"Svjetlo mora goriti jer se mora jedriti i putovati. Moja glavna zadaća je da budem prisutan i da svjetlo gori što je najbitnije. To je stvarno ozbiljan i lijep posao", govori nam Ante Domazet, svjetioničar.
Sunce, bonaca i iza nas šibenska Jadrija. Antin zadnji prizor kopna sljedećih gotovo mjesec dana. Nema ni naznake juga koje je do jučer divljalo. Već će se sutra ponovno dignuti. No, tako je s morem, a osobito na pučini gdje se svjetlionik nalazi.
"Moje radno mjesto je na Blitvenicu, pučinski svjetionik", govori Ante.
Do svjetionika ima 18 nautičkih milja. Put kroz šibenski arihepelag Ante je prošao već stotinu puta.
"Kada idem moram se psihički i fizički pripremiti te,ono što je najvažnije, kupiti namirnice za prehranu tih 20 i nešto dana, ali uvijek moram biti spreman da ostanem i dulje. Svaki put se veselim i s vremenom se sve više i više radujem ići na posao koji radim. Posebna mi je čast, u našoj državi, biti svjetioničar", kaže Ante.
Ante je svjetioničar, lanternist već 5 godina. Na Blitvenici poznaje svaku škrapu, svaki kamen.
"Sve mi je u malom prstu i nikakve posebne pripreme mi ne trebaju. Navikao sam na zgode i nezgode, na sve vremenske uvjete, tako da idem kao morski vuk", govori Ante.
Posada Plovputa, tvrtka koja se bavi održavanjem svjetionika, pomaže Anti da se smjesti na svoje radno mjesto.
"Kapetan i posada broda me dovedu, iskrcaju i onda ostajem sam 20 dana", govori Ante.
Ante je u smjeni između 15 i 30 dana. Nakon toga je isto toliko na kopnu i u to vrijeme na svjetioniku nema nikoga.
"Toliko sam sretan što mogu biti na Blitvenicu. Najsretniji sam čovjek na svijetu. Ostvarila mi se jedna velika želja, a to je da postanem svjetioničar. Ne mogu vam opisati kako je to biti ovdje jer se to mora proživjeti. Morate iskusiti kako biste znali što znači biti svjetioničar", govori Ante.
Blitvenica je impresivan prizor. Mala hrid koja se može obići za nekoliko minuta, na braniku Jadranskog mora s tornjem od 21. metra. Potpuno izolirana i sama. S tornja se vide Kornati, Žirje, a za lijepog dana Vis, Hvar i obrisi Italije.
"Posebno je jer se sjediniš s kamenom i sa samim morem. I onda tako postojiš. Skroz je tiho i kad je bonaca, noću, svaki zvuk osjetiš te čak čuješ ribare kako vode razgovor", kaže Ante.
Prije su ovdje radila dva svjetioničara, no nakon što mu je kolegao otišao u mirovinu, Ante je ostao sam. Zato kada se vrati - odmah mora dotjerati svoju lanternu.
"Najdraže mi je ujutro kad ustanem. Moj prvi zadatak je da podignem zastavu", govori Ante.
Kakvo je vrijeme na otoku, javlja 2 puta na dan.
"Vodim dnevnik događanja i zabilježavam sve što se događa na svjetioniku te redosljed javljanja", objašnjava Ante.
Nakon javljanja - mora pripremiti svjetionik za noć.
"Najbitnije je da svjetlo radi i da je sve besprijekorno čisto jer inače se može smanjiti vidljivost i promjeniti karakteristiku svjetla što može zbuniti čovjeka koji plovi", objašnjava Ante.
Ante nas uveo u drugi dom
Svjetionik raspršuje svjetlo u krugu od 24 milje pomoću žarulja i kristala pokazujući put pomorcima. Ako se glavno svjetlo ikada pokvari postoji pomoćno svjetlo, sa dometom od 12 milja. Nakon što je sve pripremio za noć, Ante nas vodi kroz svoj drugi dom.
"Radionica mi je jedna od dražih prostorija. U njoj provodim vrijeme kada je vani kiša i jaka bura. Uvijek imam nešto što mogu popraviti ili urediti te se pripremiti za idući dan kad će biti ljepše vrijeme", kaže Ante.
Kuća ima dva kata i tri stana na oko 200 četvornih metara. Na Blitvenici su prije živjele 3 obitelji jer je svjetionik stalno trebalo paziti. Ante u kući ima i dvije spavaće sobe te staru i novu kupaonicu. U spavaćoj sobi ima predivan pogled na Kornate i Žirje. Kaže u sva 4 godišnja doba pogled je predivan i poseban. Na otoku se nalazi i garaža za barku te motornica. U motornici imaju 2 agregata, koja mu služi za napajanje struje u kući. A samo svjetlo u svjetioniku se napaja pomoću solarnih panela koje, kada nema sunca, zamjenjuje agregat. Prije nego što je bio svjetioničar, Ante se bavio poljoprivredom, radio je u trgovini i u ugostiteljstvu. Kad su mu javili da je dobio ovaj posao, došao je na otok Žirje i promatrao svoje buduće radno mjesto.
"Pošao sam na vrh Žirja, na mjesto Straže i s tog vrha dalekozorom sam gledao Blitvenicu. Makar sam sve već pročitao na internetu, nisam mogao vjerovati da je tako lijepo. Puno emocija je bilo, tih 7 dana kada sam trebao poći raditi nisam spavao više od par sati na dan, od radosti", prisjeća se Ante.
'More vam da sve'
Život čuvara svjetla je poseban. On se brine o jednom od najudaljenijih i najisturenijih mjesta na moru. Zauzvrat - Blitvenica se brine za njega.
"Htjeli, ne htjeli, kada ste tu, sjedinite se s prirodom. Živite
kako priroda nalaže i onda nema problema", govori
Ante.
"A to znači da vam sama priroda govori kada nešto možete raditi,
a kada ne. More vam da sve. Svaki dan imate hranu iz mora, ako
imate neku vještinu. I na osnovi prirode vi možete preživjeti,
bez kopna i bez trgovine", kaže Ante.
Svjetionačari ne smiju ovisiti o kopnu te se moraju naučiti na samoću i znati s njom živjeti.
"Preko 150 dana u godini Blitvenica bude nedostupna zbog jakih vitrova i ogromnih valova onemogućavajući bilo kakav dolazak i privezivanje broda. Jugo traje malo više koje je interesantno na svoj način kao i bura. Sve je to posebno i ako volite, nema problema", kaže Ante.
Ipak, ljeti, kada more to dopušta, Blitvenicu posjećuju jedrilice s turistima ili pak ribarske koće.
"Sa svim ljudima koji plove tu i dolaze održavam kontakte. Sklopite s njima nova prijateljstva i poznanstva, a to vam je nešto što ne možete kupiti ni jednim novcem. To je jedno poznanstvo, koje se sklopi ovdje i koje ostaje trajno", govori Ante.
'Sam se pali i sam se gasi'
Prošlo je 147 godina od kada su se prvi put upalila svjetla na Blitvenici, danas je sve automatizirano i ne ovisi o čovjeku. No Ante i dalje vodi brigu o svjetlu.
"Navečer kontroliram rad olnih svjetala, kao što je svjetionik Mulo, Prišnjak, Čavali i drugi. Te obaviještavam kapetana o ispravnosti rada svaki dan", priopćava Ante.
Sve su to svjetionici koji su nekada imali posadu. Od sveukupno 46 lanterni u Hrvatskoj, 17 ih još ima svoje čuvare. A pod Antinom stražom ne smije se ugasiti ni jedan feral.
"On se sam pali kada nastane sumrak te se u zoru ugasi, kada dođe dovoljno svjetlosti. Sam se pali i sam se gasi", kaže Ante.
Danas pomorci više ne ovise o svjetioničarima kao nekada, no, kaže Ante, vidjeti svjetlo u tami - i dalje nešto znači.
"I dalje mislim da oni mogu bez nas, ali smo ipak vodilja na moru. Noći su nešto posebno čarobne, pune zvijezda", kaže Ante.
Na pitanje - je li mu teško biti sam, odmahuje rukom.
"Čim ste stupili na tlo Blitvenice morali ste donijeti u svoj glavi: 'to je to'. Vi volite biti novinar, a ja volim biti svjetioničar", objašnjava Ante.
"Ta svjetlost u tami mi daje snage da budem tu jer znam da sam koristan i zato sam tu!", zaključuje Ante.
Ante ostaje na pučini sljedećih narednih 20 dana. Bit će na pučini, za svakog pomorca, mornara, ribara.