Ima sedam godina, sposoban je i spretan, i roditelji kažu - nema
toga što ne može.
I to unatoč rijetkom TAR sindromu zbog
kojeg mu nisu razvijene ruke i bio je na čak pet operacija nogu.
Haruna Kapu u Potrazi smo upoznali kada je bio na Braču, na ljetovanju u lancu dobrote Iznajmljivači sa srcem. Zapravo, ona je zbog njega i pokrenuta.
Nakon što smo ga posjetili u njegovu domu i školi te prošetali ulicama Sarajeva jasno nam je zašto za hrabrog Haruna ne postoje prepreke. Našoj reporterki Ani Trcol priznao je i da ga nije strah bolova već toga što kasni sa ženidbom.
"Mi smo od prvog momenta prihvatili stvar kako jest kod Haruna, samo sad živimo normalan život, kao i svi ljudi, ovo što je kod njega, to je za nas faktički normalno. Možda nekom ne bi bilo, nama jest", kaže njegova majka Amela Kapo.
Hoda, sigurniji no ikad. Kao i da nije bio na teškoj operaciji lijeve noge prije mjesec i pol dana. Iskustva se prisjeća u pozitivnom tonu.
"Super. Otišli smo u operacijsku salu. Dali su mi za uspavljivanje, operirali i to je to. I samo sam bio u bolnici jedan dan", prisjeća se Harun.
Malom sedmogodišnjaku bio je to 12. posjet Istanbulu gdje je peti put u godinu i pol ušao u operacijsku salu. Zbog rijetkog TAR sindroma noge su mu bile potpuno Iskrivljene pa nije mogao hodati, ruke mu nikada nisu Izrasle.
"Operacija kao operacija, nije jednostavno. Ali uglavnom, preživjeli smo je. Uspješno je prošlo, doktor je zadovoljan, mi smo zadovoljni, Harun je u oporavku. Jer Harun je dječak koji jednostavno ide, svojim tokom, brzinom, ide...", zadovoljna je njegova majka.
Haruna smo upoznali u kolovozu kada je bio dio najljepše priče ovog ljeta. Iznajmljivačica sa srcem, Vjera Matulić, ugostila je obitelj Kapo u svojem domu u Postirima na Braču.
Cijelo ljeto, oko 550 obitelji koje imaju djecu s posebnim potrebama, otišle su na besplatno ljetovanje. A upravo je Harun bio dječak oko kojeg se cijela stvar zakotrljala.
"Kod tete Vjere se družim, igram se, s Lamiom se igram svašta se igram", priča Hapo.
Tako su se, barem na tjedan dana, Amela, Husnija i njihova djeca: Harun i Lamia maknuli iz teške svakodnevice.
"Znate što? Jednostavno ovo je san kojeg sanjem iz kojeg se ne bi volio probuditi. Znači prelijepo, prelijepo. Prelijepe geste ljudi i osjećaš se kao da si ti ono neka poznata ličnost", kaže njegov otac Husnija Kapo.
"Ovo ne da je san, ovo treba doživjeti, ovo rijetki doživljavaju kao što je moj sin", slaže se majka Amela.
Vrijeme na Braču bilo je baš ono što je ova obitelj trebala.
"Bilo mi je krivo kad sam imao krive noge, svi su hodali a ja ne, to mi je bilo krivo. Mislim da će sve proći, da će biti dobro, da ću izdržati još jednu operaciju. Ne, nije me strah", kaže Harun.
"Mi smo sada toliko napunili baterije da smo spremni za ovu novu, 5. operaciju", hrabro je ustvrdila majka Amela.
"Jedva sam se na to odlučila, ali sam rekla: idem zbog Haruna."
Ne samo da ga je napunilo za ovu operaciju, nego spremno čeka i sljedeću.
"A izdržat ću, imat ću i snagu, i volju i hrabrost.
Od posljednje operacije Harun stalno mora vježbati. Zato kod njega dolazi fizioterapeut Boris.
"Sada nam je cilj da ispravimo nogu do kraja, da postignemo ekstenziju, samim time ćemo moći flaktirati nogu i to će mu pomoći da napravi korak i da noga u najboljem smislu bude korisna", kaže njegov fizioterapeut Boris Panić.
U ovih mjesec i pol dana, od posljednje operacije, nogu su uspjeli Ispraviti za 10 stupnjeva.
"E sada, to je proces. Proces koji traje tri mjeseca do pola godine, e sada mi to pokušavamo ispraviti a najbezbolniji mogući način i na najbrži mogući način."
No - to je sve - samo ne bezbolno i brzo. Gledati kako 7-godišnje dijete to trpi, teško pada njegovim roditeljima.
"Kad pogledaš njegove vršnjake, onako sa strane, njegovi vršnjaci imaju obavezu poći u školu, doći doma, poigrat se i to je to. On prvo mora raditi neke fizikalne, osjetiti neku jaku bol, prije škole. Pa otići koncentriran u školu. A mi kao roditelji, naravno tražiš od njega neku koncentraciju u školi, da pazi, vrlo teško", priča nam otac Husnija.
Tako Boris i Harun naporno rade na Harunovu hodu - cijela kuća je njihov poligon.
Teško je, kažu, ali Harun u svemu pronalazi razlog za šalu. Ovaj je malac doista poseban, a razlog tome nisu kraće ruke, nego način na koji se bori sa svojom situacijom.
"Dođeš sa osmjehom, pruže ti osmjeh, snagu, energiju za sve, sve. I tebe onda uopće nije briga za bol, nije te strah. Briga te za bol", priča Harun.
Fizičku bol Harun može podnijeti, no onu ljubavnu - teže.
"Dođeš evo na prijmjer da se oženiš, kaže imam drugog. Dođeš drugoj vjenčanje, kaže imam drugog. Ja kao da se nisam rodio, kao da ne postojim", otkriva nam.
No, kaže, i za ljubavne brige ima rješenje.
"Imam ja moje stare metode. Zlatni prsten, sultan, odjelo sultana, cipele i prsten, mač i evo me."
"Njegova želja za hodanjem je veća od bilo kojeg umora ili bilo čega. On je sebe prihvatio super, takav je kakav je. I nismo nikada dozvolili da on sebe gleda drugačijim nego što jest. Uvijek smo s njim realno, iskreno pričali i govorili da je on drugačiji, ali u suštini jednak kao druga djeca, da može postići sve kao druga djeca", prisjeća se njegova majka.
Harun tako, na svoj način, radi sve što i druga djeca. A uz hodanje - najveća mu je želja igrati nogomet.
"Nije nogomet, fudbal je, fudbal je. Ja bi volio da kad mi se naprave noge da mogu igrati fudbal."
"Kad smo bili kod gospođe Vjere, nitko mu, života mi, nije pričao da tu ima Hajduk, da tu ima Dinamo, on je to slušao kroz priče. I vidio je dres Hajduka, svidio mu se dres Hajduka. Onda smo mu pričali da Hajduk može napraviti prelijepu atmosferu, Hajduk, Dinamo derbi... Uživa jednostavno, uživa u životu", ponosno kaže njegov otac.
Harun uživa i u stvarima koje možda nisu omiljene njegovim vršnjacima.
"Prije dva mjeseca krenuo je u prvi razred.
"Dočekali su me ko kralja, to mi se sviđa, tome se radujem. I drago mi je to bilo kad su me dočekali kao kralja, bio sam stvarno presretan", prisjeća se.
"Oni mi pomažu i ja nekada njima pomažem, pa i volim ih i oni mene vole."
Ne samo da ga vole, već ga obožavaju. Harun je jedan od omiljenih učenika.
"On mi je baš sladak i on mi je najbolji drug", kaže njegova razredna kolegica Berina Aldžić.
"On je dobar dječak i on je meni najbolji drug. Volim da mu pomažem i volim da se igram s njim", dodaje Adna Hodžić.
Harun u školi uči pisati, crtati - čak i vježba hodanje. U ovom malom razredu razlike ne postoje.
"Trebat će malo da operira ruke, da ima velike ruke, kao mi. I da može dohvatiti boje sve. Da može dohvatiti i ovdje. Pa i ja baš ne mogu dohvatiti ovdje", kaže njegov prijatelj Amar.
Da svaki dan ruši predrasude i ideje o tome što može, a što ne - jasno je i u školi.
"Vjerujte mi, ja sam istraživala malo, kada su mi rekli o kojem je dječaku riječ i bila sam malo uplašena. Kad sam na internetu našla neke informacije, čim sam vidjela njegovu sliku, bilo mi je jasno da taj dječak zrači nekom pozitivnom energijom i taj moj strah je nestao", ispričala je njegova prijateljica Meliha Abaza.
Strah, loše misli, samosažaljenje – jedan pogled na ovog hrabrog mališana - sve nestaje. Harun mijenja svijet oko sebe pozitivnim stavom. Biti takav dječak, s njegovom dijagnozom - nije lako. Tu veliku zaslugu imaju njegovi roditelji koji svaki dan s njim razgovaraju.
Upitali smo Haruna i što poručuje drugoj djeci koja su se ne nalaze u zavidnoj situaciji. "Ja bi njima rekao: borba i hrabrost i volja i snaga i nema prepreka!"
Prepreka je samo još jedna riječ u Harunovu rječniku. Jer ga njegove noge sigurno neće zaustaviti u jedinom cilju.
"Ja samo želim hodati, ništa drugo, samo to", dodaje Harun.
Do toga ga dijeli još puno boli, truda i odrIcanja. No ako itko to može - to je Harun!
