Opaka bolest današnjice, karcinom, i dalje kosi sve pred sobom. Posljedica liječenja kemoterpijom je otpadanje kose što posebno teško pada ženama.
One s kojima smo razgovarali otvoreno priznaju da su ih u vrijeme dok su bile ćelave, neki susjedi prestali pozdravljati. Ali, kažu, u tim trenucima misliti na svoju ženstvenost luksuz je na koji mnoge ne mogu ni pomisliti ili si to ne mogu priuštiti. Zato je akcija Humanitarne udruge dobra volja prerasla u pravi lanac dobrote.
Više desetaka salona diljem Hrvatske oboljelima od raka besplatno nude ugradnju umjetnih trepavica, frizure ili šminkanje. Naoko sitnice, uvjerila se naša reporterka Amela Čilić, ovim hrabrim ženama znače jako puno.
"Moj život nije stao, Jer svaki novi dan, svako jutro ja zahvalim Bogu što sam se probudila - imam još jedan novi dan", priča nam Perka Puškarić, jedna od pacijentica s rakom.
"Shvatila sam da je život nepredvidiv. Da se ništa ne treba odgađati ni planirati, jer nikad ne znaš što ti se može dogodit", dodaje Elizabeta Požgaj.
"Živim normalno, od tad živim dan za dan, kako bude bit će", sličnog je razmišljanja i Daria Ivanjek.
Ove tri žene hrabro su podnijele dijagnozu i bolest koju je trebalo izdržati, ali do suza ih je ganula lijepa gesta potpunih stranaca. Ovo nije priča o ženama koje su pobijedile rak, ovo je priča o tome kako su reagirale na tuđi znak pažnje.
"Ma nije vam to samo do frizure.. to vam je u biti do toga da netko misli na vas", komentira Perka.
Jer dok su u neizvjesnosti borile velike bitke i slušale uvjeravanja da je sve ostalo po starom, pomalo su shvaćale - da se ipak sve promijenilo...
"Ja imam susjede, oni su dok sam ja bila ćelava okretali glavu od mene, a dok je meni narasla kosa onda su me počeli pozdravljati", kaže Elizabeta.
"Drugačije je. Nije normalno. Zapravo mislim da me svi žale..", kaže Daria.
Ljudi se malo distanciraju, to su teške dijagnoze, ne.. tak da kad vam padne kosa... ja sad prije tri četiri dana sam srela gospođu koja me pitala, 'čuj, ti si zimus imala kapu i maramu, a već je prošlo i ljeto..", kaže Perka.
A prošlo je dovoljno vremena da i same smognu snage pričati o životu koji je sada njihov, a počeo je jednog dana baš poput ovog - kad im se sve promijenilo.
"Dijagnoza je bila karcinom endocervikalnog kanala", otkrila nam je Daria.
"Dva karcinoma. Karcinom štitnjače, i onda sam za deset mjeseci doznala da imam i karcinom dojke. 12 radio treapija, 30 kemoterapija", kaže još jedna pacijentica, Dubravka Zotović.
"Objasnio mi je da imam jedan tumor malo veći, dva još malo manja, ja sam mu odmah rekla, kao što pričam sad i vama odstranite vi meni odmah cijelu dojku. Da sam ja mirna", priča Elizabeta.
"Kad sam doznala za prvi karcinom prije četiri godine, nije mi to bio neki bauk, onda sam prošlu godinu doznala za karcinom pluća i to je bio šok", kaže Perka.
Svatko tko se našao u ovakvoj situaciji ima različitu, a opet sličnu priču u kojoj ponekad nedostaje pažnje i razumijevanja, a gotovo uvijek vremena za sebe.
Zato su junakinje ove priče prihvatile darovanih im pet minuta - samo za sebe. Jer, toliko je - dovoljno.
"Ideja je potekla iz Zadra, od gospođe Đane Lucić, koja besplatno ugrađuje trepavice ženama oboljelima od raka i ona me nazvala i pitala bi li da zajedno pokrenemo nešto za naše kraljice. Ja sam rekla 'naravno' i odmah sam se bacila na pisanje mailova i jako puno salona mi se javilo iz Splita, Rijeke, Zadra Zagreba, ali teže je ženama koje su oboljele stati pred kameru, one su samozatajne, skromne, njima ništa ne treba i ovijek kažu nek neko drugi kome je potrebnije", Marijana Matešić, osnivačica Humanitarne udruge Dobra volja.
Daleko od bolnica, u opuštenoj atmosferi, na uljepšavanju koje im dugo nije bilo prioritet - počinje priča koju naše sugovornice nerado otkrivaju...
"Novi karcinom je bio šok. i kako reći djeci, i bila sam ljuta, bila sam ljuta i na sebe i na sve oko sebe i na doktore i na Boga i na cijeli svijet. Na sebe jer nisam pazila, na Boga jer vam je dao još jedan karcinom, na doktore jer su mogli nešto poduzeti... ljuti ste, ljuti ste, shrvani, bijesni razočarani, a onda vas to prođe", prisjeća se Perka.
Ipak, našoj sugovornici baki, koja ne ispušta unučicu iz krila, teška dijagnoza nije bila najveći problem.
"Ta strepnja kako njima reći, trudnici koja je pred porod, kćeri koja je odvojena kilometrima daleko, a ima samo 21 godinu, i mamu s drugim karcinomom, to je jako teško... Onda kad sam rekla kćerima, kao da sam si skinula taj teret. I onda je i splasnuo i sav taj moj bijes i gnjev i ljutnja i razočarenje i onda idemo u novu borbu."
"Ja sam imala dugu gustu kosu, nisam se htjela ni šišat ni ništa, međutim poslije prve kemoterapije poslije jedno desetak dana sam se samo probudila i cijela moja kosa je bila na jastuku", prepričala nam je Elizabeta.
Elizabeta dolazi iz obitelji u kojoj karcinom nije nepoznata bolest. Ne bi kaže, izdržala bez obitelji, osobito kad je ostala bez dojke.
"Nisam se mogla pogledat u ogledalo, sestra me tuširala, ja sam držala glavu na drugu stranu, i smijale smo se tome. Obje sestre su mi bile velika podrška, baš su mi pomagale u svemu", kaže Elizabeta.
"Kasnije je problem što uvijek mislite da se može opet ponoviti, znači ne mora biti na istom mjestu, nego imate stalno vam to u glavi zvonca, na bilo koji pregled da idete, da se može nešto naći."
Daria je majka troje djece, a već u 31. je otkrila da ima rak.
"Mlada sam, pa mislim si, sad imam 34, do 34. sam to prošla i mislim si što me još može zadesiti, a djecu treba dići na noge. Nemam vremena i nije mi to prioritet mahom su prije bolesti odgovarale naše sugovornice na prijedlog da naprave nešto za sebe. Mnoge i danas tako misle."
"Kako biste shvatili zašto nam ovo toliko znači", kaže Perka, "morate shvatiti što mi se dogodilo prije dva tjedna.."
"Jedan dan je kćer otišla popodne na posao, i ja si uzmem obrve da ih malo iščupam, da se uredim, ja sam pukla gledajući sebe u ogledalo. Uhvatila me depresija, plakala sam se dva tri sata, ja nisam mogla k sebi doć. Šokirala me ta moja crvena kosa, ja više nisam mogla podnijeti tu crvenu kosu na glavi. I nazove me kolegica, i kad sam joj sve ispričala, samo me pitala zašto ne odem kod frizera. Meni ta tri sata nije palo na pamet da se boja kose može promijenit kod frizera, da se ne bude promijenila jer sam ja sad tu plakala", opisuje Perka svoje iskustvo.
Nakon teških kemoterapija Dubravki su uskočile prijateljice iz Udruga koje pomažu ženama oboljelima od karcinoma. Njezine obrve, kosa i trepavice - nisu zapravo njene.
"Ja sam se osjećala predivno, ja sam htjela bit stalno na ulici, da me svi vide kako sam ja ustvari lijepa, kako su moje trepavice velike, kako ja ponovo imam obrve, moj frizer mi je tada od perike pravio čuda od frizura, od pletenica, punđa", priča Dubravka.
"Pa iako vam je lijepa frizura, pletenica, ili punđa neće spasiti život, definitivno može spasiti dan", kaže Elizabeta iz iskustva kojemu treba vjerovati.
"Zašto bi sad rak jedne medijski eksponirane osobe bio puno veći od raka jedne obične žene. Sve one prolaze kroz iste faze i ova oko koje svi skaču i ova druga treba malo možda topline i ljudskosti, malo vjetra u leđa, to su obično male stvari, mali razgovori, druženja i tako", pita se Elizabeta.
Elizabeta se usred liječenja zaljubila u svog supruga. Nije imala kosu, ni jednu dojku. Samopouzdanje joj je otad poraslo, ali prema suprugovu mišljenju - očito ne dovoljno.
"Elizabeta mi je prezgodna, prepametna, ja sam se najprije zaljubio u nju kao osobu", priča njen suprug Igor.
Ona je svoj tretman odlučila prepustiti drugima..
"Ne zato što sam lijepa, nego evo, takva sam, da je razveselimo malo..."
A veselje je obično obostrano.
"Pa svaka žena želi biti lijepa, tako da, jednostavno mislim da je to ono što bi svatko od nas trebao napraviti, jednu malu, malu sitnicu da bi se te žene osjećale puno bolje". priča frizerka i vlasnica salona Željka Pregl.
Koliko su te, naizgled male stvari važne u velikim životnim situacijama, i iz svog iskustva zna psihologinja Udruge Sve za nju, koja je i sama pobijedila rak dojke..
"Mi smo žene i nije važno kako nas drugi vide, nego kako mi vidimo sebe. I ako takvim malim zahvatima, malim tretmanima, možemo dobiti nešto od toga da smo moćnije, da samo sličnije sebi, da zadržimo tu kontrolu, onda je to najmanje što možete učiniti za sebe", Ljiljana Vukota, Centar za psihološku pomoć Udruge "Sve za nju".
"Pozivamo sve salone, butike, ako žele nekome pokloniti, haljinu, večeru u nekom restoranu da odu s partnerom da se malo maknu, izlet neki, bilo šta da odvoje malo od sebe, posvete nekome ko je u takvoj situaciji", Marijana Matešić, osnivačica Humanitarne udruge Dobra volja.
"Mogu se zahvaliti gospođi Ivani koja mi je pomogla vratiti ono samopouzdanje koje sam tad izgubila" zaključila je Dubravka.
Elizabeta, Perka, Dubravka i Daria nisu dale da se ovaj prilog zaključi prije nego su pojasnile svima zašto je važno misliti na sebe.
"To je bio rutinski pregled, godišnji, znači razmak od prošlog pregleda je bio 11 mjeseci. Nikakve simptome, nikakve smetnje nisam osjećala, tako da se uopće nisam nadala lošem nalazu", kaže Daria iz Zagreba.
"Ja sam znači prilikom te rutinske kontrole doznala da imam karcinom, da možda nisam taj put otišla, da sam rekla - ma ne da mi se danas, možda me ne bi bilo", priča Elizabeta.
Zato kada sljedeći put vidite ženu s kapom ili maramom umjesto kose, ne okrećite glavu i nemojte da vam bude neugodno. Radije je pitajte za zdravlje i otiđite na pregled, jer i to su male stvari, baš poput ovih koje - jednostavno ostavljaju bez riječi.
Noa Ivić od sugrađana, prijatelja i učitelja dobio novac za liječenje
A Noa Ivić iz Dugog Sela čiju smo priču u Potrazi imali prošlog tjedna zajedno s roditeljima danima ne može doći k sebi.
Dobri ljudi - njegovi sugrađani, učitelji i prijatelji iz škole na humanitarnoj utrci Noina staza skupili su čak 180 tisuća kuna. To će biti dovoljno za više od tri mjeseca terapije uz pomoć koje bi Noa trebao hodati potpuno samostalno.
Njegovu priču sa sretnim završetkom pogledajte u nastavku.
