Ne može PVC stolarija, ali ne mogu ni moderni građevinski materijali... Projekti su se vraćali ako se izvorna nijansa fasade nije pogodila u dlaku. Dug je bio popis zahtjeva, a cijena iznimno visoka. Kakva je noćna mora dosad bila obnova zaštićenih zgrada, svjedoče nam mnogi predstavnici stanara, no pred kameru u pravilu ne žele da im ne dođe inspekcija i utvrdi da nešto, od onog što su na svoju ruku radili nije po pravilima.
Široka lepeza nelogičnosti
Grad je ranjen i ogoljen do kraja. Kako su padale fasade, na vidjelo je izišlo sve što se taložilo godinama. Nebriga za vlastitu imovinu i sigurnost prolaznika, neriješeni vlasnički odnosi, ali i divlja preuređenja i izbjegavanje naputaka konzervatora. U Kačićevoj ulici u Zagrebu smještena je zgrada Fakulteta arhitekture.
Nijedna zgrada ovdje nije pojedinačno zaštićena, ali konzervatori
žele očuvati taj neki šarm. No, profesor Galić na primjeru te
jedne ulice pokazuje mi široku lepezu nelogičnosti. Dovoljno je
samo gledati pročelja. Tu vire antene, klima uređaji, pa je usred
starih zgrada niknula nova koja potpuno odudara od svega.
''U mojoj zgradi imate u prizemlju PVC s roletama, PVC bez
roleta. Onda na prvom katu imamo drvo, pa PVC, aluminij. Nema
čega nema. Radi se bez kontrole, zato što je bolje pobjeći od
konzervatora i raditi po svome. Samo nemoj ići kod njih. A to je
najgore. Zato što bi trebala postojati jasna pravila i da se svi
ljudi drže istih pravila'', rekao je Josip
Galić, profesor Arhitektonskog fakulteta u
Zagrebu.
Ako želite obnavljati svoju zgradu u širem centru, trebate
raspisati arhitektonski natječaj i imate slobodu sve dok se
držite GUP-a. Ali ako vam je zgrada stara i pod makar i najmanjim
vidom konzervatorske zaštite, stvari postaju komplicirane. Morate
snimiti postojeću zgradu, istražiti povijesne vrijednosti, dobiti
uvjete od konzervatora što uopće smijete raditi, napraviti idejno
rješenje, usuglasiti ga s konzervatorima, tek onda krenuti s
gradnjom i nadati se da će na kraju konzervatori reći da je sve u
redu. Često se fasada morala mijenjati jer nije u dlaku pogođena
nijansa kakva je trebala biti. Profesor Galić cijeni posao kolega
konzervatora, ali smatra kako danas i arhitekti i građevinci i
urbanisti i konzervatori moraju gledati na to da zgrade služe
ljudima, a ne obrnuto.
''Tu ima stvarno bezvrijednih zgrada, ima možda i vrijednih u
domeni pročelja, ali se mogu raditi intervencije. Tu se mora
jasno reći koja se zgrada smije rušiti, koja se ne smije rušiti,
koja se mora čuvati pročelje, dal se na tom pročelju smije raditi
intervencija ili ne, a sve ostalo srušiti... Dal se može
nadograditi ili ne, da stvari budu jasne. Sad vam to ništa nije
jasno'', izjavio je Galić.
Puno kontradikcija
Zagreb je pun kontradikcija. Dozvoljavale su se ogromne
intervencije u zaštićeni javni prostor kad je to pogodovalo
bogatim investitorima, kao u primjeru postavljanja tendi i
ostakljene terase kod kafića Tomislava Horvatinčića na
Preradovićevom trgu. A s druge strane mnogim se stanarima obnova
blokirala ili otezala jer im fasada nije bila točno određene
boje, jer su htjeli nešto malo dograditi ili modernizirati. No,
grad koji prijeti svojim stanovnicima više nema luksuz otezati s
obnovom. U Gradskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture nisam
mogao dobiti intervju, pa sam po neke odgovore otišao u
Ministarstvo kulture, čija je zgrada također pretrpjela
oštećenja.
''Ja ne bih volio reći da se treba spustiti kriterije, već
kriterije treba ujednačiti obzirom na vrijednost spomenika. Ne
može jednak kriterij imati obnova dvorca Eltz i jedne prizemnice
na rubu grada koja se radi na C zoni i tu smo vrlo jasno
postavili pravila kroz mjere zaštite, pogotovo kod područja koja
su stradala u potresu. Ali, to je plan i postupak koji predstoji
pred nama, a to je revizija kulturno- povijesnih cjelina'',
izjavio je Davir Trupković, ravnatelj
Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.
Zanimalo me ono što muči mnoge. Zašto se toliko inzistira na,
primjerice, drvenoj stolariji, a teško se dopušta modernija i s
boljim izolacijskim svojstvima, a koja jako nalikuje na drvenu.
''Obnova drvene stolarije je u svakom trenutku, kad negdje
zastari ili je dotrajala, može se popraviti. Kad vi stavite
plastični prozor koji je iz Kine, kod njega popravka nema. Možete
samo otići u Bauhaus i kupiti novi. Mi smo zahvaljujući tome
spasili neka radna mjesta za obrtnike koji i dalje proizvode i
proizvode se neka nova radna mjesta u tim deficitarnim
zanimanjima i tu je velik dio odgovornosti i na nama da negdje
osiguramo za ove tradicionalne alate opstojnost jer o tome na
kraju krajeva ovisi identitet jednog grada'', rekao je
Trupković.
Kad je zgrada zaštićena kao pojedinačno kulturno dobro, onda su
kriteriji postavljeni najviše moguće i to je posve razumljivo.
Zgrada u Frankopanskoj 11 u Sisku je takva. Potres ju je jako
oštetio i nije se baš sigurno zadržavati blizu nje. No, pročelje,
možda i najljepše u čitavom gradu, još se drži.
''Sad kod očuvanja ono što je jedino moguće sačuvati je pročelje,
pa ćemo morati pronaći načina da se stabilizira i priveže uz samu
građevinu. Oštećenja su velika i u dvorišnom dijelu i velik dio
će se morati ukloniti kako bi se moglo stabilizirati ovo što se
može očuvati'', kazala je Ivana Miletić Čakširan, pročelnica
Konzervatorskog odjela Sisačko- moslavačke županije.
Odmah primjećujem kako Ivana Miletić Čakširan zna baš svaku
stariju građevinu u Sisku, koja joj je vrijednost, kolika su
oštećenja, tko su stanari. Konzervatori su ti koji brinu o
povijesti, duhu i šarmu i svim tim stanarima nepraktičnim
stvarima. Lako ih je ne voljeti. Oni su ti koji moraju zaustaviti
projekt koji je možda i loše zamišljen. Oni su ti koji
kompliciraju i kojima cijena obnove i praktičnost zgrade za život
nisu najviše na listi prioriteta. Mnogi smatraju i da bi između
sigurnosti ljudi i očuvanja građevine prije odabrali ono
drugo.
''Postoji dio građana koji pokazuju animozitet i neprijateljstvo
prema svemu i njima netko mora biti krivac, a konzervator je prvi
krivac. Međutim, dobar dio tih građana nisu ni pitali može li se
njihova zgrada rušiti, već su automatski rekli - konzervatori
ništa neće dati. Gdje ima volje, ima i načina da se nađe
rješenje'', kazala je Miletić Čakširan.
Rješenja, ali i problemi, nalaze se i u drugim, bogatijim
zemljama. U Švicarskoj živi i radi građevinski stručnjak
Ljupko Perić koji mi govori svoje iskustvo u
obnovi objekta na bazi rimskih termi. Konzervatori su tražili da
se čuva mnogo više od onoga što je bilo građevinski i ekonomski
logično, pa je smijenjen i glavni projektant koji nije htio tako
raditi.
''Mi smo u ovom trenutku, dok razgovaramo o svemu tome, probili
rok dvije godine, troškovi su dva puta veći od onih koji su bili
planirani i mi smo svi nezadovoljni jer smo u jednom projektu
koji financijski nije uspio. To je jedan primjer. Imamo naravno
drugih primjeru u Zürichu… Gdje smo sačuvali vanjske zidine
jednog postojećeg objekta, ali smo sve iznutra morali izvaditi.
Ostala je samo fasada koju smo nekakvim trikovima morali ukrutiti
da bi ona za svo vrijeme gradnje stajala. To su objekti koji u
središtu grada, u Zürichu zadržavaju formu, volumen, ali su
napunjeni novom strukturom i novim sadržajima i to je put kojim
se ovdje često ide, ali pod uvjetom da ne mora sve biti sačuvano
u izvornoj formi'', rekao je Ljupko Perić, inženjer
građevinarstva.
Moderna protupotresna gradnja je nužnost
Jasno je kako kod najzaštićenijih dijelova gradova prevelike
improvizacije ne bi smjelo biti. Gradska jezgra Petrinje takav je
primjer i poznati arhitekt Davor Salopek stava
je kako ona i nakon obnove mora zadržati prepoznatljiv izgled.
Ipak, priznaje kako se dosad često pretjerivalo s konzervatorskim
zahtjevima.
''Bilo je slučajeva da se štitilo nešto što nije moglo biti
zaštićeno. Trebamo biti elastičniji u pristupu i da se zadovolji
konzervatorska struka i pristup, da se zadovolji i korisnik, ali
i da se zadovolji sigurnost od potresa. Postojao je svojevremeno
pristup i naputci da se neki objekti obnavljaju isključivo u
materijalu u kojima su bili građeni. To ne drži i to ne može
proći'', rekao je arhitekt Davor Salopek.
Moderna protupotresna gradnja je nužnost, to smo u 2020. naučili
svi. U Crkvi svetog Lovre u centru Petrinje, čija je poslijeratna
obnova dovršena 2001., protupotresna konstrukcija je lijepo
skrivena i uklopljena u stare dimenzije objekta, pa je crkva
dobro izdržala dok je grad oko nje srušen. Drugi poznat primjer
suživota tradicionalnog i modernog stoji na samom Trgu bana
Jelačića u Zagrebu. Bivša Varteksova zgrada u kojoj je danas
smještena trgovina izvana izgleda posve uklopljena u starinsku
vizuru trga. A iznutra je zgrada potpuno moderna i još važnije -
posve sigurna.
Dokaz je tome onaj potres koji se dogodio u ožujku, nakon kojega je ova zgrada prošla puno bolje od gotovo svih drugih koje se nalaze na Trgu bana Jelačića. Na kupoli je sačuvan dio povijesti, a mnogi su kritičari u vrijeme kad je kretala obnova htjeli zabraniti intervenciju u, povijesno, tako važne zgrade. Danas vidimo da su moderni protupotresni materijali, ojačanja konstrukcije i kompozitni premazi odradili svoj posao. Iako su tijekom potresa artikli popadali s polica, zgrada je ostala gotovo netaknuta, dok je na zgradi pored potres srušio jednu kupolu, a vatrogasci drugu i puka je sreća da nitko nije stradao pod tonama kamena.
Grad se hitno mora učiniti sigurnijim. Nema tih europskih fondova
koji će biti dovoljni da pokriju opsežnu obnovu. Zato je potrebno
biti fleksibilniji kako bi se privukao kapital. Profesor Galić
ima prijedlog. U slučaju da se kod objekata koji nisu najstrože
zaštićeni dozvoli niveliranje, znači gradnja kata ili dva više da
se izravnaju sa susjednim zgradama, investitor renovira cijelu
zgradu i zaradi na prodaji stanova na novoizgrađenim katovima, a
sadašnji stanari dobiju besplatnu obnovu. Više novogradnje
spustilo bi cijenu novogradnje u centru s trenutačno astronomskih
pet, šest i više tisuća eura po kvadratu.
''Najvažnije, past će i cijena starih stanova. Razumijete? Vi
sada imate po meni ekstremno skupe stanove koji ništa ne nude.
Stari stan u centru nudi samo lokaciju. Sa svih drugih stajališta
je nula. On nema ni toplinsku, ni dizala, nema pristupa invalida,
nema grijanje jer je ili na kalijevu peć ili eventualno bojler na
fasadi. Nema garaže, parking, nema ništa. A košta dvije, dvije i
pol. Tko je tu lud? Kad bi se to dopustilo, grad bi profitirao.
Grad bi dobio suvremenije zgrade, manje bi se trošilo energije,
ljudi bi bili zadovoljniji, više bi ljudi uostalom živjelo u
centru'', izjavio je Galić.
Novi dokumenti koji propisuju obnovu barem bi malo trebali
smanjiti birokraciju, no jasno je kako će obnova naših stradalih
gradova trajati ne godinama, već desetljećima. Bit će ogroman
izazov kako ih obnoviti da zadrže ono sve zbog čega ih volimo,
ali da budu sigurni i praktičan za život. Jer grad osim zgrada
čine i ljudi.
Bila je ovo još jedna Potraga. Sutra nastavljamo priču o geotermalnim izvorima. Istražujemo kako je privatni investitor, uz blagoslov Ministarstva gospodarstva, došao do 60 milijuna kuna vrijednog nalazišta koje je nekad crpio Grad Zagreb, a danas energiju iz tog izvora plaća znatno više.