DA SE NIKAD NE PONOVI! /

Ispovijesti logoraša: Potraga donosi priču o Židovu i Čehu koji su živi napustili pakao na Zemlji

Svijet obilježava 75 godina oslobođenja logoraša iz najstrašnijega nacističkog logora i prisjeća se najmračnijeg razdoblja povijesti

27.1.2020.
19:53
VOYO logo

Ustaška je vojska 1944. zarobila tada 23-godišnjeg partizana Franju Žadu. Preko Slavonskog Broda i Zagreba završio je u nacističkom logoru Dachauu. Ondje više nije bio Franjo, već broj 79.998.

Danonoćno je svjedočio zvjerstvima i užasima, prebijanjima, mučenjima, ubijanju, istrebljenju. Kad bi mogao i kad bi imao kako – potresna svjedočanstva zapisivao bi na papir. Dok je on boravio u nacističkim koncentracijskim logorima, Židov Dan Dragutin nakon što je izišao iz fašističkog logora – po Zagrebu se skrivao od ustaša. Dan Dragutin nam je užase kojima je svjedočio prepričao sam, a pokojni Franjo Žada kroz memoare koje uskoro namjerava objaviti njegov unuk, naš reporter IvanŽada. Kako je izgledao najgori zločin i mrlja u povijesti čovječanstva iz perspektive onih koji su mu neposredno svjedočili?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 "Želim da me svatko tko pročita ove moje zapise iz doživljaja i mojih sjećanja pravilno shvati jer mi je jedinstveni cilj i parola: mir! Uz drugarski pozdrav, Žada Franjo", stoji u memoarima. A ondje piše i ovo: 

"Moj djed se zove Franjo Žada, prošao je niz logora. Od ustaškog logora u Slavonskom Brodu, Zagrebu, preko Dachaua... do logora da obali Danske i put je završio u Austriji u logoru Mauthausen. Umro je 1961., od bolesti koje su bile posljedica logora", kaže unuk preživjelog logoraša Ivan Žada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"To je bilo u proljeće 1944. godine kad su imali program, kad su bili na Bilogori. Izdani su, ustaška vojska ih je zarobila, prvo je odvezen u sabirni ustaški logor u tvrđavi Slavonski Brod, a od tamo su deportirani do Zagreba", rekao je Ivan Žada.

"Ovo mjesto mislim da je jako važno, iako nije obilježeno… Nalazimo se u današnjem Studentskom centru u Savskoj cesti na mjestu na kojem je 21. lipnja 1941. počela prva velika deportacija zagrebačkih Židova i Židova iz drugih sjevernohrvatskih gradova, Varaždina i drugih. Preko ovog industrijskog kolosijeka otišlo je na put bez povratka oko dvije i pol tisuće ljudi. Velikim dijelom žena i djece. Išlo se prema gospićkom sustavu logora gdje je velik ljudi odmah stradao… ti ljudi koji su još bili živi povučeni su u Gospić, preko Gospića muškarci zatim u Jasenovac, a žene i djeca u Loborgrad u Zagorje", rekao je povjesničar Ivo Goldstein.

"U Jasenovcu praktički nitko nije preživio, a u Loborgradu su ti ljudi živjeli otprilike godinu dana i onda su u velikoj deportaciji u kolovozu 1942. svi prevezeni u Auschwitz. To je sudbina otprilike dvije i pol tisuće ljudi čija je kalvarija počela upravo na ovome mjestu. Još mi je teško govoriti o tome. Kad govorimo, i ja se uzrujam. To uzrujavanje će me koštati sna nekoliko dana. To proživljavam u mozgu i to nije dobro. Kad smo se vratili iz logora, bili smo jako povučeni. Nisam imao prijatelja, možda dva, tri koji su bili kod mene. Ja sam imao dosta prijatelja prije rata, ali svi su oni pobjegli od mene… Rugali su mi se, vrijeđali, tako da sam se i ja povukao. Živjeli smo u kući i skrivali se, pokušali ne privlačiti pozornost i tako smo preživljavali. Što se tiče samog režima u to vrijeme, on je bio apsolutno depresivan. Već prvog dana uvedena je rasna politika Njemačke. Židovi su otpušteni s posla, iseljeni iz stanova u središtu grada. Bile su u to vrijeme uobičajene racije... uhvatili su me u takvoj raciji na Jelačićevom trgu i ja sam se uspio nekako uvući u prednji dio tramvaja i ispuzati iz prednjeg skroz nekako do zadnjeg dijela tramvaja i uspio nekako izići kroz zadnji dio izvan tog kordona. Pobjegao sam. Ne znam bi li moji dokumenti prošli kontrolu. Židovi su služili kao rezerva za taoce jer već od prvih dana postojalo je protivljenje toj okupaciji. Ako se nešto dogodilo, ako su ubili nekoga, digli u zrak prugu ili nešto, pokupili su desetke Židova i oni su bili taoci. Strijeljali su ih, vješali, javna vješanja su bila… Vješali su ih na žicama od rasvjete, tako daleko je to išlo… Sve je to bilo objavljeno u novinama. Sve su te odredbe bile potpisane sa "Za dom spremni". Ja kad danas vidim taj ZDS, onda mi kosa stoji u zrak kao kod ježa. Ne mogu to ni čuti ni vidjeti. To mi vraća sve one uspomene iz tog vremena", rekao je povjesničar Ivo Goldstein.

"Moj djed je imao sreću što je bio Čeh, to mu je malo olakšalo situaciju", kazao je Ivan Žada i nastavio s čitanjem memoara:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Vidjeli smo da se nalazimo na zagrebačkome Glavnom kolodvoru. Tada nam je postalo svima jasno da će nas ukrcati u vagone i da ćemo biti otpremljeni u Njemačku. Sve dotadašnje nade, sva iščekivanja u neizvjesnosti najednom su potonula u nepovrat."

"Dachau je bio prvi logor. On opisuje do detalja taj dolazak, tu kapiju. Ono što ga je užasnulo je da je dva dana bio Franjo Žada. Brojevi nisu bili samo zbog puke evidencije ljudi, nego u cijelom sistemu ubijanja i holokausta, tražio se način da se njemački vojnici, oni koji trebaju taj prljavi posao obaviti, ne identificiraju s nekim Markom, Stipom, Jurom, već s brojem", govori Ivan Žada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Na zidovima skloništa, a kako su bili od armiranog betona, počele su se stvarati kapljice vode. Počeli smo jezikom lizati te kapljice da si jezik makar malo pokvasimo, dobivali smo 15 dekagrama kruha, komadić margarina i pola litre neke vodurine koju su zvali juha. Sve dok možete raditi, sigurno nećete otići u smrt. Ako više ne možete raditi, to je kraj, idete u plinsku komoru, strijeljanje ili što već", piše u memoarima.

"Bio je neko kraće vrijeme u Dachauu i određen je za novi transport. Došli su do mjesta, ploče gdje je pisalo Ladelund. To je malo mjesto u blizini Danske. Tamo su bili najstrašniji uvjeti. Oni su bili smješteni u nekakve barake u kojima je bila mala peć na sredini, ali je nisu smjeli ložiti. To je isto bilo iscrpljivanje, tamo je i on bio drugi put bolestan i drugi put je gotovo umro", navodi Ivan Žada.

"Jednom kada smo se vratili s posla, dočekao nas je komandant logora i naredio pretres svih nas… kod jednog su druga pod kaputom našli skriveni komad drveta...  Ovaj ga je bacio na zemlju i počeo udarati čizmom gdje je god je stigao, a najviše po glavi. Udarao ga je tako sve dok ga nije ubio. Bio je prava zvijer u ljudskom obličju. Od njih 180, 32 ih se vratilo u Dachauu. Sve druge su stražari ubili palicama ili su umrli od iznemoglosti, gladi. Kako je tko pao, dobio je metak i priča bi se završila", piše u memoarima.

"Probudio sam se na sam zvuk sirene za buđenje. Kako moj sudrug Rus nije ustajao, krenuo sam ga buditi. No čim sam ga dodirnuo, shvatio sam da je ukočen. Bio je mrtav. Potom sam se okrenuo na drugu stranu prema mladom bolesnom Poljaku da mu kažem kako je Rus mrtav, no iznenadio sam se kada sam shvatio da je i Poljak mrtav. Tako sam te noći, čini se, spavao između dva mrtvaca", dio je memoara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Kad je to prošlo, konačno je došao do Mauthausena, gdje je dočekao i oslobođenje… Tu on spominje masovna ubijanja, većinom mađarskih Židova pa su oni dobili zadatak da tovare ta ljudska tijela na kamione i da ih voze na spaljivanje. Prizor kada sam došao na cestu jedan je od najpotresnijih koje sam vidio u svim logorima kroz koje sam prošao. Na cesti, na svakih desetak metara ležala su tijela ubijenih Židova. Sve one koji nisu mogli pratiti ritam hodanja cestom, na mjestu su ubili. Nas osmoricu su natjerali da ih skidamo i njihova gola trupla trpamo u kamion. Tu piše kako su razaznali tko može i ne može raditi. Skinuli bi ih do gola, na temperaturi od -15 ostavili pola sata vani, onda bi ih odveli na vrele tuševe. I tako cijelu noć. Tko bi ujutro preživio, taj je sposoban za rad, drugi idu u spalionice", mračni su detalji memoara.

"U logoru jedan, u jednom uglu na appellpatzu slagala su se trupla umrlih logoraša jer peći krematorija nisu uspjele spaliti toliko tijela koliko je logoraša umiralo ili ubijano zadnjih dana. Iako mi već do tada više nije bilo stalo do života, ipak me prolazila jeza od pomisli da ću skončati u plinskoj komori", napisao je Franjo Žada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Ustaše su bili hrvatski gestapovci. Odnos ustaša prema Židovima i Srbima, prema Romima bio je takav kao što je bio Gestapo u drugim mjestima. S tim razlogom da su ovi bili okrutniji. Oni su uživali u tome što su radili. Nijemci su masovno ubijali Židove u prostorijama gdje su ljudima umjesto tuševa puštali plin i tako ih ubijali. Ustaše su to radili puno primitivnije. Maljevima, noževima, bacanjem živih ljudi u živo vapno", rekao je Židov iz Zagreba Dan Dragutin Bar-Sela.

"Nekih 15 dana prije oslobođenja logora više nije bilo ništa za jelo. Tada više nisu dobivali ni tu vodurinu koja se zvala juha, ni kruh, ni margarin, ništa. Sljedećeg dana su SS-ovci napustili logor… ali je ostala struja u ogradama, tako da su bili unutar logora bez vode... Tu je djed dočekao oslobođenje. Tad ih je najviše umrlo jer iscrpljena tijela nisu izdržala. On opisuje kako je sjedio pred barakom i vidio kako se vrata otvaraju, a ušao je tenk", rekao je Ivan Žada.

"Od velikog uzbuđenja nisam mogao niti govoriti. Suze su nam svima tekle niz obraze, a srce mi je snažno udaralo da sam mislio da će mi se od uzbuđenja raspuknuti. Puno je mojih drugova tada od uzbuđenja ubila srčana kap", piše Žada u memoarima.

"Oni nisu mogli ići kući jer Jugoslavija u kojoj su oni živjeli još nije bila oslobođena. Oni su još tri mjeseca mogli van pod upravom saveznika… Onda je s drugom, izvjesnim Kinom iz Osijeka, oni su krenuli pješice put Hrvatske. To je trajalo taman toliko da se oslobodila Hrvatska i jedan i drugi su, na sreću, našli svoje obitelji žive i zdrave", rekao je Ivan Žada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Moja želja je da se ovaj original koji je pisan tintom da se konzervira i da ostane za nove generacije, a da ja knjigu ukoričenu napravim kao sjećanje na djeda i to doba koje zaboravljamo i sve više zadnjih godina friziramo tu povijest i te događaje, a ovo je autentično. Ovo je pisao čovjek koji je prošao i logore u Hrvatskoj koje su držali ustaše i logore u Njemačkoj i Danskoj. To je sve bilo isto. Nisu ustaše malo bolje, Nijemci malo lošiji ili obrnuto. Oni su svi zločinci i tu je priči kraj", rekao je Ivan Žada.

"Nove generacije koje nisu vidjele ni izbliza barem dio toga ne mogu si predstaviti takvo zvjerstvo i takav neljudskiodnos kao što je postojao u ono vrijeme. Oni ne znaju što znači otići u grad i vidjeti ljude kako vise po svjetiljkama, obješeni žicom, koji su pogubljeni zbog hira nekakvog čovjeka. To je nevjerojatno. To je zvjerski. To je neoprostivo", rekao je Dan Dragutin Bar-Sela.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Bilo kakva relativizacija: 'oni su bili dobri dečki', ustaše, 'pa nisu oni znali', 'nisu htjeli', to su zapravo gluposti i svinjarije", rekao je Goldstein.

"Najteže je onima koji su ostali bez svojih najmilijih, a takvih je mnogo. Njihove gubitke nikada nitko neće moći nadoknaditi. S ovime mojim kratkim izlaganjem iz mojih sjećanja i doživljaja u koncentracijskim logorima nacističke Njemačke, želim upozoriti,  naročito naše mlade, da se bore svim svojima snagama da se takve i slične stvari nikada ne ponove", stoji u memoarima.

sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo