganistana.
Odjeću koju ima na sebi netko mu je dao, jer svoje - nema. Promatra ljude oko sebe i uvjerava nas da će za tri dana i on izgledati jednako izmučeno i prljavo. Oko mu je crveno, no kaže - nije ništa. Noć će provesti u ovom šatoru. Zamijenit će mjesto s onima koji, kad se spusti mrak, kreću na put. Ne govore svi engleski. No, kada se spomene game - svi znaju o čemu se radi. Cilj igre je doći u Italiju. Živ. Metodom pokušaja i pogrešaka. Mohammad je također Iz Afganistana. Ima 21 godinu. U Vučjaku već četiri mjeseca živi pod vedrim nebom. Kad padne noć spreman je pokušati ponovo.
"Šest puta sam ulazio u igru, ali svaki put se vratim. Idemo pješice. Hrvatski policajci su nas uhvatili. Uzeli su nam odjeću i torbu, sve. Put traje 12-13 dana. Ako ideš jako polako, 15 dana. Sve je u hodanju", rekao nam je Mohammad iz Afganistana.
No njihove tenisice nisu za propješačiti ne tako bezazlenu, mračnu i hladnu Plješivicu. 20 kilometara ga čeka do vrha gdje se nalazi granica i policija koju treba izbjeći. Šuma je surova, na putu ih se lako uoči. Za koji dan i Shamso će pokušati.
"Ne znam za krijumčare. Znam da neki ljudi idu s njima prekogranice. Ako nas policija uhvati, vratit će nas. Ako ne - idemo", rekao je Shamso.
Želja mu je da završi školu. Htio bi biti liječnik. Volonteri Crvenog križa još jedini dolaze u kamp. Sami kažu, ne znaju jesu li ikad vidjeli nešto gore.
"Danas smo im dali odjeću i deke , dajete im higijenu a nemaju to gdje iskoristiti, ali se znaju i tuširati na ovoj hladnoći. Mi podijelimo oko 750 obroka. Policija ih dovodi svaki dan, 100 ih i ode, spremaju se za „Game“, hoće li im proći ovisi o organiziranosti samog puta i umreženosti s onima koji iskorištavaju ovo stanje", rekao nam je tajnik Crvenog križa Grada Bihaća, Selam Midžić.
Da novcem lako mogu doći do krijumčara, uglavnom nije tajna. U policiji nam kažu da to radi lokalno stanovništvo, ali ima ih i među njima. O kampu Vučjak ne brinu ni vladine ni nevladine organizacije - no, tvrdnje policije da u Vučjaku postoji hijerarhija, migranti demantiraju. Nema glavnog, kažu.
Trgovinu drži ovaj čovjek. Ni on ne govori engleski. No, oko njega su oni koji znaju.
"Jedno punjenjemobitela je jednu marku, voda je dvije, Coca-Cola četiri. Kruh stoji 15 centi. Neki ljudi dođu i kažu "Gladan sam. Daj mi nešto. I daju im", ispričao nam je Osman iz Pakistana.
Što se dan bliži kraju torbi na leđima je sve više. U torbama nose vreću za spavanje, bocu vode, kruh i kečap. To bi trebalo biti dovoljno, misle, za pet dana koliko planiraju da će trajati prelazak na drugu stranu.
Ovaj mladić ima 16 godina. U Bihaću je sam. Došao je iz Afganistana. Hrvatska policija već ga je jednom vratila kada je pokušao ilegalno prijeći granicu. Dio njegove skupine već je odmaknuo. Kada uđu u šumu - započinje igra. A osim surove prirode, najveći im je problem policija. Zaustavljaju svaki automobil na putu do vrha. Ovo su šumari koji se vraćaju s terena. Gore su. Dvije skupine. Jedni polako hodaju drugi već, gore kod vode, podižu šator, nastavljaju vožnju dalje. kažu da ih je negdje duboko unutra vjerojatno puno. I nedugo potom, sedam kilometara duboko u šumi, nailaze na prvu skupinu mladića. U patroli su samo dvojica policajaca. I sami znaju - da slijedi vraćanje u kamp. i to - pješice - kako su se i popeli. No, prije toga pokušat će sve. U uredu za strance, provjerili su - prijavljena su tek sedmorica Eritrejaca. Dvoje je djece od 15 godina. Mlađih nema. Stoga ne popuštaju, prate ih u kamp. Migranti se ne žele vratiti -a izgovori im nisu prošli. Iz očaja dio njih pokušava pobjeći...Ne uzbuđuje se policija previše. Samo su dvojica, njihove grupe kad se spoje u šumi katkad broje i tridesetak migranata. No, kažu, ovo se ipak rijetko događa. Najčešće u tišini, izmoreni hodaju natrag. Tko ima iskaznicu ide u Biru, tko nema u Vučjak.
Bira je utočište za 1500 migranata i ni jednog više. Ovih dana trebali bi dobiti i grijanje. Bira je jedan od tri legalna kampa u Bihaću. Osim Navide, u njemu nema niti jedne žene. One su smještene na Borićima no Navida se ne želi odvojiti od trojice braće i 17 godišnjeg sina. Upoznaje nas s terminima koji u zapadnom svijetu imaju drugo značenje.
"Od Pakistana do Turske došli smo avionom. I onda taksijem u Bosnu. Platili su krijumčaru (agentu), on je uzeo novac. Iz Srbije u Bosnu 300 eura po osobi", ispričala nam je Navida iz Pakistana.
Put je izgledao malo drugačije od onog što je zamišljala.
"Taj naš agent bio je prevarant. Rekli su da ćemo doći avionom do Turske i iz Turske za Italiju. Ali moja obitelj nije znala za vozača taksija i tu - igru", nastavila je Navida.
No, brzo su joj objasnili.
"Mnogi to zovu igrom. Zato što je to rizik života i smrti. Događa se noću, po potpunom mraku. Nema svjetla. Moraš se popeti preko planine, a nije mala. To je džungla. Prepuna drveća i šiblja. Moraš kroz to. Kad sam hodao, jedna me grana pogodila u oko. Jako me boljelo, a prijatelj je pao i slomio nogu", ispričao nam je Sabi iz Pakistana.
Drugi prijatelj ne govori engleski pa nam Sabi prevodi. Kaže da je ruke ozlijedio prije nekoliko dana. Bježeći kroz gustu šumu pred hrvatskom policijom - ozbiljnom preprekom ako pitate migrante koji su se nekoliko puta vraćali. Uglavnom ih se - boje.
"Hodao je šest dana kroz planinu. I koliko god je teško i opasno, nema druge. Bio je s krijumčarima. To je netko iz njegove zemlje. 3000 eura je dogovorena cijena, ali mora platiti kada igra završi. Vrijede različita pravila. Ovisi kako se dogovorite. To je stvar između vas i krijumčara", ispričao je Sabi.
Sve je to sada jasno i Navidi. Već je bila u Njemačkoj. Nije imala papire, uhvatili su je, skupa sa sinom, i deportiralikući u Pakistan. Suprug je ostao. četvrti put zajedno s braćom pokušava se vratiti. I za koji dan pokušat će opet. Idu za Italiju.
Amira je zadužena za kamp. Kaže da među migrantima nema problema. Osim što ih je svaki dan sve više.
"Ove godine ih je više ušlo nego lani. Prošle godine oko 24 000 ove, 26 ili 27 000. Pretpostavlja se da ih je sada 7 000 ili 8 000 ovdje u Bihaću", rekla nam je Amira Hadžimehmedović, upraviteljica kampa Bira u Bihaću.
Teret migrantske krize osjeća i lokalno stanovništvo. Kažu svi problemi slili su se u Bihać. Cilj ovih migranata nije ni Bihać ni Bosna. Nije ni Hrvatska.
"Mi im ponudimo međunarodnu zaštitu ako smatramo da istu trebaju, a oni su već upoznati s činjenicom da u tom slučaju moraju dati otisak prsta –odlaze u Eurodac sustav i u zemlji koja je stvarno njihovo odredište vraćaju ih u zemlju gdje su tražili azil. A ne odgovara im da budu vraćeni u Hrvatsku", objasnio je Alenko Vrđuka, voditelj Službe za granicu PU sisačko-moslavačke.
U prvih devet mjeseci zaprimili su 1200 zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Uz ličko-senjsku i karlovačku, sisačko-moslavačka županija najizloženija je ilegalnim migracijama. Ovdje, u Hrvatskoj Kostajnici, prepreka nije gusta šuma ali jest brza i nabujala Una. Ljeti je nije teško pregaziti, no zimi je vrlo opasna. A migranti često nisu dobri plivači.
"Nama je vrlo bitno da uočimo migranta prije nego prijeđe granicu. A s ovom opremom to više nije problem. S ovom opremom ih uočimo nekoliko metara prije nego prijeđu granicu, pratimo prilazak, kada dođe dovoljno blizu postavimo se na granicu i obeshrabrimo ga u namjeri da prijeđe. On nas vidi i vraća se, traži drugi put", rekao je Vrđuka.
Danica kaže, ne tako davno, dvojica su bila i u njenom selu.
"Bili su tu dolje u ovoj kući, vidjeli smo da vatra gori, onda su oni otišli dolje to je od moje kćeri, i onda su javili policiji, policija ih je počela ganjati i uhvatili su ih. Ne traže ništa. Šta će jadni su. Valjda su zaspali", ispričala je Danica Ilišinović iz Panjana.
Mještani ih ponekad vide. No, uglavnom se i od njih skrivaju. A migranti znaju da idu u Europu. U Italiju, Francusku, Njemačku, Belgiju. Tamo ih kažu čeka - bolji život. Ako uspiju do tih zemalja doći. Hrvatska policija reporterka bilježi 17.100 pokušaja ilegalnog prelaska državne granice. Neki su uhvaćeni više puta. Slovenija je Hrvatskoj vratila 9710 stranaca. Lani ih je bilo manje, oko 4000. Za ovu dvojicu Eritrejaca igra je za ovu noć završena. No, spremni su pokušavati dok ne uspiju.
