Bila je zima, oko 19 sati navečer, tada 9-godišnji Mario autobusom se vraćao iz škole. Izlazeći na svojoj stanici vrata su mu zahvatila jaknu. Tada je uslijedio pakao.
Ni vozač, ni kondukter, gotovo 9 kilometara, nisu primijetili da vuku malenog dječaka. Od tada je prošla 31 godina i 20 operacija. Mario je danas stopostotni invalid, no iako su mu zbog uništenog djetinjstva i života dužni još gotovo pola milijuna kuna, tvrtka s kojom se sporio završila je u stečaju, pa posljednjih 10 godina nije dobio ni lipe.
Ipak za Maria još uvijek postoji nada.
"Mogu vam reći da poznajem svaki zavoj ceste. To je relacija kojom sam se kretao gotovo svakodnevno, a kako smo živjeli u Otoku tim smo putem išli do dede i bake. Svaki zavoj znam, gdje se koči, gdje se daje gas... Točno po tim bolovima sam znao gdje se nalazim i u koje vrijeme. Gdje je manje, a gdje je više kočio", govori Mario Puklek iz Koprivnice.
Mučno je to sjećanje o kojem danas nerado priča. Samo
desetak dana prije desetog rođendana, davne 1988. godine stradao
je u nesreći koja je ostavila trajne fizičke i psihičke
posljedice.
"Vidio sam samo svjetla. Bila je večer, poslije sedam sati,
zimsko vrijeme, noć. Kako sam prolazio, vidio sam svjetla od
kuće, a nitko mene nije vidio ni čuo. Bio sam sav slupan",
nastavlja Mario.
"Prvi me uočio otac mog prijatelja. On me uzeo i stavio sa strane. Pitao me jesam li živ i jesam li dobro na što sam rekao da jesam, s onoliko snage koliko sam još imao za komunikaciju", prisjeća se Mario.
Početak prave agonije
Tada kreće još veća agonija, operacija za operacijom, sudovi i rehabilitacija. Danas je zahvalan timu doktora koji su ga spasili.
"Moram malo i plakati, jesam muško ali moram plakati. Rekao je doktor da ne želi mene u sudnici, da ne želi da slušam što su mi sve morali raditi. Ja se njima isto divim da su se upustili u to. Bili su hrabri i napravili najbolje što su mogli. Hvala Bogu, imam svoje noge, kakve jesu - jesu", kaže Mario.
Ne dobiva invalidninu
Danas živi u Koprivnici s roditeljima. Stopostotni je invalid, a
kakvu - takvu pokretljivost ima u kukovima.
"Desno koljeno mi je umjetno, ukočeno zbog silnih operacija, a
sve tetive su se skratile. Oni su to htjeli spasiti, ali bilo je
i previše bolno i nisam se mogao pokrenuti. Prošao sam 20
operacija", kaže Mario.
Uz Maria je sve ove godine njegova majka Ivka. "On vam ne dobiva ni invalidninu, a nema pravo na beneficirani radni staž. On nema pravo na ništa ustvari. Sad jedino tu rentu koju je dobivao. Ona je sudski dosuđena i dolazila je do određene godine", govori nam majka Ivka Puklek.
Tvrtka otišla u stečaj
Autobus u kojem je Mario stradao bio je u vlasništvu Croatia busa d.d. Pravnu bitku s njima za obitelj je vodila odvjetnica Melita Ranilović-Ferenc.
"Slobodno mogu reći da je to dijete i njegovi roditelji zajedno sa mojim uredom prošlo pakao. U to vrijeme kada je Mario stradao, na slučaju je radio i moj otac, koji je također bio odvjetnik. Uspjeli smo ostvariti naknadu štete. Naknada štete je ostvarena u maksimalnom iznosu koliko se moglo ostvariti s obzirom na ograničenje osiguranja. Za razliku je bio suđen Croatia bus i to je isplaćeno. Nakon toga su uslijedile mnogobrojne operacije te su podnesene tužbe i za to na temelju duševne boli, fizičke boli što je sve isplaćivano", govori Melita Ranilović-Ferenc, odvjetnica.
A onda je tvrtka Croatia bus d.d. otišla u stečaj.
Mario je tada prestao dobivati rentu! Za obitelj
je krenula nova bitka koja još uvijek traje.
"Devet godina je prošlo, više se ni ne želim sjećati
događaja, ali tu je ta renta. Ako smo pravna država, onda
bi svi trebali poštivati njene zakone. Nije to puno, ali
opet je nešto i možemo se nadati da će imati nešto", govori majka
Ivka.
Renta stizala do 2009. godina
Rentu je Mario počeo dobivati 1991. godine. S
godinama je narasla na 2200 kuna i uredno je stizala do 2009.
godine. Tada stiže obavijest da je tvrtka otišla u stečaj, a
da je on jedan od vjerovnika.
"Trgovački sud u Zagrebu, 21. listopada 2010. donio je konačno
rješenje uz pomoć vještaka da se sinu prizna kapitalizacija rente
za tuđu pomoć počevši od 01. lipnja 2009. pa do kraja životnog
vijeka. Do sad mi još ništa ne znamo jer ništa nije riješeno",
kaže majka Ivka.
Prema toj odluci trebao je dobiti 439 tisuća 720 kuna i 23 lipe. Do danas od tog iznosa nije dobio ni lipe. Osim Mariju, Croatia bus d.d. bio je dužan partnerima, svojim radnicima i drugima.
Nije se imao od koga namiriti
Heinzelova 61 bilo je nekadašnje sjedište tvrtke u Zagrebu koje danas zjapi prazno. Tek oronula građevina govori da je tu nekad bio najveći i najpoznatiji autoprijevoznik u Hrvatskoj. Poslali smo im upit o ovoj zavrzlami.
U pisanom odgovoru stečajne upraviteljice Marije Vujčić Turkulin rečeno nam je da je tražbina u cjelosti priznata, ali do isplate nije došlo jer nije postajala imovina stečajnog dužnika. Također gospodin Puklek nažalost nije imao pravo prednosti isplate kao ni mogućnost odvojenog namirenja, a stečajni postupak Croatia busa d.d. pravomoćno je zaključen još 2014.godine.
"Ja sam rekla da je to pljačka Croatia busa koja je nastala uz blagoslov svih prijašnjih vlada i ove trenutačne. Vlada koja se kune na pravdu i poštenje svih pravosudnih tijela i stalno govori kako se zakoni moraju poštivati. Pitam se tko ih mora poštivati. A ne tako davno, predsjednica pomiluje i pušta na slobodu čovjeka zbog bolesti koji u zatvoru provede manje vremena nego naš sin u bolnici. Pa kakvi su to zakoni?! Ta osoba je dok je moj sin bio u bolnici bila direktor Croatia busa", kaže majka Ivka.
Riječ je o Leonu Suliću, koji je bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog milijunskih malverzacija u Croatija busu. Unatoč svemu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila ga je uslijed bolesti, pomilovati u veljači 2016. godine.
Isto ime, nova tvrtka
Dio imovine Croatia busa d.d. prodan je tvrtki Panorama bus, a
nova tvrtka danas posluje pod imenom Croatia bus d.o.o. Iako
dijele isto ime, ta nova tvrtka nema nikakvog doticaja sa
starom. Naime, sva dugovanja, ovršni postupci i parnice koje
su se u to vrijeme vodile nisu ušle u prodaju.
"Bojim se svega. Od kako ću ja završiti jer meni je ovo veliki
stres i radije bi da toga nema. Sve mi je to kao neki san. Još
uvijek ne mogu vjerovati da se nakon 31 godine još borim. I dalje
se borim za njega. Bilo je dovoljno već samim time koliko smo po
bolnicama hodali", govori majka Ivka.
Mala mogućnost da će ipak dobiti dio preostale odštete za pakao koji je prošao još uvijek postoji. Doznali smo kako je u tijeku sudski spor u kojem bi se, u slučaju pozitivnog ishoda, vjerovnici mogli naplatiti, ali su ti iznosi daleko manji od samih potraživanja. Drugim riječima čak i ako se određeni iznos novca vrati u stečajnu masu, on vrlo vjerojatno neće biti puni iznos koji pravno pripada Mariu.
Trebao je to biti sasvim običan završetak dana. Druženje s roditeljima, pisanje zadaće. Umjesto toga, užas, patnja, traume. A s nestankom tvrtke, nestala je očito i bilo kakva odgovornost za ono što su mu te večeri napravili.
