"Prije deset godina bilo je dvostruko više ribe nego sada, a krivi smo mi, ribari, jer smo nezasitni, pohlepni i nemamo mjeru", govori Sebastijan Radljević, profesionalni ribar.
Ribati se mora, kažu ribari. No, održivi ribolov jedini je način da se s ribarenjem nastavi. A to znači uloviti samo onoliko ribe koliko se more samo može biološki oporaviti.
Kako spojiti ograničeni ribolov s jadranskom tradicijom dugom stotinama godina izazov je s kojim se ribari moraju suočiti. Najveći izazov je nagovoriti ih da ne love, da uspostave tzv. no take zone, u kojima neće loviti ribu jer je ima sve manje.
"I ja sam prije bio takav jer nam je to u krvi. Jer ribar lovi dok ima i ribar ne gleda sutra nego danas. Svaki pravi profesionalni ribar nikad ne gleda što će biti dogodine, uvijek lovi do zadnje ribe, ne do predzadnje", kaže Radljević.
Sebastijan je svoj pogled na ribarenje promijenio prije godinu dana kada je postao ambasador WWF-a, najveće svjetske organizacije za zaštitu prirode.
"Oni su došli, po mom mišljenju, u zadnji čas. Da nisu došli, mi bismo i dalje forsirali kilometražu i polovili bismo sve do zadnje ribe. Tako bi to izgledalo, a ja mislim da ovo ima budućnosti", kaže Radljević.
Sada zajedno s ekipom WWF-a sudjeluje u pilot-programu koji promovira održivo ribarenje koje podrazumijeva da se riba više ne lovi za prodaju, već tek toliko da se pokaže turistima kako se to radi.
"Ima budućnosti u tome iz razloga što ljudi diljem Europe i svijeta hoće ovo vidjeti. Tko je ikad vidio kako se mriže dižu i tope? Nitko, jer to vide samo ribari rano ujutro i nitko drugi", kaže Radljević.
"Shvatili su da je situacija toliko loša da moraju nešto promijeniti. I sad smo se mi pojavili i pokazalo se da su stvarno ljudi zainteresirani za diskusiju, za partnerstva i tako smo došli do projekata koje financira EU, kojima je cilj spašavanje resursa, ali i briga za ljude i njihovu ekonomiju", kaže Danijel Kanski, voditelj morskog programa WWF ADRIA.
Prema podacima UN-a, od svih svjetskih mora riblje zalihe su najgore u Mediteranu i Crnom moru. Zato iz WWF-a već dvije godine na Jadranu provode svoj pilot-projekt edukacije ribara o tome da može i drugačije.
"Ovaj posao se uglavnom radi zbog entuzijazma. Ne radim zbog novc,a nego mi je važno da buduće generacije i moja djeca, koju još nemam, mogu uživati u moru u kojem sam ja uživao prije 30 godina. Činjenica je da more prije 30 godina nije isto kao ovo danas. Riblji fond je drastično smanjen i to svatko tko je s maskom zaronio prije 30 godina i danas može vidjeti", govori Patrik Krstinić, stručni suradnik za zaštitu mora WWF ADRIA.
Prema podacima Uprave za ribarstvo situacija je posebno osjetljiva upravo u priobalnom području. Ovdje se preklapaju sve vrste ribolova, gospodarski, mali priobalni i rekreacijski, i svaki cilja na iste vrste. Obraćanjem pozornosti na problem vidi se da se stanje nekih vrsta popravilo, no nekih i dalje ima sve manje. Tako je u odnosu na 2016. kad je zabilježen izlov više od 54.000 tona srdele, 2018. izlovljeno 8000 tona manje. Hobotnice upola manje, ali je primjerice izlov inćuna gotovo udvostručen.
Zato su iz WWF-a sa zaštitom počeli na području Nacionalnog parka Lastovo i Parka prirode Telašćica. Logikom da ovdje već postoji određena zakonska zaštita na koju se mogu nadograditi potražili su podršku Uprave Parka.
"U početku je bilo dosta teško krenuti sa suradnjom zato što je postojalo određeno međusobno nepovjerenje u cijeloj lokalnoj zajednici s obzirom na to da cijela Uprava Parka izgleda više kao država, netko tko je nametnuo svoja pravila. I sami znamo da se prije proglašavanja zaštićenih područja nije pitalo ljude za njihova mišljenja nego su područja proglašena na nečijoj zemlji", govori Milena Ralov, stručna suradnica PP Telašćica.
Upravo zaštićeno područje parka Telašćice u 95-postotnom je privatnom vlasništvu mahom starih ribarskih obitelji. Ribarstvom su se bavili stoljećima, a sada im je izlov ograničen.
"Briga o moru danas je izuzetno bitna stvar. Ako gledamo kojom brzinom se događaju promjene, vrlo je jasno da ako ne promijenimo navike, ostat ćemo bez onog što uzimamo zdravo za gotovo", kaže Kanski.
"Mjere koje se tiču ribarstva provode se s pomoću naših čuvara koji su prošli edukaciju prema kojoj su dobili ovlasti u skladu sa Zakonom o morskom ribarstvu. Ono što nastojimo je pojačati kontrolu ilegalnog ribolova na izravnom području PP Telašćica", kaže Josip Grbin iz PP Telašćica.
Šest ribara ima ovlasti ribarskih inspektora i posao im je loviti krivolovce. Razlog što ih nema puno, isti je onaj zbog kojeg se WWF bacio u akciju na terenu.
"Ribe nema u zadnje vrijeme, a samim time ni ribolovnog napora jer im se ne isplati. Ostale su jedino ribe u tranzitu", kaže Grbin.
U Salima na Dugom otoku održao se sastanak ribara, još jedan u nizu na kojem zajednički ekipa WWF-a, Parka prirode i ribari pokušavaju naći rješenja za budućnost ribarstva. Prvi put pridružio im se i predstavnik Uprave za ribarstvo iz Ministarstva poljoprivrede. Ribari nisu propustili reći što im je na duši.
"Ako dođe do provođenja Pravilnika koji ste spomenuli, mi ćemo biti ograničeni na Telašćici. Ovdje su nadošle plivarice i koćarice, stoga vas pitam, gdje da lovimo!?", upitao je jedan.
''Mi smo imali primjedbe nekih naših ljudi koji imaju prebivalište izvan otoka da jednostavno nisu imali pravo kupiti dozvolu!", kazao je drugi.
Sastanak je potrajao tri sata.
"Mene najviše muči što su neki autohtoni alati od kojih mi živimo već 50 godina danas došli u pitanje da bi se zabranili i da se zona lova zatvori, čime bi nama uskratili naš ribolov", govori Ivo Franchescini, profesionalni ribar.
"Kako bi zaštitili prostor parka prirode, htjeli su ukinuti mreže stajaćice, i složili smo se putem raznih radionica koje smo imali na pojedina područja gdje nećemo ribati, na dužinu mreže, složili smo se sa svime, ali sad bi da se ide na ukidanje mreža?!", kaže Radljević.
Ipak, obojica vjeruju da je suradnja s WWF-om i ministarstvom najbolje rješenje.
"Mislim da je to najbolja opcija jer kako će ministarstvo napraviti pravilnik ako nisu osobno razgovarali s ljudima na terenu i vidjeli problematiku kakva je na licu mjesta", kaže Radljević.
Upravo ideja cijelog projekta i jest u postojeće zakone ugraditi odredbu koja uključuje zajedničko upravljanje morem, u kojem je mišljenje ribara jednako važno kao i mišljenje predstavnika države.
"U početku je bilo jako teško, ali danas je krenulo prema idejama o tome što bismo mogli. Uglavnom ti su ljudi počeli razmišljati da bi stvarno mogli nešto promijeniti, a da ih to neće previše koštati. A male promjene čine veliku razliku", govori Kanski.
Idući dan u zoru, zajedno s Mosorom Prvanom iz WWF tima i naša ekipa zaputila se na more pokupiti mrižu s Jerkom Marasom, dugogodišnjim ribarom, ali za svoj gušt.
"Ovo je samo kako bi pojeo svježu ribu jer ja ne jedem ribu koja je iz zamrzivača ili frižidera. Ovo je samo kada se doma zaželimo ribe i ja skoknem do mreže", kaže Jerko Maras, rekreativni ribar.
"Nema ništa danas! Bacili smo u dobro vrijeme, riba je procirkulirala nekom drugom stranom. Još je more vruće, temperatura je previsoka za bacanje mreže blizu obale. Gledajte, gliseri, jahte, sve je to išlo, procirkuliralo ovuda", Jerko nam tumači razne razloge zašto je mreža danas prazna. On nije profesionalac, ali bez ribarenja ne može zamisliti život.
"To je psihološki trenutak kada bih uvijek htio više i više. Ali ima ribe, još se može uloviti, tako da je ima. Ograničenja nisu potrebna, samo trebamo voditi računa o mjesecu, struji, o promjeni tlaka zraka i svim tim parametrima koji utječu na ribu", kaže Jerko.
Mosor iz WWF-a nam je kazao kako oni zapravo traže odgovor na pitanje od milijun dolara.
"Kako smanjiti ribolovni napor, a istodobno ne ugroziti primanja ribara? Možete i sami zaključiti da pronalazak rješenja za takav problem ne ide jednostavno jer se svodi na rad s ljudima. Često s kolegama govorim, da bi možda bilo prikladnije da smo sociolozi ili psiholozi", kaže Mosor Prvan.
Nezahvalan posao tumačenja ribarima da bi trebali smanjiti ribolov zahtijeva potpuno novi pristup.
"Ne odozgo kao do sada", kaže Mosor, "nego odozdo".
"Odozgo, ili od strane nadležnog ministarstva uključuje inspekcije, kontrole i nadzor, za to Hrvatska nema dovoljno resursa pa je manje učinkovit", kaže. Jedino rješenje je zajedničko upravljanje.
"U takvom konceptu ono što dobivamo je koliko su ribari sudjelovali u tom odlučivanju i recimo njihovu privolu da se neka područja zatvore za ribarstvo. Ako ta inicijativa dođe od njih i oni na nju pristanu, onda je i veća mogućnost da će se toga pridržavati", kaže Mosor.
Pomoćnik ministrice poljoprivrede za ribarstvo pridružio nam se drugog dana u Telašćici, njegova razmišljanja su krajnje optimistična. Kaže, svjesni su da bez ribara nema rješenja.
"Mi s njima razgovaramo što koja mjera donosi, koje su prednosti te mjere, postoji li diverzifikacija, ribolovni turizam. Mi surađujemo kroz komore. Budu sastanci u Zadru, Šibeniku, ovisi koja je tema, a što se tiče samog Povjerenstva, imamo Povjerenstvo za zaštićena područja na kojem se sve odluke donose jer u Povjerenstvu moraju biti uključeni znanstvenici i druga ministarstva. Na terenu se donose prijedlozi, ali poslije se o tim prijedlozima raspravlja i donose se odluke", kaže Ante Mišura, pomoćnik ministrice poljoprivrede.
Iz WWF-a kažu, podrška ministarstva je ključna jer su oni ti koji donose zakone. Ribarima je stalo da ti zakoni vode brigu o ekonomskoj računici.
"Vidio sam da ovo nema budućnosti. Kad sam 1998. godine otvorio obrt, riba je bilo koliko i blata, i ja sam otvorio obrt i lovio ribe. S 24 godine sam kupio stan u Zadru od ribe. Bilo je riba koliko hoćeš, ali lovili smo previše jer nije bilo kvota, zabrana, lovostaja. Nakon deset godina sam uvidio da se tako ne može i da će jednostavno jednog dana stati, što se i dogodilo", kaže Radljević.
Rezultat ovog projekta trebao bi biti novi Pravilnik Uprave
ribarstva koji će ograničiti upotrebu nekih alata, ribolovna
područja. Bez aktivne uloge ribara promjene je nemoguće
očekivati.
"Moj kolega je 20 godina ribar i ovo ljeto je prvi put došao u
turističke vode, i ako ga pitate je li sad lakše ili prošle
godine, rekao bi sada! Jer treba vremena da se navikne s ljudima
raditi, ali onda je lagano. Najveći problem je što većina naših
ribara ne voli ljude, ne turiste, nego ljude i ne voli da im se
petljaju u posao na brodu. Naučili su na samovanje i svi drugi na
brodu su višak",kaže Radljević.
Preostalo im je ili da se naviknu ili da promijene zanimanje. Nestanak tisućljetne tradicije ribarstva kakvo poznajemo neizbježna je činjenica.
