Kneževo. Baranjsko selo na granici s Mađarskom. Tužno i zaboravljeno, baš poput obitelji Kobijak. Oni žive u malom državnom stanu od 50-ak kvadrata. Stanu koji je u 18. stoljeću bio konjušnica, a danas, u 2017. to je, državi, prikladan stan za 6-eročlanu obitelj.
“Ne valja instalacija, znači imamo jednu utičnicu. Na tu utičnicu su spojena dva ili tri produžna kabela koja su za frižider, šporet i mikrovalnu.”, kaže Magdalena Kobijak iz Kneževa.
Žice iz te, jedine, utičnice idu posvuda po stanu. No, najveći problem je vlaga koja se zavukla u svaki kutak stare potleušice.
“Mi smo prošle godine betonirali znači kuhinju. Skroz je bila vlaga, pod je istrunuo, međutim sada je sve vlaga ponovno došla iza, da se i susjeda do buni da njoj probija. Otvorena su vrata jer je vlaga, pa se ne može disati, a ja sam plućni bolesnik.”, govori Magdalena.
Obitelj Kobijak ugradila je nove prozore, zabetonirali su dio sobe i kuhinje da se vlaga ne uvlači u drvo, uveli su i vodu u kupaonicu. No tamo još nema struje.
“Imamo jedan produžni kabel koji priključimo u kuhinji i onda taj kabel ide iz kuhinje, zavisi kako koristim veš mašinu tako priključim taj kabel, kad veš mašina završi onda si priključim bojler da se voda grije, kada bojler jel završi, onda si svjetlo uključim jer navečer treba i tako.”, objašnjava Magdalena.
U starom stanu sve se kvari, a novac za popravke - nemaju. Kobijakovi žive od 4400 kuna dječjeg doplatka i socijalne pomoći. Tuširaju se kod susjede, dio ih tamo i spava. Ostatak - na kauču u dnevnom boravku.
“To je u početku bilo ono, mislim nije bilo dobro ali sredili smo to koliko toliko. Napravili smo kupatilo, bio je običan špajz, napravili smo septičku, uveli vodu. To nije bilo ništa jel. No posljednjih godina sve više i više vlaga i ne možeš to.”, kaže Miroslav Kobijak.
Spavaća soba im je gotovo potpuno neupotrebljiva zbog vlage. Sada im kreveti služe kao ormari. Prostora - jednostavno nemaju - objašnjava Magdalenin suprug Miroslav.
Za njih šestero, 54 kvadrata je malo, s obzirom da jednu sobu uopće ne mogu ni koristiti. A ima čak i rupa od miševa.
Magdalena i Miroslav - ne rade. Oboje su bolesni.
“Liječim se po psihijatru, imam kroničan PTSP, imam kroničnu upalu želuca, gastrirtis, imam ugradnju umjetnog kuka, 4. put mi je slomljena noga, ostao sam bez kažiprsta.”, kaže Miroslav.
“Ja sam imala dva spontana pneumatoreksa, znači izlijev tekućine iz plućne maramice, odonda ja ne mogu raditit. Znači jedan je bio 2013., jedan 2015. godine. Naprimjer složim 5, 6 majci ili počistim s metlom - mene boli. Jako me boli. Bolesna ne smijem biti, prehlađena, jer to sve ide na pluća, znači bolesna ne smijem biti nikako.”, govori Magdalena.
Miroslav je hrvatski branitelj s više od 1300 dana ratišta. Uz borbu s PTSP-om, priznaje, bio je i alkoholičar.
“Za vrijeme rata kao progranik bio sam, bio sam u Osijeku sam bio za vrijeme rata kao prognanik i bio sam u Osijeku '91. u 160., onda sam '92. bio u 135. baranjskoj brigadi i tako do kraja '95.”, pojašnjava Miroslav.
No, tada, kaže, nije ni slutio da mu dani rata - neće biti najgori dani.
“Obećavali su kule i gradove, a sada. Bit će ovo, bit će ono i tako. Meni su, ne samo meni, nisam jedini, ima nas puno branitelja koji ovako žive, ali eto obećavali su bit će ovo, bit će ono a na kraju...”, kaže Miroslav.
Danas im život izgleda tako da - žive na dug. Hranu kupuju u lokalnoj trgovini i sve što potroše zapiše se u bilježnicu.
“Dolazim većinom kupovati kruh jel, mlijeko, salame, sve što je potrebno djeci za jesti. Uzimam i toaletni papir, sve što je potrebno za higijenu, salame, mesa, mlijeka, kruha, pahuljice, čokolino, neskvik, sve što je potrebno za jesti.”, kaže Magdalena.
I onda, kada dobije novac - prvo postaja je trgovina. I tako već 5 godina.
“Čim dobije neko primanje, ona ga donese ovdje, smanji dug. Mislim da dva puta donosi, ovisi o tome što dobije. I onda to pokrije i sve ispočetka, isti dan kreće ispočetka.”, kaže Šefik Bečić, vlasnik trgovine.
S prodavačicom Anitom već ima prijateljski odnos. Ona zna: Magdaleni su djeca na prvom mjestu.
“Sve što žele, ona koliko god može njima kupi i omogući. Njezina djeca stvarno nisu ništa željni, imaju sve. Već godinama to kod nas tako funkcionira. Magdalena je dobra mama, super mama i brine se o svojoj djeci i stvarno je dobra.”, objašnjava Anita Kranek, prodavačica.
Svaki dan Magdalena pješice otprati Lanu u školu. Ona je sada krenula u prvi razred. I usprkos svim problemima - kaže učiteljica - roditelji se svojoj djeci u potpunosti posvećuju.
“Kažem bilo što da se događa, kazalište bilo što, mama je zainteresirana, dolazi nam u školu i zanima ju jako. Bilo da ja pošaljem poruku, ona je tu. Ako je bio neki problem kod kuće nastoji to s djetetom prevladati, na svoj način. Znači ipak se brinu o tom djetetu i zalažu se da ti njihovi problemi koliko toliko na njih ne ostave nekog velikog traga.”, govori učiteljica Mirjana Pralica.
No ovakav život teško pada Lani i njezinu bratu Arianu. Dvije starije sestre 13-godišnja Arijana i 18 - godišnja Dijana, nisu se htjele snimati jer ne žele da vršnjaci vide gdje i kako žive.
Obitelj Kobijak gledala je jednu kuću koja se prodaje u susjedstvu. Arianu i Lani se jako svidjela.
“Ovo mi je sad malo, malo veliko pitanje, ja bih voljela svojoj djeci da imaju svoju sobu, da imaju gdje spavati. I krov nad glavom. Mi to njima ne možemo priuštiti. Moj sin je jučer rekao, mi smo išli gledat jednu kuću u kojoj nitko ne živi, znači moj sin je rekao: mama ovo će biti moja soba. Rekla sam: sine možete samo sanjati, mi nemamo te novce da mi kupimo tu kuću.”, kaže Magdalena.
O novoj kući mogu samo sanjati - ali ne u svojim krevetima. Svaku večer Magdalena djecu otprati do susjede Snježane kako bi tamo spavali.
“Ja kažem žao mi je prvo djece, kad oni dođu ovdje pa kažu: teta Snježana blago vama, pa vi imate, a mi nemamo. Znači vi imate jednu sobu.”, kaže susjeda Snježana Brekalo.
Snježana i Magdalena jedna drugoj pomažu u teškim situacijama.
“Koliko možemo jedna drugoj pomažemo ali prvenstveno tu su djeca. Djeca da se maknu iz vlage, mislim roditelji skupa s njima ali prvenstveno djeca. Ja kad vidim malu Lanu, boli to... vjerujte.”, kaže susjeda.
Otišli smo do Centra za socijalnu skrb u Belom Manastiru vidjeti: čini li se sve što se može za obitelj Kobijak?
“Ipak je to velika obitelj, pomoć od 2249 kn nije dostatna, treba im pomoć u svakom slučaju ali mi radimo u okviru postojećeg Zakona o socijalnoj skrbi.”, kaže Ðimi Fuštin, ravnatelj Centra za socijalnu skrb Beli Manastir.
Isto smo pitali i u Općini Popovac kojoj Kneževo priprada. Načelnik tvrdi da se obitelj Kobijak mora obratiti državi.
“Što se tiče same Općine, Općina nema u svom vlasništvu prikladnih objekata, budući da mi ovdje živimo na selu, sve su privatne kuće. Ono što Općina ima ili je praktički za rušenje ili je toliko neuseljivo da se mi ne usudimo ikome dati takav objekt na korištenje.”, kaže Zoran Kontakt, načelnik Općine Popovac.
Mišljenje je to koje država, očito, ne dijeli. I dok vrijeme prolazi, obitelj Kobijak i dalje ostaje u svojem derutnom stanu.
“Normalno da bih htio neki normalan, suhi stan i to zbog djece. Ja mogu živjeti, živio sam svagdje. Ja mogu živjeti vani što se kaže, ali zbog djece najviše...”, kaže Miroslav.
“Htjeli bi da imamo svoju sobu. Ja bi ondje stavio svoje stvari.”, govori sin Adrian.
Ne najnoviju igračku, komad odjeće ili mobitel. Suhu sobu u koje može staviti svoje stvari.
Obitelji Kobijak velikodušno možete pomoći uplatom na ovaj račun:
Privredna banka Zagreb
Adrijana Kobijak
HR 1923400093103929174
