Da im se kuće prodaju tri su obitelji iz Hrvatskog zagorja
doznale iz oglasnika. Onda su doznali i da njihov problem
ima isti potpis. Svi su prije više od dvadesetak godina posudili
novac od uglednog člana svoje zajednice. Tvrde da su više puta
preplatili svoj dug te da su novac davali i na ruke. Rekli su nam
i da im je često prijetio rečenicom: znate li vi tko sam
ja?
"Moja je šefica, kod koje ja radim, slučajno tražila na otoku Viru kuću. Ona je sebi htjela kupiti neku nekretninu i ona me pitala: "Jel ti znaš, Prezidi, broj 29, tko prodaje kuću, dosta mi je povoljna cijena?" Bila je 150 tisuća eura. Reko, koji broj? Pa ja velim pa to je moja, naša kuća. čekajte, čekajte, pa ko ju prodaje. Ajde nazovite", ovako je Dubravka Cipek iz Jakovlja doznala da je obiteljska kuća na Viru, u kojoj su ljetovali svake godine na prodaji zbog duga od pet tisuća eura, starog 22 godine.
Taj je novac Dubravkin suprug, Damir, posudio za obrt od svog tada dobrog prijatelja, Branimira Salijevića.
"Moj muž je osam mjeseci redovito vraćao njemu taj kredit. Međutim kako su obrtnici u poslijeratno vrijeme zapali u krizu, zapao je i on", kazala nam je gospođa Cipek.
Prodao vikendicu na Viru
Salijević im je ponudio kompenzaciju duga - da mu urede kuću i šteditno kreditnu zadrugu njegove supruge, Ankice Salijević.
"On traži od muža da mu donese vlasnički list od kuće koja je bila na otoku Viru, vlasništvo od mog svekra, da bi to bilo jamstvo da će on njemu urediti štedno kreditnu zadrugu", govori nam sugovornica.
Dubravkin je suprug preuredio prostorije zadruge o svom trošku, ali uvijek su bili dužni još novca. Kada više nisu mogli vraćati, Salijević im je ponudio kredit u štedno kreditnoj zadruzi svoje supruge. Novac od kredita Damir je ponovno dao na ruke, ali supruzi Branimira salijevića. Time mu je već, kaže Dubravka, vratio osam puta više od onoga što je posudio.
"Ništa nije bilo priznato da je to njemu vraćeno na bilo koje načine. Jer on nikad nije izdavao nikakvu potvrdu da je on nešto dobio, primio ili da je nešto vraćeno njemu", kaže gospođa Cipek.
A onda je prije pet godina, bez njihova znanja, prodao njihovu vikendicu na Viru. "Zvali su nas doma i kontaktirali da su sve naše stvari izbačene iz kuće van", kaže Cipek.
Za prodaju kuće doznala iz oglasnika
Sličan je slučaj imala i Snježana Šuk Hohnjec. Za prodaju kuće svojih roditelja doznala je iz oglasnika.
"Znači Ankica i Branimir Salijević, i moji pokojni roditelji bili su prijatelji. Gospođa Ankica je jedno vrijeme ljudima posuđivala novac na kamate, odnosno vi ste njoj dali čekove, ona je vama dala novce. Imam prvi ugovor koji su potpisali. Naravno sitnim slovima piše da svu imovinu mojih roditelja, dvorište, kuća, njive, sve šta su imali, u slučaju neplaćanja kredita, ona uzima", rekla je Snježana Šuk Hohnjec čiji su roditelji krajem devedesetih godina posudili 4 tisuće eura.
Bili su umirovljenici, sa skromnim primanjima. Uskoro nisu mogli plaćati kredit, jer im je, tvrdi Snježana, Ankica Salijević pustila čekove na naplatu.
"Kako im je zatvorila račune, tako oni nisu mogli plaćat taj kredit. Ona je njima ponudila pazite da će im otvorit još jedan mali kredit na mamu i još jedan mali na tatu, da opet zatvore ovo. Znači, to vam je išao niz kredita koje opet s vremenom nisu mogli plaćat", dodala je.
Roditelji su joj zapali u dugove i minuse, pa su ona i brat dizali kredite ne bi li im pomogli.
"Posudili smo i od jednog prijatelja i od drugog prijatelja. To
je strašno veliki novac smo mi njima dali koji ja danas ne mogu
dokazat. Jedino da ti ljudi potvrde da su nam stvarno ponudili
novac, i da stvarno smo taj novac njoj davali na ruke. To je više
od 500 tisuća kuna. I više. Na uplatnicama imate oko 300 i nešto
tisuća kuna, a ovo sve drugo vam je lihvarski išlo na ruke",
ispričala nam je gospođa Šuk Hohnjec.
Svejedno su ih teretili da su dužni još, pa je kuća završila na
dražbi. Prodana je, priča nam Snježana, za tek nešto više od 15
tisuća eura.
Slična priča svega 20-ak kilometara dalje
"Dvadesetak kilometara dalje dogodila se slična priča u obitelji Štirjan koja još uvijek ima šansu povratiti svoju kuću. Izgubili su vlasništvo ali ne i posjed nad kućom, zbog zajma od 5 tisuća eura koji su posudili od istih zajmodavaca.
"Ja sam to vratio njemu za recimo godinu dana. Ne deset hiljada, neg trideset hiljada. Jer su onda porasli kamati bili njegovi. 97. kad smo posudili novce, kak veli, on je mislio da budemo u kratkom vremenu to mogli vratiti. Međutim, on se kroz mjesec dana fiducijalnim ugovorom upisao na kuću", priča Suzana Štirjan.
Te poslijeratne, 97. godine im je već propao i obrt, djeca su im bila mala, i nisu, kažu, imali izbora.
"Muž je naravno potpisivao sve te ugovore. Djeca su bila mala, bojali smo se, nismo imali gdje ići. Gdje da ideš, normalno potpisuješ. Ucjenjuje te istjerivanjem, da ćeš završiti na cesti. I bojiš se. Normalno, potpisuješ", dodaje.
Za isti dug stalno potpisivali novi ugovor
Do danas su, kažu, isplatili više od 20 tisuća eura. Ali novac nisu mogli vraćati uvijek na vrijeme, pa su za isti dug stalno potpisivali novi ugovor s već pridodanom kamatom, objašnjava nam odvjetnik obitelji Štirjan.
"Jedan čitav niz, prilično sumnjivih, prema onom činjeničnom utvrđenju koje imamo sada, prilično sumnjivih ugovora. Odnosno ugovora koji su po svojoj naravi klasični primjer onoga što bi se nazvalo lihvarskim ugovorom", rekao je Luka Kipa, odvjetnik obitelji Štirjan.
Jedan od elemenata lihvarskog ugovora je, razjašnjava nam odvjetnik, cilj zajmodavca.
"Cilj ustvari nikad nije niti bio sklapanje ugovora o zajmu, nego upravo to da se domogne nekretnina. A naročito kad uzmete u obzir situaciju da to sve skupa se dešava u prilično maloj sredini. Svi ti ljudi se donekle poznaju. Ne možemo reći da su prijatelji, ali su poznanici. I tu već ima uvid u njihove imovinske prilike i može i sam procijeniti koliko je izgledno da će se ti krediti na kraju vratiti, odnosno neće vratiti", objašnjava odvjetnik Kipa.
Mračno doba za građane
Ove tri obitelji cijeli život žive deset minuta vožnje jedni od drugih, a nikada se nisu upoznali. Sve dok, kažu, nisu shvatili da imaju isti problem koji datira iz poratnih devedesetih. 1997. primjerice prosječna je plaća bila 2400 kuna, sljedeće godine narasla za dvjestotinjak. Mračno doba za građane, zlatno je doba prvaka u tajkunizaciji. Poduzeća se privatiziraju pa propadaju, radnicima kasne plaće, ostaju bez posla. Financijskim krvotokom zemlje ne kola dovoljno novca.
"Mnogi građani su u privatizaciji ostali bez posla. jer je privatizacija provođena na način na koji nije trebala, znači bez kapitala".
Građane nitko ne štiti
Ekonomski analitičar Damir Novotny objašnjava kontekst godpodarskog nereda u kojem su građani poput ove naše tri obitelji ulazili u takve, blago rečeno naivne, financijske obveze.
"Mnogi su pokušali napraviti svoje poslove, razviti svoje poslovanje, i tu su propali. Vladala je opća nelikvidnost. zbog toga što banke nisu nudile kredite. Niti građanima, niti poduzetnicima, ni velikim poduzećima", kaže analitičar Damir Novotny te dodaje kako građane ne štiti ni jedna institucija.
"Nije bilo regulatornog okvira, ne za reguliranje kreditene aktivnosti banaka, nego za reguliranje zapravo zaštite potrošača", dodaje Novotny.
Sve tri obitelji s kojima smo razgovarali kažu kako im je zajmodavac često prijetio rečenicom znate li vi tko sam ja.
Zastupnik HDZ-a u prvom sazivu Sabora
Branimir Salijević je prema javnodostupnim informacijama bio zastupnik u 1. sazivu Sabora, kao član HDZ-a. 91. je bio u upravnom odboru poduzeća oro sport, Oroslavlje, koje više nema zaposlenika, i u stečaju je.
Danas je na čelu Hrvatske umirovljeničke stranke u Jakovlju, u ime koje je 2011. godine izjavio da će se zalagati za puno bolji materijalni položaj umirovljenika. Bio i član nadzornog odbora u Županijskim cestama. Sa suprugom ima registriranih više tvrtki. A jedna od njih je i kreditno štedna zadruga u Oroslavlju koja više ne radi, ali potražuje dugove.
'Oni su mene prevarili'
Potražili smo i drugu stranu priče kod obitelji Salijević. Zatekli smo samo Ankicu koja se nije htjela snimati, ali nam kaže kako je riječ o lažovima koji nisu htjeli vraćati svoje dugove, a sada ih blate. Kaže nam i kako je sve bilo legalno preko njene kreditno štedne zadruge. A s novcem koji je njen suprug posuđivao na ruke, nema ništa, jer je to njegova stvar.
Nedugo zatim nam se Branimir Salijević obratio u redakciju e-mailom.Tvrdi da su Štirjani prevarili njega.
Ne mogu na svoj posjed
Snježani je od svega ostao samo lijevi dio dvorišta, u koji kaže, ne smije ući. "Ja sam ovdje odrasla ja sam ovdje provela djetinjstvo. S ovim susjedima. I eto, ja sad ne mogu na svoju djedovinu ići pokosit svoju travu", rekla je Snježana Šuk Hohnjec.
Tri obitelji se bude i liježu sa svojim zajmodavcima već preko dvadeset godina.
"Vi stradate svakako. I psihički i fizički i zdravstveno. i strašno. mislim vi ne možete naprijed. jer vi te novce ulažete u Salijevića. u njegovu imovinu. vi ne možete sebi ništa priuštiti vi dalje tonete vi ne idete naprijed".
Štirjani, koje od stare kuće dijeli sto metara travnjaka i jedna drvena daščica, vode bitku za ništetnost svih ugovora koje su ikad potpisali. Šuk Hohnjeci i Cipeki su podignuli kaznene prijave protiv Salijevića, koje su u postupku.