Deseci tisuća mladih u potrazi za boljim životom napuštaju Hrvatsku. Njemu koji želi ostati to ne dopuštaju jer je došao iz Moldavije i istekli su mu papiri s kojima je njegova majka prije devet godina pravdala dolazak u Pulu. Ali, Serghei Roška odavno ne žvi s majkom, ima svoj život koji želi nastaviti u ovoj zemlji. I ima sreću da su u borbi s birokracijom iza njega stali prijatelji, neznani građani pa i lokalna politika.
Svi apeliraju na Ministarstvo unutarnjih poslova - Sergej je naš - pustite ga da nastavi živjeti ovdje i doprinosi ovom društvu. Možda tu nije rođen - ali Puli, kaže, pripada. 20-ogodišnji Moldavac hrvatsku adresu ima već 9 godina. No, iz jedinog mjesta gdje je osjetio dom - možda će biti protjeran.
“Ja sam dobio rješenje, zaključak na moj slučaj gdje mi se govori da ja kao osoba, kao imigrant moram napustiti Hrvatsku u roku od 15 dana”, rekao je Serghei Rosca.
Sergeju je 2013. odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji koji mu je trebao vrijediti do kolovoza ove godine. No, majka ga je napustila. S očuhom, Hrvatom, je tada izgubio sve veze i zbog toga više nema pravo biti ovdje. Nakon što je pola svog života proveo u Puli - sada je imigrant.
“Ne mogu vam opisati kako se osjećam. Osjećam se da je ovo mjesto moj dom, ali nakon toliko uspona i padova i ovog drastičnog pada, više ne znam gdje pripadam”, kazao je Serghei Rosca.
Sergej je u Hrvatsku došao 2009., kada je imao 12 godina. Tu je završio osnovnu i srednju školu, zaljubio se. Kada ga je majka napustila, morao je pronaći drugi stan pa je ubrzo počeo živjeti sa svojom djevojkom, 19-godišnjom Teom Juralić.
“Tu ima dom i prijatelje i mene, ima svoj posao, znači tu mu je cijeli život”, rekla je Tea Juralić, Serghejeva djevojka. Prijetnja moguće deportacije, kaže, pomrsila im je planove. Dotad su čekali da Tea završi 5. razred srednje medicinske škole u Puli.
“Planirali smo da ja prvo završim školu, a on završi svoj instruktorski, da se zaposlimo i uživamo malo u životu. Prča o deportaciji nam je poremetila sve planove jer je situacija neizvjesna, ali i njegova egzistencija”, rekla je Tea.
Pomisao da bi Sergej mogao završiti u Moldaviji ili negdje drugdje je plaši. “Svaki dan razmišljam o tome i naravno da se bojim jer ipak to je dosta daleko, a ja još idem u školu.... A i on praktički niti ne zna tu državu. Bio je tamo samo par godina dok je bio dijete, on je zapravo većinu svojeg života ovdje”, kazala je Tea.
Da upravo ovdje pripada, misli i njegova bivša razrednica iz iste srednje škole u kojoj je završio smjer za fizioterapeuta. Za Sergeja ima samo riječi hvale. “Mogu reći da obzirom na njegov karakter, u njemu leži medicinsko zanimanje, jer je izrazito empatičan, odgovoran, suradljiv, odazivao se na sve akcije volonterskog tipa i rado surađivao”, rekla je Ana Krelja, bivša razrednica.
Vijest o tome da bi mogao biti deportiran - sve u školi je iznenadila. “On je tu proveo većinu svojeg života. On moldavski niti ne zna pričati, tako da je to apsur”, kazala je Ana Krelja.
Sergejeva mučna priča počinje nedugo nakon rođenja. Prvo je s roditeljima živio u Slovačkoj, nakon čega ga je otac uzeo i pobjegao s njim u Moldaviju. Majka je došla po njega pa su otišli u Rusiju.
“Odnos između mojih roditeljitelja je uvijek bio dosta kompliciran pošto nisu u dobrim odnosima. Ja sam njima služio kao medij, kao oružje da jedan drugoga povrijede, ali koliko sam ja shvatio, oni su se oboje osjećali kao povrijeđene stranke”, rekao je Serghei.
Jednom kada su došli u Pulu, gdje je tada živjela njegova polusestra, nadao se, ovog će puta biti drukčije. “Ali ispostavilo se da se i dalje išlo tim nekim stranputicama, nekim putevima. Sve je ostalo u teoriji, a ne u praksi”, kazao je Serghei.
Tek 4 godine nakon što su došli, majka mu je sredila papire, a 2 godine nakon toga je jednostavno otišla. Tada, kao 18-ogodišnjak, morao se brinuti sam za sebe.
“Kada sam razmišljao o tome onda sam se pitao zašto ja, zašto je to ovako, zašto mi nije bila pružena neka druga sudbina, zašto se nije nešto promijenilo na bolje? Prije sam se bojao, više se ne bojim, znam da možda jesam oštećen, ali sam kompletan. I znam da ću uspjeti u svemu”, ispričao je Serghei.
Oko Sergejeva slučaja ujedinila se Pula. Čim se pročulo da ga se želi otjerati, u pomoć su mu pritekli prijatelji, građani koji ga i ne poznaju te lokalni političari.
“Na temelju nekih informacija koje smo dobili, i od pravne strane I od strane MUP-a došli smo do tog zaključka da je privremeno, a vjerojatno i najbolje rješenje u ovom trenutku da poslodavac njega zaposli na puno radno vrijeme, na jedno od radnih mjesta koje ulaze u sustav kvota zapošljavanja stranih državljana”, rekao je Vili Rosanda, predsjednik Kluba mladih IDS-a.
Kada se otvorila ta mogućnost - angažirali su se mnogobrojni Sergejevi prijatelji. Jedan od njih je i Marin Jerčić, vlasnik ronilačkog kluba Orca, gdje je Sergej radio sezonski.
“Našli smo način na koji ga napokon možemo zaposliti i pomoći mu da ostane u državi, da nastavi raditi ono što voli. Smatram da, ako možemo, bilo tko od nas, pomoći nekome da moramo to napraviti, nevažno da li nas to nešto košta ili ne”, kazao je Marin Jerčić, vlasnik ronilačkog centra.
To će sigurno dosta stajati ronilački klub koji radi samo u sezoni.
“Ja sam zaista siguran da njima nije lako, u jednoj firmi koja praktički radi preko sezone da zapošljavaju na puno radno vrijeme, ali mislim da to jako puno govori o Sergeju, o njegovom karakteru, o njegovom doprinosu firmi, ali isto tako o nekoj ljudskoj strani samog poslodavca”, rekao je Rosanda.
No, Marin na to samo odmahuje rukom.
“Praktički mi smo cijeli grad koji ovisi o sezoni. Ako možeš zadržati radnike od prošle godine, zašto to ne bi učinio”, kazao je Marin Jerčić.
Ovdje je Sergej prvi put došao prije 2 godine i odmah se, kaže, zaljubio u ronjenje. Od tada je svaki put u Orcu došao s osmijehom.
“Obožavam ovdje raditi. Jer, mislim da se ne pruža svakom čovjeku takva prilika da radi na ovako lijepom mjestu. Tako da to jako vrijedi. I jako sam zahvalan, Orcu smatram jednim dijelom svoje obitelji, mi smo uvijek bili Orca family”, rekao je Serghei.
I posao i obitelj - jer dotad je radio svugdje i svašta.
“Ponekad sam kopao krumpire i jagode, sviram na ulici, radio sam kao pomoćnik, kao fizikalac. Radio sam kao i fizioterapeut…”, kazao je Serghei.
Iako bi, s pronalaskom posla, mogao riješiti privremeni ostanak u Hrvatskoj - postoji još jedan problem. Sergej nema ni jedan važeći dokument. Zbog toga je u stalnom kontaktu s najbližom moldavskom ambasadom - onom u Budimpešti.
“Rekli su mi da trebam uplatiti 25 eura za bijelu putovnicu i da ta putovnica traje 30 dana. U tih 30 dana ja imam mogućnost da avionom dođem do Kišinjeva, inače glavnog grada Moldavije i u tih 30 dana koliko mi traje ta bijela putovnica moram napraviti svoju”, ispričao je Serghei.
No, pritom mu nitko nije sa sigurnošću rekao: hoće li se, ako napusti Hrvatsku, u nju moći vratiti?
“Iako, evo opet ponavljam, da je MUP i općenito ljudi koji koji su radili na mojem slučaju maksimalno su mi izašli u susret i to rade i dalje, pomažu mi, ali problem je u tome što ne odlučuju oni, sve se odlučuje u Zagrebu” kazao je Serghei.
A da bi stvar bila još bolja - sve se ovo pokrenulo jer je sam došao u policijsku postaju i rekao da mu je majka otišla. To se kasnije pokazalo kao najveća pogreška - rekla mu je pravnica koja ga je savjetovala.
“Pravnica mi je rekla da je najveća pogreška što sam prijavio njezin nestanak. Iako ne znam da li bi bilo bolje da nisam prijavio njezin nestanak jer nakon nekog vremena bi shvatili da lažem i zataškavam, tada bi bi bile veće mogućnosti da me deportiraju”, rekao je Serghei.
Pitali smo MUP hoće li Sergheiju biti dozvoljen ponovni ulazak u zemlju. Rekli su da hoće. Na pitanje o njegovu statusu odgovaraju da je predmet vraćen na ponovni postupak. No, nisu rekli kada bi mogli donijeti odluku.
Dok čeka - uz njega je i prijatelj Matija. Inače Puležan, koji već 17 godina živi u Londonu. Sergeja je upoznao prije 2 godine, a kad je čuo za situaciju - odmah mu je došao pomoći.
“Ja sam samo napravio malu stvar za jako veliku osobu. Mislim da što smo svi zaboravili da je on ipak dijete, ima samo 20 godina. I to je bio prvenstveni razlog što sam odlučio doći i biti uz njega”, kazao je Matija Išić, Serghejev prijatelj.
I Matija je, zajedno sa Sergejem, vidio kako su mu htjeli pomoći svi - no rješenje još nije na vidiku.
“Pula je stala iza njega, službenici grada, svi… Stvarno predivno da su se svi digli i žele pomoć, ali čekaju se odgovori, za sada on visi u zraku, što nije lijep osjećaj”, rekao je Matija Išić.
Ako sve propadne i ako ga deportIraju - Matija je, za Sergeja i sebe, smislio plan.
“Ako se sve izjalovi, ako ga potjeraju, ja sam smislio plan… Upoznao sam neke ljude na Filipinima, vjerojatno ćemo otići na Filipine i radit ćemo kao ronilački instruktori tamo. On će završiti ispite za ronilačkog instruktora i ostat ćemo na Filipinima”, ispričao je Matija.
No, Sergej se nada da do toga neće doći. Već mu je, kaže dosta svega - ali za svoju situaciju ne krivi nikoga, čak ni majku s kojom je u međuvremenu počeo kontaktirati.
“Ne znam zašto je majka otišla, možda više nije mogla živjeti iz dana u dan. Možda je sve ovo za nju bilo preteško i više nije mogla izdržati ovakav život”, rekao je Serghei.
Sergej više ne živi iz dana u dan - i baš zato se svi njegovi najbliži nadaju da će ostati ovdje.
“Htjela bih da možemo biti skupa i da on može ostati u Puli”, kazala je Tea.
“Sve što imamo, čime se Pula ponosi, guramo taj neki punck rock u glazbi. Sergej ima tu umjetničku dušu, otvoren je, on je baš pravi Puležan. Mislim da boljeg Puležana ćemo teško naći”, rekao je Matija Išić, Serghejev prijatelj.
A i Sergej će, kaže, teško pronaći još jedno mjesto koje može nazvati domom.
“Pronašao sam ga u Puli, u Puli kao u mjestu, ne kao gradu, ne kao u infrastrukturi, nego kao u duši, ne u izgledu, nego u razmišljanju. I da, pronašao sam se ovdje jer jednostavno ovo mjesto odiše jednom posebnom aurom i dopustilo mi je da se formiram kao osoba”, kazao je Serghei Rosca, Pula.
On je pronašao Pulu - Pula je pronašla njega. Za razliku od desetaka tisuća mladih koji su svoju sreću pronašli izvan Hrvatske. Radnu ćemo snagu ionako morati uvesti - zašto ne želimo dati priliku onima koji su ovdje?
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
