Informativni magazin Potraga rekonstruirao je neviđenu tragediju koja se prije 43 godinedogodila u Rijeci. U požaru u rodilištu na Sušaku stradalo je 25-ero novorođenčadi. Smijenjen je šef klinike, a kao glavni krivac prokazana je 20-godišnja medicinska sestra.
"Kad je izbio taj požar onda su došle trudnice iz rađaone koje su čekale porod, sjele kod nas, ali nisu ništa govorile", započinje priču SlobodankaMlacović.
"Bilo mi je neugodno i jako bolno kad smo morali ići po sobama s papirom i ženama majkama čitati imena djece. Žene su samo jecale, nekako unezvijereno nas gledale. Dali smo im tablete, ali je to bila gadna noć", prisjeća se prof. dr. DankoPavešić, bivši ginekolog bolnice "Dr. Zdravko Kučić".
Te su noći bili na istom mjestu. Rodilja koja je rodila prije tri dana i liječnik kojeg su nazvali da hitno dođe u rodilište. Njegov je šef bio bolestan kod kuće, zamjenica Klinike tih je dana prelazila na drugo radno mjesto.
"Dobio sam telefonski poziv negdje u 3 sata ujutro 28. ožujka 1975. godine. Liječnik iz mlađe službe me obavijestio otprilike ovako, telegrafski: Dođite hitno, vatra u dječjoj sobi, ima mrtve djece", kazao nam je prof. dr. DankoPavešić, bivši ginekolog bolnice "Dr. Zdravko Kučić".
Smrt na pragu života
Baš ništa, tada 44-godišnjeg ginekologa sušačkog rodilišta, dr. Danka Pavešića nije moglo pripremiti na ono što je vidio.
"Vi morate znati da je rodilište jedina klinika gdje se stvara život, gdje se ne umire. I sada se desilo posve obratno. U toj zgradi gdje se stvara život, gdje dolaze ljudi na svijet - tišina, smrt i mrak", prisjeća se dr. Pavešić. "I sva ta djeca pocrnjelih lica, tiha, nema plača, nema ničega, mene je tada nešto počelo gušiti."
Na mjestu gdje je nekada bilo sušačko rodilište i poprište jedne od najvećih tragedija koja je pogodila Rijeku danas je Klinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku.
Te noći medicinska sestra koja je bila dežurna u 2.30 sati sestra je odvela bebe majkama da ih podoje. Nakon dojenja vratila ih je u sobu i položila ih, ta djeca su ostala spavati sita u toj sobi. Uskoro se u sobi za novorođenčad, zbog kratkog se spoja, zapalila električna grijalica - prisjeća se tadašnji novinar Novog lista.
"Sve je počelo od toga što se bolnice nisu noću grijale, jer se štedjelo. I da bi toj djeci pružili kakav takav komfor, instalirali su tu grijalicu kao što su nekada bile u kupaonama", prisjeća se IvoMikučić, tadašnji novinar Novog lista.
"Vatra se širila prostorijom. To nitko nije shvatio dok nije bilo prekasno. Zapravo se za požar saznalo kada je puknula na roleti ona gurtla koja drži. I onda je roleta pala i tu se čula buka i iza toga jedna cijev. I onda su otišli, ali nisu mogli ući unutra."
Bilo je oko 3.15 ujutro, prošlo je 30 do 45 minuta od prve iskre. No trebalo je proći još vremena prije nego što su obaviješteni vatrogasci. "Sestre su u onoj panici učinile ono što su u tom trenutku mogle, jer u tu sobu, u kojoj su vidjele požar, nisu mogle ući, nisu mogle otvoriti vrata niti ništa raditi i trčati", prisjeća se dr. Pavešić.
"Zamislite kakav je tada sustav bio da oni nisu imali telefonsku liniju da bi pozvali vatrogasce, nego su trčali portiru i onda je on zvao vatrogasce", ističe novinar Ivo Mikučić.
Njegov je kolega, slavni riječki fotoreporter PetarGrabovac snimio fotografije na mjestu stravičnog požara.
"Čuča je bio veseljak, kad bi počeo pričati o tome, on bi naprosto zašutio, ne bi imao riječi da opiše kako je sve izgledalo, jezoviti muk, u bolnici je muk. Meno te podsjeća na situaciju kad sam se vratio u redakciju u New Yorku kad su se srušili blizanci", priča nam tadašnji novinar Novog lista. "Gledao sam tu sliku i nisam mogao vjerovati da se to događa."
Smrt na pragu života. Tako je glasila naslovnica Novog lista prije 43 godine. Tu večer zauvijek su se ugasila 24 tek rođena života. Sljedećeg dana tragedija je uzela i 25. žrtvu.
"Ne znate što bi pitali, nekoga tko je doživio takvu žrtvu, niti bi s njim razgovarali, a da ne bude neumjesno, a da nešto zadovoljite svoju profesiju", ističe novinar Mikučić.
Dan žalosti u rijeci Smrt na pragu života pisao je Novi list. New York Times je u izvještaju citirao jednog oca: Toliko smo puno godina čekali dijete. Na kraju smo ga imali samo tri dana. Prenijeli su i papine molitve i izraze sućuti.
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici da se pročitati kako se tih dana izvještavalo o tragediji. Vjesnik je objavio tekst na naslovnici, ali dominirao je izvještaj s gradske konferencije Saveza socijalističkog naroda Zagreb. Večernjilist je objavio da su identificirana 24 žrtve. Glavna je vijest i tu bila partijska konferencija s koje se ističe "Nova uloga SSRN-a".
"Pisali su se člančići, danas bi sve televizijske kuće to imale kao udarnu vijest", uspoređuje dr. Pavešić.
Objavljena su imena svih žrtava i njihove kućne adrese. Brzo se objavilo da je požar uzrokovan kratkim spojen. Tvrdilo se da je pomoć zakasnila sat vremena.
"Tada su se opet igrale političke igre, tada je postojao visokopozicionirani političar Slovenac Stane Dolanc koji je izjavio da je to javašluk. On je dao cijeli timbar - dolje je javašluk, mi nismo ništa krivi", prisjeća se dr. Pavešić.
U 24 sata pronađen je glavni krivac - mlada medicinska sestra. Medicinska sestra u trenutku izbijanja požara nije bila s bebama, nego se nakon vizite odmarala u susjednoj sobi - pokazala je istraga. No odgovornost sustava - nikada nije propitkivana.
"Kod svake nesreće se podvlači crta, sustav, neimaština, ali ipak nezamislivo je što se bolnice nisu noću grijale", ističe novinar IvoMikučić.
Zašto se štedjelo na djeci, je li za sve njih trebala biti odgovorna samo jedna mlada sestra? Nitko na to nije dao odgovor. Ali kao što obično biva, oni mali su krivi
"Poslije je bila istraga, ona je bila procesuirana, više se ne sjećam kako je to kazneno baš do kraja završilo, ali bilo je svima jasno da je ona nusprodukt tog sustava koji je zakazao", kazao nam je tadašnji novinar Novog lista.
"Ne može biti kriva", ističe SlobodankaMlacović.
"Dakle htjeli su baciti krivnju na sestru, na mog šefa, i tako se i desilo, niti se smijenio republički ministar niti u saveznom ministarstvu zdravlja, nego je stradala sestra a mog profesora su smijenili i tada su mene postavili uza šefa klinike tako da sam pet godina bio šef mog šefu. Možete si misliti kako mi je bilo ugodno, korektno mislim da sam se ponio", ističe prof. dr. DankoPavešić, bivši ginekolog bolnice "Dr. Zdravko Kučić".
Krivom proglašena - mlada medicinska sestra
20-godišnja medicinska sestra u 24 sata je u medijima proglašena krivom. Navodilo se i njezino zdravstveno stanje. 41 godinu nakon nesreće - nismo je, niti nakon više desetaka poziva uspjeli pronaći.
Nazvali smo i neke od majki čija su novorođenčad tada stradala. Čim smo spomenuli tu noć - počele bi plakati. Nisu htjele pred kamere. Za neke od obitelji, ovo je bio okidač nekih drugih tragedija. PTSP-u rodilja, kao izvjesnoj dijagnozi koja im se mogla pojaviti, nitko nije razmišljao niti traumu tretirao.
Preživjelo je troje djece. Jednog dječaka nismo uspjeli pronaći, drugi radi u vojsci i otklonio je mogućnost snimanja.
Fotografija koja bdije nad preživjelima
Marijana je - treća preživjela. "Bila je kao šećer, najljepša beba u bolnici", ističe Slobodanka. Nakon nesreće bila je na više od 70 operacija. Opekline 4. stupnja ostavile su je s ožiljcima po licu, bez jedne ruke i dojke.
Kad je postala tinejdžerica odbila je više ići na estetske zahvate. Drugačija je, učila je sama sebe prihvaćati.
"Dobro je ona to sve prihvatila, bolje nego ja", ističe Slobodanka.
"Sad sam se naučila s tim. Ne volim o tome misliti. Ne smeta me, prije me smetalo, nikad o tome ljudi gledaju pa to je mormalno, drugačija sam", priča nam Marijana Španjol-Mlacović, žrtva požara.
Marijana je škrta na riječima. Cijelo je djetinjstvo provela u bolnicama, tinejdžerske dane se nosila s ožiljcima, progutala koliko su joj bili bolni pogledi drugih.
"Jednom kada sam te vozila u školu, ne sjećam se ja toga... Kada su ti se rugali, a ona je tada odgovorila njima: to se može i vama dogoditi. Požar, može izbit svugdje, je", ispričala nam je SlobodankaMlacović.
Uznemirilo ju je prije par tjedana dogodio požar u psihijatrijskoj bolnici na Rabu, samo par kilometara od njihove kuće. Malo je potrebno da se probudi stara trauma.
Odštetu od države su dobile nakon 33 godine. Od 2011. na mjesec prima 3.900 kuna. Nakon što se više nije nadala da će jednog dana imati svoju obitelj - lani joj se, u 42. godini, to napokon ostvarilo.
U obitelj je stigla i Vivian. "Ona je naša srećica najveća."
Zdravu cure i zdravi dečki nastavili su se rađati u novoizgrađenoj riječkoj bolnici.
"Ciglica po ciglica, svi radimo tu ginekologiju", priča dr. DankoPavešić dok lista monografiju o povijesti riječke ginekologije...
Ggledajući iz današnjeg aspekta, sjetite se da je to bila '75. da mi nismo imali ni sapuna, evo za ilustraciju mi smo se u bolnici prali sa sapunom za veš koji je bio rezan na komadiće, nije bilo mnogih stvari, tada nije bilo valjda sredstava da se bolnica grije noću, nismo imali ni direktan telefon iz rađaone nego preko centrale, štednja je bila na svemu, na materujalu današnji materijali, mi smo imali svilu debelu s kojom se surađivali", ističe dr. Pavešić.
Kasnije je postao profesor, kad su se objedinile sušačka i riječka ginekološka klinika imenovan njenim predstojnikom. Bio je dekan medicinskog fakulteta u Rijeci, rektor riječkog sveučilišta. Porodio je tisuće djece. Stravičnu noć ne zaboravlja.
"To se desilo 28. ožujka bio sam na ručku 1. maja s jednim mojim kolegom, za vrijeme ručka mi kaže: pave pa ti si posijedio, da li je to koincidencija… ali otada sam počeo sjediti", kazao nam je.
Ima 87 godina, već je dugo u mirovini, aktualno stanje u zdravstvu ne želi komentirati.
"Zdravstvo je vreća bez dna, a mi nismo startali s velikih visina", zaključuje dr. Pavešić..