"Sin mi je umro na rukama. Umirao je doma, što je nešto što treba preživjeti. Treba preživjeti da ostanete hrabri kraj njega. On nije vidio nijednu moju suzu svih tih godina", kaže Slavica Horvat iz Zagreba.
"Ja znam da moj sin umire, a ja se šalim kraj njega. Tako da je na kraju miran i spokojan otišao", govori Slavica.
Ovo nam govori Slavica Horvat. Četiri tjedna nakon najgorega dana u svome životu. 20. kolovoza ostala je bez sina Kristijana.
"Pokušala sam sve i možda me to drži na životu. Jedino grižnju savjest danas nemam. Možda da sam probala ovo, možda bi još bio živ. I kada bih živjela ponovno, i kada bih se moj Kiki mogao vratiti, i da idem sve ispočetka, ponovno bih obilazila svijet, pokušala sve na svijetu. Imala sam pravo vjerovati u čudo. On je imao pravo vjerovati u čudo", kaže Slavica.
No čudo se nije dogodilo i Kristijan je izgubio borbu s opakom bolešću, ALS-om. Njegovim odlaskom Slavica je izgubila sva prava i prihode koje je imala kao majka njegovateljica i otišla po ono zadnje - financijsku pomoć Centra za socijalnu skrb.
"Kada je umro, bio je utorak, a u ponedjeljak sam došla u CZSS. I rekoh: slušajte, ja imam pravo na veću naknadu, na jednokratnu pomoć s obzirom na to da sam samohrana majka, sa statusom roditelja njegovatelja. Rekli su mi: ja o tome ne znam ništa, nisam za to čula. Vi ste sada samac i imate pravo na 2500 kuna", kaže Slavica.
Slavica, inače predsjednica Udruge oboljelih od ALS-a, poznaje zakone i, kaže nam. "Znala sam da, odmah, za prvu ruku, imam pravo na 10.000 kuna".
"Rekla sam joj: raspitajte se, ja nisam vaša pravna služba. Znam što je dogovoreno, što je prije već odrađeno i kako se treba postupiti, tako da vas lijepo molim. Odgovorila mi je: ne, ja ne znam, ja ću vidjeti, ja ću se raspitati. Rekoh: nemojte molim vas, još nisam ni dijete pokopala, nemojte biti okidač, nemojte, molim vas, raspitajte se", kaže Slavica.
U danima kad se ovo događalo Slavica je pokapala
sina.
"Troškovi pogreba su veliki. Naravno, da sam dio novca morala
posuditi da bih to mogla napraviti. Bože moj, ima dobrih ljudi
koji vam posude jer i to treba platiti", govori
Slavica.
Sve do našeg dolaska živjela je u uvjerenju da ju je u najtežim
trenucima života država ostavila samu, da se snalazi kako zna i
umije.
"Do današnjeg dana živim u uvjerenju da neću vidjeti ni kune od tog novca. Ako ih i budem vidjela, vidjet ću tko zna kada, vidjet ću 2500 kuna", govori Slavica.
Što se točno dogodilo, pitali smo Centar za socijalnu skrb i
Ministarstvo. Iz CZSS Novi Zagreb poručuju: čekamo odluku
Ministarstva i onda ćemo uplatiti jednokratnu naknadu. Odbacili
su sve navode da je došlo do ikakva problema. Iz
Ministarstva socijalne politike tvrde da su zahtjev za isplatu
jednokratne novčane naknade već potvrdili, a da su u Centru
postupili po svim pravilima struke te da je gospođi Horvat
tamo pružena sva pomoć i podrška. Htjeli smo se uvjeriti da se,
kao i nebrojeno puta dosad - institucije nisu pokrenule do
medijskog interesa i našeg upita. Stoga smo zatražili na uvid
zahtjev za isplatu jednokratne pomoći. No nisu nam ga dali.
"Nije mi rekla da će mi naknadno javiti. Vijest da ću ipak dobiti
naknadu sam čula danas od vas, vi ste mi javili. Ponavljam vam,
nitko me nije kontaktirao, nemam nikakvu informaciju", kaže
Slavica.
I zato nam se obratila, da nekoliko tjedana nakon sinove smrti -
o najbolnijim danima u životu govori pred kamerom.
"Vjerujte mi, dosta mi je poniženja. Što sam trebala, svaki dan
ići u CZSS? Opet se moraš ponižavati",
kaže Slavica.
Za ovu naknadu prije 2 godine izborila se Leonela
Pomper. Ista ona majka koja je prije 12 godina natjerala
institucije da uvedu status majke
njegovateljice.
"On će za mene biti tu. Pa makar ja i dalje provela svoj život
ovdje, u četiri zida. Ne mogu se pomiriti s tim da njega nema",
kaže Leonela Pomper iz Zagreba.
Nakon što je izgubila teško bolesnog sina Leona o kojem se
brinula 12 godina shvatila je da ostaje bez svega.
"Prvo mi je došlo sve kako bih osigurala sredstva, djeca i tako
dalje. Treba živjeti dalje, ali ti sad više nemaš apsolutno
ništa. U tom trenutku mi se upalio u mozgu da treba nešto
učiniti", kaže Leonela.
Ministarstvo se, zbog pritiska medija, žurno sastalo s udrugama i
došlo do rješenja. Nakon smrti djeteta, odlučeno je,
roditelji njegovatelji dobit će financijsku pomoć.
"Mi smo jasno izložili da sada, u izmjeni i dopuni Zakona o
socijalnoj skrbi koji je već proceduru završio, ne možemo to
pravo uvrstiti. Ali, da ćemo premostiti jednom pojačanom
financijskom naknadom", kaže Nada Murganić,
bivša ministrica socijalne politike.
To je tada značilo sljedeće: roditelji njegovatelji žurno će
dobiti 10.000 kuna jednokratne naknade. U sljedećih pola
godine isplatit će im se još 5000 kuna.
"Ono što je bitno: gđa Leonela će dobiti daljnu pomoć koju
će ministarstvo dati, s obzirom na to da se ne može ići u hitne
izmjene, naputke Centrima da u skladu sa Zakonom produži se to
pravo i premosti se ova jako teška situacija za
nju", govori Dijana Ančić iz Udruge
"Anđeli".
Da je riječ o 6 mjesečnih naknada, odnosno 15.000 kuna
pokazuje i email koji je tadašnja ministrica uputila
Leoneli. Tamo je napisala i da će se ista praksa
primijeniti za sve majke koje se nađu u toj situaciji.
Nada Murganić to je ponovila i u Saboru.
"Međutim, ono što smo učinili zajedno s centrima za
socijalni rad, rekli smo da ćemo financijsku naknadu od 6 mjeseci
isplaćivati u slučaju smrti djeteta, a to postojeći zakon
omogućava uvećanom jednokratnom novčanom naknadom.
Imamo za to i podlogu, samo je stvar gledanja. Dogovor je da
idemo u tom pravcu i da to premostimo do donošenja cjelovitog
sveobuhvatnog Zakona o socijalnoj skrbi koji svi iščekujemo",
kaže bivša ministrica Murganić.
No iz Ministarstva su nam poslali dopis, a i objasnili da je ipak
riječ o 10.000 kuna.
Ubrzo nakon što smo se krenuli baviti ovom pričom, shvatili smo
da slučaj Slavice Horvat nije jedini. Iz Zagreba
odlazimo u Liku, točnije Brinje. Tamo je Mirjana
Burić, koju smo upoznali prije 2 godine. Njezin sin
David trebao je komunikator s pomoću kojeg bi
mogao ići u školu. Dirnuti majčinom borbom za sina - vi, naši
čitatelji, pomogli ste i prikupili novac. No,
David školu - nije nikada dočekao. Majku
Mirjanu uhvatili smo dan nakon što se vratila sa
sezonskog rada na Krku.
"Bio je to veliki šok i htjela sam se maknuti od svega jer me sve
podsjećalo na njega. Mislila sam da će mi biti bolje ako odem",
kaže Mirjana Burić
izBrinja.
Prije nego što je otišla tražila je 15.000 kuna od Centra za
socijalnu skrb.
"Pitala sam za to pravo što sam čula i ona veli da to nije još
izglasovano. Da mogu dobiti jednokratnu pomoć, ako se odobri.
Nije rekla o kojem se iznosu radi. Jednokratna pomoć je do
10.000. I onda sam je pitala, pošto sam upućena u sve, veli: ne,
to nije izglasovan zakon, ona taj zakon nema, ona taj naputak
mora dobiti da se odobre ti novci", kaže
Mirjana.
Mirjani tada više ništa nije bilo jasno pa se obratila
udruzi "Sjena".
"Nakon smrti malog Davida javila se majka Mirjana. Ista stvar,
Centar ne zna što treba raditi, ne zna uopće koji je taj iznos,
ni kako to definirati, ni na koju šprancu isplatiti. Udruga
"Sjena" pisala je direktno ministrici, da imamo problema
s tim i tim Centrom, Znači, oko novčane isplate
gđi Burić. Znači, mi smo to napravili, mi. Ne Centar", kaže
Suzana Došen Rešetar, iz
udruge "Sjena".
Svojih 10.000 kuna dobila je 3 mjeseca
nakonDavidovesmrti.
"Da, 3 mjeseca nakon. I rekla je da je to sve. Da nema naputka
niti da se zna išta drugo o tome dok ona ne dobije od svoje
pravnice Zakon, u kojem je tražila i u kojem nigdje ne piše, jer
to još nije izglasano i da tih 6 plaća mi još moramo dobiti",
kaže Mirjana.
Javila nam se još jedna majka, Marina Dukanović iz Nove
Gradiške, koja nije htjela pred kamere. Ona je bez sina
ostala u veljači ove godine, a još nije dobila nijednu kunu.
Njezina prava joj nisu bila baš jasna i, kaže, nije se imala
snage boriti s birokracijom. Iz Ministarstva su nam javili da je
postupak sada pokrenut. Iz razgovora s ravnateljem nadležnog
Centra, koji je odgovoran za funkcioniranje ustanove, dobivena je
informacija da se nije postupilo po uputi zbog promjene
stručne radnice na navedenim poslovima.
U cijeloj priči poražavajuće su i sporne dvije činjenica. Prva -
očajan tretman majki koje se nakon gubitka djece moraju boriti s
birokracijom, službenicima i šumom pravila.
"Ako meni umre dijete, ja neću znati kako se zovem, a kamoli koje
papire trebam i gdje ih nositi i što trebam rješavati. To se
treba urediti sustavno. Dijete je umrlo, njega više nema, status
se prekida. Nadalje, postoje, kako će se to zvati - procedure, ne
znam kako, ali mora se sustavno uređivati", govori
Suzana.
A drugo bitno jest visina naknade. Jasno je da je Ministarstvo u
ovu priču ušlo s jednom namjerom, a da sada to više nije
tako.
"Ministrica je došla na godinu dana i možda će vam ovo čudno
zvučiti, ali ja njoj ništa ne zamjeram. Došla je u ministarstvo
koje ima milijardu problema i njoj godinu dana nije dovoljno da
spozna koji su sve problemi, a kamoli da smisli sva rješenja. A
onda imamo izbore i dobiti ćemo nekog drugog te će opet
trebati 2 godine da čovjek uđe u problematiku, a još bi ga mogli
smijeniti jer, eto, neka visi Pedro. Mi samo gomilamo probleme, a
ne rješavamo ih", kaže Slavica.
Tako je ministrica koja je obećala jednu stvar morala otići,
njezine riječi nisu postale Zakon, uredba ili pravilo. I zato se
sada, 2 godine nakon što se činilo da je cijela stvar riješena -
opet moramo baviti istim problemima.