Noa Ivić je 10-godišnjak iz Dugog Sela. Sin, brat, odlikaš i veseljak. Noa ima cerebralnu paralizu. To je neprogresivna bolest koja je uzrokovana oštećenjem mozka u trudnoći ili u prvim godinama života. Mentalno je Noa na razini svojih vršnjaka - ali ima motoričkih poteškoća. Bolest mu je dijagnosticirana nedugo nakon rođenja.
"Do zadnjeg dana je bila trudnoća u redu, dok nisam otišla na pregled sa laganim krvarenjem. Tada se desilo u tom 25. tjednu to što se desilo - rodio se Noa. Rekli su da najvjerojatnije neće preživjeti jer je premali i preslab", priča Nadija Ivić, Noina majka.
No - premali i preslabi Noa pokazao se kao pravi borac. Preživio je prvu večer, ali loše su se dijagnoze - samo nizale. "Bio je premali, pluća su bila preslaba, imao je problema sa srcem. Uz sve to, taj plućni tlak koji je imao, koji se nije znao od kuda dolazi. Tako da je bilo jako teško, zadnja dijagnoza s kojom smo izašli iz bolnice, da će biti gluh, slijep, nijem", priča Noina majka.
Ali Noa je od prvih dana prkosio svim izgledima. I usprkos cerebralnoj paralizi zbog koje je mogao hodati samo pomoću hodalice - nedavno je napravio prve samostalne korake. No, napredak nije stigao brzo ni preko noći. Prvih 8 godina obitelj Ivić bila je u svim zagrebačkim bolnicana, Noa je marljivo vježbao i odlazio na fizioterapije.
Kada je prije mjesec dana prvi put došao u školu bez hodalice - baš nitko nije mogao vjerovati. "Mi kad smo ga vidjeli, kako dolazi, ono puno sigurniji, jači nego prije. Bez hodalice, samostalno je napravio dosta koraka, sam, stvarno sam. Mi smo svi bili oduševljeni. Opća euforija. To prije nismo vidjeli", priča Karolina Rigljan, Noina učiteljica.
Uza sve ove poteškoće, vršnjaci Nou ne gledaju kao na bolesnog prijatelja. On je jedan od njih. "Ja kad sam došao prvi put u školu ja sam mislio da se on nešto ozlijedio, tako. I onda jedan dan kad sam to saznao i rekla mi je mama, i onda sam ja samo došao i rekao: 'kak se zoveš'. On je rekao 'Noa'. Ja sam rekao: 'hoćemo li biti prijatelji?' On je rekao može i onda smo se igrali rata", ispričao je Ante Čurić, Noin prijatelj.
"Ja sam jednom bio kod njega doma, lijepo je kod njega doma. Jako je smiješan i uvijek ima osmjeh na licu", tvrdi David Paradžik, Noin prijatelj. Ne samo da ga u razredu prihvaćaju - već je jedan od omiljenih učenika. A kako se priča u razrednim kuloarima - Noa nije popularan samo među dječacima.
"Prvo se bio zaljubio u Chanel, pa onda u Emu", priča nam njegov prijatelj Ivan Šimunović. I tako već 4 godine ova vesela ekipa zajedno ide u razred. A Noa svake godine sve više napreduje. Uz njega je Bojan Jelenić, asistent u nastavi koji mu pomaže s kretanjem.
"Prije godinu i pol, kad sam ja prvi put bio s njim, trebao je tu i tamo neku pomoć i to, najčešće oko ispita, kada nije nešto razumio. Ali evo, meni je drago da svaki dan sve više i više napreduje, kako fizički tako i mentalno. Moja je pomoć minimalna i to me veseli", objašnjava Bojan.
Najveću zaslugu za njegov oporavak ima stroj lokomat, a već 10 tjedana Noa na njemu vježba svaki dan. "Od jutra krećemo ako je popodne u školi, ujutro u 8 sati smo već ovdje. Do 1 i onda idemo u školu, kasni na prvi sat jer je škola od 1. I nastavlja do 5 ili pola 6, ovisi koliko ima sati", objašnjavam nam Noina majka.
10 sati na dan 5 na terapiji, 5 u školi - a sve da može stati na svoje noge. "Noa je zapravo doživio i jest u jednom jako velikom napretku. Što se tiče ruku koju i ovdje rehabilitira, ruka je postala funkcionalna u svakodnevnom životu, tako da on sada tom rukicom može držati mamu, može ispružiti ruku, može se napiti, koristi je prilikom jela. Što se tiče nogu, od inicijalne hodalice s kojom je došao, on sada može hodati uz pomoć držanja mame i ovdje je napravio prve samostalne korake", objašnjavam nam Ivana Popović, fizioterapeutkinja.
I, odjednom, ništa nije bilo uzalud - ni neprospavane noći, ni rana buđenja, ni odricanja. "Srce ogromno kao kuća, a oči pune suza. Jednostavno preemotivno, kažem srce ogromno kao kuća jer kažem, zato i jeste tu i sve što smo dosad radili smo radili da se on može brinuti sam za sebe", govori Noina majka.
Iako se jos ne moze u potpunosti brinuti sam za sebe - Noa se brine da apsolutno svima na terapiji uljepša boravak. "Njemu ništa nije teško, on to pretrpi. I pjeva i smije se i starije ljude oko sebe zabavlja i potice da mogu oni to napraviti. I svi gledaju, ne mogu vjerovati", tvrdi Pero Ivić, Noin otac.
No, tjedan dana ove terapije košta 10 tisuća kuna. Protekla 2 i pol mjeseca obitel Ivić se u potpunosti financijski iscrpila. Vojna mirovina i status majke odgajateljice jednostavno nisu dovoljni za financiranje najnaprednije medicine.
"Za sad bi bilo potrebno još 12 tjedana, tj. 3 mjeseca koja su nam od 100 do 140 tisuća kuna", govori Noina majka i potvrđuje kako su financijski iscrpljeni. "Sada smo baš iscrpljeni do kraja gdje bi nam trebala pomoć da stanemo na svoje noge", tvrdi Noina majka.
A pomoć stiže i od škole. Iako će i Poliklinika besplatno darovati dio terapije - za ostatak su se pobrinuli junaci predvođeni socijalnom pedagoginjom. 14. listopada organiziraju humanitarnu utrku u Dugom Selu.
"Kada smo vidjeli tu u školi koliko je njegov napredak nakon rehabilitacije u Poliklinici Glavić, nekako smo krenuli razmišljati o tome što mi kao škola možemo napraviti da pomognemo Noi u nastavku rehabilitacije. I onda smo malo mozgali što sve možemo napraviti kako bi skupili što veću sumu nova za njegovo liječenje", rekla nam je Nena Franić, socijalna pedagoginja.
I tako je nastala humanitarna utrka Noina staza za sve - školarce, roditelje, umirovljenike. Uključili su se svi - profesori koji pomažu u organizaciji, roditelji koji pripremaju hranu i učenici koji izrađuju nagrade za pobjednike.
"Naša 2 učenika osmih razreda su snimili i montirali u jako kratkom roku filmić kroz koji promoviramo našu utrku i pokazujemo ljudima priču o našem Noi. Djeca također izrađuju različite proizvode koji će se prodavati na humanitarnom sajmu koji će biti u sklopu Noine staze", priča gospođa Franjić.
Oko 750 učenika i 50-ak profesora osnovne škole Ivan Benković ujedinili su se zbog jednog dječaka. "Naprosto ga obožavaju jer je on takvo dijete da ne možeš da ga ne voliš. Ono zrači dobrotom, jednostavnošću, nešto divno. Ne možete svaki dan sresti nekoga", objašnjava učiteljica Rigljan.
To znaju i njegovi prijatelji i jedva čekaju trenutak kada će Noa, baš poput njih - moći sve. Do toga im predstoji jos puno truda - ali Noa i njegovi roditelji razmišljaju o samo jednom cilju.
"Krajnji cilj je, kak bi rekao, da on u životu bude samostalan. Da on, koliko god bude mogao bude samostalan. Jer ja ću otić, supruga će otić, životni su procesi takvi. Ali da on ostane i bude samostalan. Ako mu tko bude morao pomoći, da to bude minimalno. A ne da to bude cjelodnevna pomoć, da on bude samostalan u životu, da bude svoj čovjek. To je naš cilj u životu", tvrdi Noin otac.
"Zahvalila bih se svim prijateljima i rodbini koji su sve ovo vrijeme bili uz nas, svim ljudima koji su nam dosad pomogli i svima koji će nam pomoći. Od srca svima veliko hvala", rekla je Noina majka. Jer sve je to za ovog malog heroja. Usprkos bolesti, prognozama i lošim izgledima - Noa je u 10 godina postigao više nego se itko mogao nadati. A kako stari stvoje - tu neće stati.
