Oni su tek dio mučne priče. Mučne i doslovno i figurativno. Oni su posve obični ljudi, uglavnom umirovljenici, za koje na prvu nikad ne biste rekli da su pred kraj života pali toliko nisko da moraju roniti. Po kontejnerima i tuđim ostacima.
"A čuj oni više puta dođu dnevno ovako oko tri, četiri, pet skupljaju po placu. Nemaju siroti šta, nemaju para. Penzije su male i tak", priča nam prodavač Demo. Kažu nam trgovci na zagrebačkom Trešnjevačkom placu - nikad ih nije bilo ovoliko. Nećemo im otkriti identitet. Ne želimo ih posramiti. Eventualno one koji su ih do ovoga doveli.
"Ne dolazim ja svaki dan, tek kad pojedem, kad nemam više šta jesti Nemam mirovinu, pa zato i berem", priča nam jedna gospođa. Dok razgovaramo s njom, još dvojica sa svake strane prebiru svaki po svojem kontejneru. Ona nam priča da je diplomirala na jednom zagrebačkom fakultetu, ali radila je honorarno, pa nema dovoljno staža. 67 joj je godina.
Posljednjih sedam živi bez struje. I bez ikakvih prihoda. Objašnjava nam kako živi od skupljanja hrane po kontejnerima i skupljanja boca. Ispred mesnice su bili komadi mesa u vrećici vjerojatno bačeni ali čovjek si je uspio naći nekoliko komada mesa i odnijeti ih.
Po ostatak ručka krenuo je na već ispražnjene štandove. Priča nam kako je uzeo meso koje su ostavili vani, no po hranu na štandove ne dolazi svaki dani. Kaže kako je radio 38 godina te da ima i 1380 kuna penzije. Njegova žena ima 1580 kuna penzije, a režije ih ispadnu 1900 kuna.
"Bunceke većinom traže da maknemo kost onda to bacamo. Netko uzima za psa, netko za sebe pokupi, traži jer nema šta da jede. Nema i kosti kupe, sve. Na primjer, nedavno su mi izgorila tri pileta, to je reš bilo za baciti, to nije ni za psa. Stavila sam tu u vrećici i gospodin je došao i pokupio da će on pojesti. Nema šta da jede.
Svaki dan traže 'dajte da pojedemo bilo šta', svaki dan, nema dana da ne dođe da ne traže. To je sirotinja, to se vidi da je sirotinja, baš se vidi odmah na izgled da su baš sirotinja i nemaju", priča nam prodavačica Manda.
Manda i Ljiljana svaka u svojoj kućici na placu peku i prodaju meso. Nagledale su se, kažu, svega. "Stvarno ima ljudi gladnih koji dođu, traže komadić mesa, ja im dam koliko mogu dati, ne mogu svaki puta. Nekad nam zna nešto i ostati pa to ostavimo vani, spremimo lijepo u vrećicu pa si ljudi uzmu i pojedu. Mislim nije to loše meso, to je možda recimo ako je ujutro pečeno niste ga prodali do kraja dana, neće se nitko otrovati", objašnjava prodavačica Ljiljana.
Muškarac s kojim smo ranije pričali na tržnici kaže kako se osjećao kao bijednik. Žao nam je što i vi ne možete vidjeti suze u očima dok nam je pričao svoju životnu priču. Na pragu sedamdesete – pomirio se sa životom. Zna da, vjerojatno, dok je živ u ovoj zemlji neće biti bolje.
Drugi stariji muškarac kaže kako se u ovoj državi ne može ništa očekivati. Prije mirovine, kaže nam, on i supruga mogli su si priuštiti i ljetovanje. Sad žive ovako. "Mirovinu imam, kak ne bi imal' kad sam radio, 43 godine radnog staža sam imao. I 2500 mirovina, znate vi to kaj je to. A režije? Pa toga nema ni u Albaniji. Naša država propada.
Ja sam već 14 godina u mirovini, svega jedanput su povisili mirovinu i to za jedan sendvič. Za jedan sendvič podignu cijenu, a sebi dignu. Dobro dok je još žena živa pa i ona ima mirovinu, ali kaj 1800. Da nema toga, ne bi imali ni za režije platiti, a kamoli hranu", priča nam.
Tako je svakog popodneva na svakoj tržnici. No, ni kvartovi nisu puno bolji. Prednjače skupljači boca, ali kad naiđu na hranu, često i to završi u njihovim vrećama. Gospođi s kojom smo pričali je blizu sedamdeset. Poslali su je u prijevremenu mirovinu, pa danas živi od 1700 kuna. Živi sama, povremeno čuva unuke, ponekad joj djeca pomognu platiti režije, ali bez redovitog obilaska kontejnera teško bi u krevet odlazila sita.
I sami ćemo provjeriti što se od hrane sve krije po kontejnerima. Imamo gumene rukavice, kutiju i pola sata vremena. Primjećujem da u kontejnerima nema boca. Ekipa ih je očito već počistila. No, gotovo u svakom može se pronaći raznih komada odjeće. Iz ove pesrpektive, teško je zamisliti da je nekome ovo svakodnevica.
U manje od posla sata prošli smo samo kroz jednu ulicu doduše dugačka je, ima desetak kontejnera pronašli smo jedan malo mekši paradajz, 4 jaja, nekakav napitak za vježbanje i jedno kilu i pol svježe piletine. sve se čini zdravstveno ispravno, no to ipak ne bih jela. Vjerujem da su jednako tako razmišljali i ljudi koje smo sretali radeći ovu, reportažu barem do trenutka dok nisu na to bili prisiljeni.
I zato smo im odlučili malo olakšati. Kupili smo kruh I mlijeko I odlučili ih objesiti na kontejner. Ružan, kišovit dan. Nema ih onoliko koliko ih se inače zna sresti. Ali, mlijeko ipak nije dugo stajalo. On na biciklu dolazi i uzima. Na njegovom biciklu, uz boce, našlo se mjesta I za mlijeko. Tko će kući otići s kruhom? Starica kojoj smo odlučili, nakon što nije vidjela kruh, pomoći i predati joj ga.
Prešla je sedamdesetu, živi sama i sretna je dok još može svaki dan ovako. Nekad su to bili socijalni slučajevi. Danas su to naše mame, tate, djedovi i bake. Umirovljenici kojima će i mirovina proteći radno, kopajući po smeću.
