Doživjeti čaroban broj od stotinu godina i danas rijetkima polazi za rukom. No Antonu iz Rapca i Josipu iz Ivanić Grada to je uspjelo. Ne samo doživjeti, već i živjeti. Nisu bolesni, još su uvijek aktivni. U boljoj kondiciji od onih i dva tri, desetljeća mlađih. Josip, za prijatelje - Joža, rodio se u Moslavini, u državi koja se tada zvala Kraljevina Jugoslavija. Raditi je počeo već od najranije dobi.
"U prvi razred sam išao, ali sam bio sluga. Prvo sam ujutro rano krave vodio na ispašu, još je zvijezda na nebu bilo, da bih stigao u osam sati u školu", rekao je Josip Pisnjak iz Ivanić Grada.
Od godine 1934. do 1937. bio je šegrt kod jednog ivanićgradskog obrtnika, učio je za krojača.
"Kod tog gazde bilo je šest šegrta i ja sam svako jutro morao donijeti lavor vode s bunara i dati svakom šegrtu da se on opere", prisjeća se Josip.
Anton Gregorić rodio se i odrastao u Istri koja je tada bila dio Italije. I on je radio još kao šesnaestogodišnjak, u rudniku boksita u Raši. Teški rad nije mu bio problem jer je za razliku od sela na kojem nije imao ni struje, ni vode, grijanja, u Raši je imao sve, čak i više nego su mnogi u to vrijeme mogli zamisliti.
"To je bio novi grad koji je bio uzor, ne samo na Labinštini, nego uopće u Italiji. To je bio najmoderniji rudarski grad toga doba u Europi", rekao je Anton Gregorić iz Rapca.
Oba naša stogodišnja sugovornika ističu kako je upravo rad jedan od glavnih preduvjeta za dugovječnost.
"Čuj, treba uvijek raditi, uvijek biti u pokretu. Moje noge nisu nikada mirne, ni ruke nisu mirne, a ni glava", rekao je Josip.
Drugi preduvjet je prehrana.
"Pijem caffe late, kavu s mlijekom i onda još unutra žlicu meda. Tostirani kruh, maslac i džem. Jedite hranu koja raste u vašoj okolini jer zbog genetike našim ljudima više odgovara jabuka i grožđe od banana i manga. To je jedno od najvažnijih pravila koja ističu i nutricionisti", rekao je Anton.
"Bez dobre hrane sigurno nećemo doživjeti stotu. Vjerojatno ni puno manji broj godina. Hrana je naprosto životna činjenica i ako se prema njoj ne odnosimo s poštovanjem ona nam se neće svetiti, već sami sebi uskraćujemo ono što je našem tijelu potrebno. Pri tome zaboravljamo da hrana nije prije svega užitak, nije uživanje, komfor ili utjeha, već je potreba. I ako tako razmišljamo, onda trebamo razmisliti što danas trebamo pojesti", rekao je nutricionist Branimir Dolibašić.
"Ja jedem sve. I masno i sve, koliko ja mogu. No nije dobro previše niti kruha jesti, ne prejesti se. Meni je sve dobro", rekao je Josip.
"Mnogi kolege kažu da se može jesti sve, ja nisam pobornik toga, no nisam ni radikalan da se mi svi moramo po zenu pridržavati. Sve povrće apsolutno. Meso da, umjereno s mjerom. Žitarice da, umjereno s mjerom. Voće da, vodu paziti. Alkohol umjereno, čak imamo i dokazano gdje je vino kao dio mediteranskog života apsolutno dobro. Ribi prednost ispred mesa, ponekad preskočiti dan s mesom, jesti samo povrće", napomenuo je Dolibašić.
"Za objed bez vina ni slučajno, mislim deci, dva crnog vina i to crno vino domaće, inače van toga, ne, ne", rekao je Anton.
VEZANA VIJEST
Uz kretanje, umjerenost u jelu i piću, svakako je potrebna i dobra genetika.
"Ako gledamo na taj način i ako živimo tu gdje živimo i imamo sve, od mediteranskog modela prehrane do kvalitetnog kontinentalnog modela, nije problem pustiti svoje tijelo da po genima odvrti taj film dokle ide, a onda stotinu godina nije neki daleki broj, već sasvim realna mogućnost", rekao je Dolibašić.
Rekli smo genetika, ishrana, umjerenost kretanje, no potrebno je i nešto sreće. Josipa je pomilovala još tijekom drugog svjetskog rata koji je proveo u partizanima.
"Ja ću vam sada ispričati da je jedna minuta falila da mene sada ne bi bilo tu. U Daruvaru, dva mjeseca prije oslobođenja 1945. čistili smo oružje, jedan vod u jednoj kući. I bilo nas je tak red, ja sam sjedio naprijed, a otraga je drug čistili mitraljez. I ja sam bilo skoro gotov, a jedan drug Horvatin je čekao da sjedne i on očisti pušku. I ja to vidim, brišem još ruke. I ja se dignem i odem malo u desno gdje sam spavao i on se preselio na moje mjesto i nije još primio pušku, a ovaj što je čistio, stavio je metak u mitraljez koji je bio otkočen i bum i ovaj je pao", prisjeća se Josip.
Anton, za prijatelje Toni, kroz život se bavio sportom. Uz rad u Labinskim rudnicima, igrao je nogomet, a kada je otišao u mirovinu i tenis kojeg povremeno zaigra i danas. Igrao je s mnogim velikim facama, bio član veteranske reprezentacije Hrvatske. Igrao na europskim i svjetskim prvenstvima.
I danas vozi automobil i to vrlo dobro, a stariji je dvanaest dana od našeg najpoznatijeg vozača Jože Manolića. Bavio se i novinarstvom. Bio je dopisnik raznih medija, od Sportskih novosti, do Večernjaka i drugih medija u tadašnjoj Jugoslaviji. Za sportski, ali i rad u poduzeću dobio je brojna odličja.
Da društvene mreže nisu samo za mlade, Toni je sjajan primjer. Na Facebooku ima više od 1200 prijatelja.
"Evo i skype imam. Malo previše provodim vremena na računalu. Dva, tri sata, čak i neki puta i puno više", rekao je Anton.
Za dug život važna je i ljubav. Gospodin Toni sa svojom suprugom Idom u skladnom je braku više od 65 godina. Kroz godine je bilo najviše ljubavi, pokoja svađica, no jedan detalj ni danas pred njom ne spominje. Ples s Brazilkom od prije četrdesetak godina.
"Malo se je srdila, ali šta ću ja, nisam ja kriv", rekao je Anton.
Gospodin Joža ženio se dva puta. Ima sina i kćer, četvero unučadi, a praunučad i pra praunučad ne može ni izbrojati. Kaže da voli djecu, ali i bakice.
"Kod njih su pronašli da u toj njihovoj relativno zatvorenoj populaciji da imaju nekakve varijante gena koji te ljude brane od bolesti koje su povezane sa starenjem. To su bolesti krvožilnog sustava, karcinom i neurodegenerativne bolesti", rekla je genetičarka dr. sc. Đurđica Ugarković.
Doznali smo i da je područje od Crnog mora sve do slovenskih Alpa također plavi bazen. Zato i mi imamo puno stogodišnjaka. Najviše u Splitsko-dalmatinskoj, a najmanje u Virovitičko-podravskoj županiji. Genetika je danas vrlo napredna i tu nas čekaju sjajne stvari u budućnosti, tvrdi nutricionist Dolibašić.
"No mi ih već znamo. Živimo u podneblju i klimi za živjeti sto godina, imamo tradiciju i modele prehrane koji su se ovdje stoljećima formirali. Samo ih treba uzeti i prakticirati", rekao je Dolibašić.
Iako danas možemo izolirati gene i teoretski bi mogli napraviti super čovjeka otpornog na sve bolesti, genetičarka Ugarković ipak misli da nećemo ići tim smjerom, već tehnologijama s uporabom matičnih stanica. Koje omogućuju da regenerirate organe.
"U današnje vrijeme se već hrskavica dobro regenerira, kosti, teoretski bi se mogao i srčani mišić, potaknuti cirkulaciju. Zapravo se puno radi na pomlađivanju", rekla je dr. sc. Ugrinović.
Nabrojali smo sve faktore potrebne za doživjeti stotu. Za kraj nekoliko mudrosti, starijih, iskusnijih, a vele mnogo puta i pametnijih.
"Zdravo se hraniti, biti dobri, nikome ne napravit zlo. I najvažnije biti čovjek. Ako si čovjek onda će te svatko poštivati, ako si ništa, neće nitko", rekla je baka Ruža.
"Šalimo se, pričamo. Znaš šta dobiješ kad se ovako lijepo nasmiješ. To ti je osmijeh tableta i odmah si zdraviji", rekao je Josip.