AVANTURA ŽIVOTA /

Opasna ekspedicija: Dehidriran, slab i umoran bivši ministar tresao se u šatoru na više od 6000 metara

'Šest kilograma lakši, vratio se s ekspedicije na jedan od najviših vrhova svijeta. Potraga donosi priču o nemilosrdnoj borbi s prirodom'

12.7.2019.
20:39
VOYO logo

Muztagh Ata, 7500 metara visok vrh izdiže se na planinskom lancu Pamir, preko visoravni spojenim s Himalajom. To je bio cilj ekspedicije Ante Kotromanovića i petero slovenskih alpinista.

"Nisam čovjek koji će sjediti sa strane i gledati to brdo. Ja ću se pokušati popeti." rekao je umirovljeni general Ante Kotromanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ekspedicija je počela probijanjem kroz prostranstva Kirgistana od glavnog grada Biškeka prema jugu.

"Kirgistan me očarao. Jako je zanimljivo bilo pratiti te promjene i vratiti se u prošlost i gledati te nomade sa silnim stadima ovaca, govedima kako idu i sele jurte (nomadske šatore). Čak smo spavali jednu noć u njima." prisjeća se Kotromanović

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon Kirgistana tim je trebao proći tvrdu kinesku granicu. Prošavši nebrojene kontrole, stigli su do podnožja planine Muztagh Ate ili Ledenog Oca, kako ga nazivaju lokalni stanovnici Ujguri.

"Stigli smo dobro, prvi dan smo uspješno apsolvirali. Sutra nas čeka težak uspon, moramo prijeći 1100 metara nadmorske visine. Ovo je danas sve bio blues. Ali sutra krampone na noge i idemo - rock and roll. Najžešći rock and roll." rekao je Kotromanović.

U petnaestak kilograma na leđima, planinarima mora stati baš sve što bi im na usponu moglo zatrebati.

"Bilo je jako teško. Hodali smo sedam ili osam sati. Imao sam jednim dijelom ranac, ruksak s 15 kila... Nije lako biti planinar", rekao je Kotromanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ante je brzo vidio da je na ekstremnim visinama čak i običan odlazak na toalet avantura.

"To je avantura bila... ići na WC u baznom logoru. Premali je, nisam nikad mogao dovoljno ni ući u njega... Sam WC je bio tako postavljen da si se morao grčevito držati za njega da ne padneš jer nije bio ravan nego malo polegnut natrag", prisjeća se Kotromanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uspon je krenuo dobro. Već su osjećali što znače uvjeti na velikim visinama. Zbog rijetkog zraka s malo kisika, brzo su se umarali i kretali se usporeno, ali na to su bili spremni.

"Bilo je najgore to spavanje na visinama. Nema dovoljno kisika, uvijek si opterećen s 10 do 15 kila tereta. Čovjek bi došao jako umoran. Treba postaviti šator, podići šator, pripremit se za bivanje na temperaturi od - 15, - 20 C, otopiti snijeg, užasno umarajuće, užasno teško. Mi smo svaki dan u logoru u kojem smo proveli, u baznom logoru, gledli količine kisika, otkucaje srca. Oni su iskusni pa smo jedni druge promatrali, gledali simptome visinske bolesti, tad smo i skužili tko lošije jede, to je jedan izraziti simptom. Baš dvojica kolega dva dana nisu ništa jeli, ali su se kasnije oporavili", rekao je Kotromanović.

Ipak, sve je išlo prema planu. No, kad su se probili na otprilike pet tisuća metara, planina je počela pokazivati svoju ćud. Muztagh Ata je vrh koji je legendarni alpinist Stipe Božić osvojio. Ali i on je osjetio što znači oluja na sedam tisuća metara.

"Prvi put, 2006. ni ja se nisam popeo zato što je pri vrhu, zadnjih 500 metara bilo takvo nevrijeme da smo se morali vratiti. Ali drugi put, nakon dvije godine, vrijeme je bilo malo bolje i Branko Šeparović i ja smo se popeli na vrh sa skijama i sa skijama se spustili dolje", prisjetio se alpinist Stipe Božić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, ove godine penjačka je sezona obilježena lošim vremenom. Penjačima je pomagala i kineska vojska koja je krčila put prema vrhu planine. No, vrijeme im se nije smilovalo. Dubok snijeg zatrpavao je tragove koji su označavali put. A izgubiti put na ovoj planini može biti jako opasno. To je vođa ekspedicije stalno imao na umu.

"Kolega je umro gore, baš na Muztagh Ati jer je vremenski obrat brz i strašan. Ako je vjetar jači od sto kilometara, to je zima od - 50 Celzijevih stupnjeva. Ako nisi u šatoru, u taboru, i dobije te na otvorenom, kao što je mog kolegu prije dvadeset godina, onda nemaš šanse", prisjeća se vođa ekspedicije Aleš Simčič.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U šatoru, malom i tijesnom, Ante i Aleš morali su provoditi mnogo više vremena nego što su planirali.

"Taj šator je zbilja malen za mene i uvijek bih bacao noge na mog prijatelja Aleša pa onda on nije mogao spavati, a nisam ni ja jer su bili loši vremenski uvjeti. Ali ipak smo ga doživljavali kao spas, kao neku vrst doma. Naravno, u podsvijesti smo uvijek razmišljali što će se dogoditi ako vjetar odnese šator, jesmo li dobro to osigurali vani", govori Kotromanović.

Ubrzo su počeli i problemi sa zdravljem. Aleš Simčič, vođa ekspedicije i onaj koji je Antu pripremao za uspon, razbolio se.

"Moj partner u penjanju doživio je napadaj bubrežnog kamenca, isto što je bilo grozno", rekao je Kotromanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ante je morao krenuti dalje u uspon bez Aleša. Šest kilograma mršaviji nego na početku ekspedicije, pokušao je proboj prema vrhu.

"U jednom trenutku sam se pokolebao gore zato što je bilo vrlo teško. Spavao sam jednu noć sam u šatoru. Zapravo, nisam spavao, već sam se tresao cijelu noć. Bila je niska temperatura, dehidrirao sam, bio sam jako slab i loš, sutra se nisam mogao pomaknuti, ali to su te trenutne slabosti", govori Kotromanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ove je godine na Himalaji pri usponu na vrhove više od sedam tisuća metara poginulo čak tridesetak alpinista. Crne vijesti čuli su i planinari koji su se uspinjali na Muztagh Atu.

"Ja sam nažalost imao priliku biti vrlo blizu smrti i na jedan način tražiti tu smrt tijekom Domovinskog rata. BIli smo u specijalnim postrojbama. Nisam previše razmišljao o tome da se može nešto dogoditi. Bio sam siguran da se neće ništa dogoditi.Ne može čovjek biti imun kad prati što se dešava. I jučer je poginulo šest planinara negdje u Indiji...", rekao je Kotromanović.

Njihov je vodič bio poznat po tome što je volio prkositi prirodi. Pogreška koja se na takvim visinama skupo plaća. Zato hrvatsko-slovenska ekspedicija nije htjela riskirati.

"Protiv prirode se ne da. Onaj tko ide forsirati, obično ostane u planini. Mislim da su pametno postupili", dodao je Stipe Božić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uspjeli su se probiti do 6500 metara. Tu su morali stati i prihvatiti činjenicu da je njihova ekspedicija stigla do svoga kraja - tisuću metara prije vrha.

"Taj dan kad sam prelomio, bio sam jako loš jer sam bio na velikoj visini, nisam spavao, dehidrirao sam, spuštao sam se sam, tri sata sam se spuštao, doslovno sam vukao ranac za sobom jer sam bio jako loše, ali tijelo se brže na niskim visinama oporavi. Ali O.K, napravili smo što smo u tom trenutku mogli," objasnio je Kotromanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Nije samo jedan pokušaj pa nema više. Treba više puta pokušati jer ta ljubav je trajna", rekao je Božić.

"Smatrao sam da sam iskusan u životu, da sam kroz rat prošao sve i svašta, ali ovo je bilo posebno.... I dalje je moja vizija i moj san, pokušati 2021. ako se poklopi sve kako treba... pokušati se popeti na Mount Everest… Bih li se ponovno vratio na Muztagh Atu? Imam osjećaj da ću se vratiti gore." zaključio je Kotromanović.

sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo