Gitara i pjesma na talijanskom je jedino što ga sada veže s domom. No, Federico Delise, taj neobični hodočasnik ne traži dom, nego istinu, kaže. Na putu do Sirije, na koji je krenuo pješice u neobičnom društvu, mi smo ga zatekli u Žabnjaku, selu na Biokovu kod Gornjih Brela, gdje je samo osvanuo jedno jutro.
"Dole nekih 500 metara, vidim idu ovce. Pitam ja ženu gdje su naše koze - ona kaže u kući. Kako, kad eno ih dole. Kad poviri čovjek, nosi nešto iza leđa, viri, kapa, zamotan, kad za njim magare, pas", priča Rozario Ivanac iz Žabnjak .
Ne treba ni reći koliko su rozario i njegova žena, jedini stanovnici Žabnjaka, bili začuđeni prizorom, a kamoli tek prijedlogom ovog neobičnog svata. "Kad je on doša bliže, kaže, ima ode farma, kažemo mi ima. kaže - bi li vi mene primili?", prepričava Rozario.
I tako je Federico, nakon desetak dana pješačenja, za već iscrpljene životinje pronašao smještaj i iskustvo koje mu je nedostajalo - u zamjenu za pomoć na farmi.
Kada smo mu ukazali na to da će koza na svijet donijeti mladunče i da mora biti babica, Federico je kazao kako će onda imati i to iskustvo. I to je njegova filozofija. Ne brine previše o onome što će biti sutra, niti o onome što će ga zateći putem kojeg je tek započeo. O svemu će misliti - kad za to dođe vrijeme. Bitno mu je samo svojim primjerom pokazati, da svijet može biti bolji i jednostavniji.
Krenuo je krajem listopada, s Cresa, gdje se pripremao za put kojim će dokazati da je moguće živjeti puno jednostavnije, a ne ovisiti o novcu ni o tuđoj milostinji. Negdje početkom studenog, kraj Knina zaustavila ga je naša ekipa i sama začuđena, jer putuje bez novca. Krenuo je u Siriju, no kaže cilj je manje bitan od samog puta.
"Tražim ruralno mjesto gdje mogu naći ljude koji žive onako kako smo oduvijek živjeli u prošlosti. I, ne znam, imam osjećaj da bi Sirija mogla biti najbliža tome. Ali to nije sigurno. To mi je recimo cilj, zašto imati cilj, jer ljudi me pitaju - kamo ideš? I moram i nešto odgovoriti. Ako im kažem - nigdje, nije im pravo. Pogotovo mojoj majci, ocu... Ipak, nisu baš sretni što idem u Siriju sada, ali to je neko stvarno mjesto i vidjet ćemo", objašnjava Federico.
Želi se okupati u Jordanu, što za njega ima veliku simboliku zbog Isusova krštenja, a znakovito je kaže i to što su mu se oba djeda zvala Jordan. Četiri ovce, ovna, kozu i magarca nabavio je na Cresu otkud dijelom potječe. "Radio sam ondje za neke ljude i onda sam i pitao za ovce, nisu mi je dali, kad sam odradio posao, otjerali su me, ali onda su one nekako došle, magarac isto. Jedan drugi čovjek, za kojeg nisam ni radio mi ih je dao", priča Federico.
Pas mu pravi društvo već trinaest godina i zajedno su već obišli pola svijeta. Ostatak životinja je tu iz praktičnih razloga. Neću morati, svo vrijeme od ljudi tražiti nešto... A i ja njima mogu dati nešto. Možemo razmijeniti dobra.
Ne samo mlijeko, ovce daju i vunu, tu je odličan prirodni izvor. I da, on je malo star, ali je radnik, može pomoći, može nositi. Recimo po ovakvom terenu traktor ili auto ne može proći, on može. I to je razlog zašto imam životinje", tvrdi Federico.
Putuje gotovo bez novca, uzeo je, kaže malo da smiri roditelje, no ne misli ga trošiti, jer već godinama tako i živi, radeći samo za hranu i smještaj, iako je po struci inženjer građevine.
Nekoliko je puta boravio u Indiji i Nepalu, gdje je, kaže, naučio živjeti jednostavnije, bez stolaca, stolova ili strojeva koji pomažu u radu, činilo se, kaže, kao da su svi sretniji. "Sada nema nikakvog znaka koji bi mi pokazao da smo razumjeli da možemo živjeti s manje. Sad nas je 7 milijardi na Zemlji, bit će nas 11 milijardi za 50 do 70 godina, iako budemo i dalje željeli sve više i više, neće nas biti 11 milijardi, dogodit će nam se prekretnica prije", smatra Federico.
Sve je to lijepo, kaže njegov gazda Rozario, ali - htio ne htio, brine se za svog slučajnog štićenika. "Ja njega razumin, ali ne znam kako će on proć u životu. Jer nije svak ja", kazao je Rozario i dodao kako se brine jer nije svatko ljubazan te da bi Federicu mnogi mogli zatvoriti vrata.
Iako ni sam nema struje ni tekuće vode, ponudio mu je namještenu sobu s krevetom, no Federico mu se zahvalio i odabrao prostoriju u kojoj će moći boraviti zajedno sa Shayom - psom od kojeg se ne razdvaja.
"Drveni pod je odličan, i stavio sam dvije deke ispod, tu gdje spavam, tako da imam i neki madrac, moja vreća za spavanje je jako topla i to je to, a ovo je bio somar, kako ga zovu na Cresu - krošnja, pa sam to uredio za njega. Ima i madrac, on je bio za magarca, ali on je sada u štali ondje. I to je to", priča Federico.
Federico kaže, znao je odmah da je Rozario dobar čovjek, ne brine ga kad mu koji put prigovori što ne jede meso, i općenito, trudi se u životu zabrinjavati što manje. "Zašto bih se bojao oko toga što će biti kad ja stignem u Siriju, možda će baš kad ja dođem rat biti gotov", optimistično će Federico.
Ipak, i samoj nenavikloj na takvu bezbrižnost, nikako mi nije bilo jasno kako namjerava prijeći sve granice koje su tek pred njim. Kaže kako ima putovnicu koja će mu uskoro isteći što bi moglo dovesti do problema u njegovom planu. No, kaže, za njega su granice tek zamišljene linije te da će ići od granice do granice ako treba kako bi ostvario svoj cilj.
Ne bude li imao uspjeha, kaže uvijek može nenasilno prosvjedovati. Kad prođe sve putešestvije i iskusi ono što traži, za deset godina kaže - želi se skrasiti uz obitelj. "I možda nastaviti raditi ono što sam radio prije. Dizajnirati kuće, to mi je bila strast, kao i glazbe. Ne znam... sada je vrijeme za borbu, a tada ću se povući u mirovinu", kazao je Federico.
Do tada će kaže odbaciti i kupovnu odjeću i naučiti živjeti potpuno u skladu s prirodom. Neće mu ovo biti prvi Božić bez obitelji, s kojom je inače blizak. No dok Federica to previše ne zabrinjava, Rozariju ponekad neda spavati. "A čujte to je tuđe dijete, da je to moje dijete, sjećam se, vani kad bi bilo, pa sam se svaku noć mislio di je šta je, a njemu otac i majka ne znaju di su", priča Rozario.
Federico će se, kaže, svojim roditeljima vratiti kad za to bude vrijeme. A dotad se samo nada će ih u Italiji zateći žive i zdrave. "Ponekad se plašim, ali to je u glavi, odbacim strah, ponekad se osjećam loše, pokušam se osjećati bolje, imati sretnije misli...
Nije baš tako lako, ali trudim se, jer vjerujem da je to ispravno. Moramo pokušati napraviti više, vjerujem da je to bila i Isusova poruka. On je došao reći ljudima, da ono što radimo nije dovoljno. Nije dovoljno ne ubiti ili ne ići s drugim ženama, ne znam kako se to kaže, moramo biti pravedniji, ispravniji, kako bismo dosegli taj raj u koji smo bili stavljeni na početku", priča Federico.
Prije dovršetka ovog priloga doznali smo da su razlike između Rozarijeva i Federicova svijeta prevelike pa je krenuo dalje. Federico čvrsto vjeruje da ide pravim putem, ma koliko to ne razumjela njegova okolina, prijatelji, cura... no čak i da se na kraju puta razočara, bit će kaže sretan, jer je putem živio onako kako vjeruje da je ispravno. Ako usput pronađe istinu koju traži - što mu, kaže više treba.