Baš kao i svaki put kad smo ga posjetili, i na dan kad mu, ponukan pričom iz Potrage jedan zagrebački poduzetnik obnavlja trošnu drvarnicu u kojoj živi bez struje i vode, potpuno slijep - prvo što Ivica Krlin pita je - za Maricu.
Maricu je odvela policija, jer je za to vrijeme smatrana nestalom, a živjela je tridesetak metara od svoje kuće, kod susjeda Ivice. Život u nekadašnjoj drvarnici bez struje i vode, činio joj se boljim od onog s maćehom s kojom se nije slagala, pa je jednog ljetnog popodneva pobjegla jedinom prijatelju.
Marica ima blagu mentalnu retardaciju, pa je Centar za socijalnu skrb smjestio u udomiteljsku obitelj, a Ivica je ostao sam. Ipak, Marica nam objašnjava kako još ne zna bi li se vratila Ivici s obzirom na njenu obitelj i, kako kaže, puno problema.
"Više je meni potrebna nego njima, e, da, i to ću se ja pitat sada, a ako neće - neće, ne treba mi na silu", tvrdi Ivica. Iako i Ivica ima njezin broj, kaže, kad god zove nitko se ne javlja, a pred nama je ne želi zvati, jer će se kaže, oboje rasplakati. Dok su zajedno živjeli razmišljali su o tome da Marica postane Ivičina njegovateljica.
"Ne znam dal ću ja uopće bit sposobna, meni ako oduzmu sposobnost, kako ću ja to, jer ću ja ići na tu komisiju", rekla nam je Marica. Ako je liše radne sposobnosti, neće moći brinuti o Ivici, čega je i on svjestan, no tvrdi da je ona dobrodošla kod njega dokle god je on živ.
U skoro sedam godina, nikad se, kažu oboje, nisu posvađali. Marica nam je rekla kako kod Ivice ima puno recepata, a on je rekao kako ona može doći po njih. Hoće li Marica doći samo u posjet i po recepte ili će mu moći postati njegovateljica, kao što je to bila gotovo sedam godina, danas ovisi i o Centru za socijalnu skrb.
"Socijalna služba je bila dva put kod mene otkad je Marica bila kod mene i to jednom da su me preplatili, tri mjeseca ono po pedeset kuna, jedanput da donesu drva i više nikad je nije bilo kod mene", tvrdi Ivica.
Ni mi ih u vrijeme naših posjeta, nismo vidjeli, uz sve dogovore, čuli smo ih samo telefonom. Da su došli ranije, možda Ivica ne bi ni bio njihova briga. Naime, Ivica, kako tvrdi, ima 21 godinu 2 mjeseca i 14 dana radnog iskustva, zbog čega se ispostavilo da ima pravo na mirovinu, a socijalna služba morala je pitati mirovinsko informacije o ostvarivanju iste.
I doista su pitali. Umjesto Ivice, poslali su zahtjev mirovinskom, u kojem su odgovorili da na neprimljene mirovine nema pravo, no dobivat će ih odsada. "Ali to sad treba čekat tri meseca, ko da običnom olovkom računaju. A imaju računalo", tvrdi Ivica.
Da mu je država obnavljala kuću, vjerojatno ni to ne bi bilo ekspresno. U samo jednom danu, dobrovoljci jedne zagrebačke tvrtke obnovili su mu kućicu u kojoj više neće biti nesnosno hladno.
I dok je trgovac iz pokretne trgovine koji mu je, dok nema Marice bio jedino društvo, u tome imao malo uspjeha. Nki novi prijatelji, su ga na kraju slomili. Ivan I Ivan ili Ivek, Ivica i Iva kako sve sumještani zovu tog čudaka s kojim rijetko pričaju - više nisu samo imenjaci.
"Deda je super stvarno, imenjak što kažeš, stvarno je, kad god smo došli sve je, prvo je bio malo utučen i žalostan, ali kako god mi više puta dolazimo, on je sve sretniji i sretniji, a mi ćemo se potruditi da bude još sretniji", rekao nam je Ivan Ćosić, izvođač radova.
Nekoliko dana prije nego je doveo kolege da Iveku zajedno urede kuću, Ivan ga je nagovorio da umjesto stiropora na zidove stavi puno kvalitetnije panele. "Sa strane će bit bijela boja, pod će vam biti smeđi isto i to je znači panel plastika miješana s aluminijem, i unutra je pur pjena, to vam je super izolacija", objašnjava Ćosić.
Samo im se ukusi, kažu razlikuju, jer dok Ivan nije smio vino, koje je njegov imenjak kupio samo za tu prigodu, Ivek, nije smio roštilj - jer kaže više voli kuhano. A pogotovo kad to skuha Marica, zaslužna i za ovo prijateljstvo. Ivica objašnjava kako ničeg ne bi bilo da nije Marice. "Ne bi mene pronašli, niti nju, niti vas", priča Ivica. Niti bi on pristao na renoviranje svoje drvarnice ili operaciju očiju.
"U Zagreb sam išao zadnji put '97. u 12. mjesecu, kada sam išao u novi Marof po smrtni list, od pokojne mame", priča nam Ivica. Oči je posljednji put pregledao kad je išao u vojsku, a već tada mu je rečeno da ima suženo vidno polje. Za doktora to nije bio dobar znak.
"Nažalost vijesti za vaše oko nisu baš dobre, vi imate bolest koja se zove retinitis pigmentoza gdje dolazi do propadanja stražnjeg dijela oka koje se prvo postupno, vidnog polja, koje se sužava, sužava, sužava i u jednom trenutku bolest zahvati centar vida. Vi imate malo mrena, malo, ali na žalost mi operacijom mreni ne bismo vam ništa pomogli jer je centar za vid oštećen", objasnio mu je dr. Ante Barišić, specijalist oftalmolog, koji je potvrdio kako se radi o nasljednoj bolesti.
I lječnike je iznenadio pozitivnim stavom, kad je rekao bar sam se prošetao do Zagreba. "Tužan ne mogu biti, kako mi je to sad, glavno da mi se ta bolest neće proširiti, a nadam se opet da bu Marica mi došla, u petak, za rođendan, i tak, onda bude malo veselije, pričat ćemo i to", priča nam Ivica koji u šali kaže da iako mu dolazi sedamdeseti rođendan iako su mu neki rekli da nema ni šezdeset i pet godina.
Sedamdeseti je rođendan Ivan proveo baš ondje i baš onako kako je želio, no sve dotad bilo je neizvjesno. U zadnjem razgovoru s Maricom, rekla je da pozdravimo Ivicu. "S menom bi joj bilo kao svih ovih 6 godina, 8 mjeseci i 17 dana", rekao nam je Ivica. Što su se dogovorili, ostaje njihova stvar. Pa iako priča možda i nema kraj kakav bi Ivica želio, barem će mu zime u Čegljima odsad i bez Marice biti malo toplije.
