Sanja Dropulić iz Zaprešića ustaje svaki dan u 5
sati, Loreni Zec iz Rijeke prvi alarm zvoni
u 6 sati i 30 minuta, ali ga ugasi, dok
Nikolina Mišar iz
Križevaca kreće oko pola seda ili sedam sati, sve
ovisi o tome kada joj se kćerke probude.
Ove tri žene imaju različite privatne i profesionalne statuse, iz
različitih su dijelova Hrvatske. No sve su majke koje pitamo:
kako uspijevaju uskladiti obiteljski i poslovni život?
"Ja jesam hodajući osjećaj krivnje, ali se trudim raditi na tome.
Ali i trudim se vikendom, kad je moguće, a najčešće je, ja recimo
petkom pustim da mi se mobitel ugasi. I ne palim ga do nedjelje
navečer. Ja si puštam ta dva dana vikenda da budem potpunosti
posvećena mojoj obitelji", kaže Lorena
Zec.
"Žene u hrvatskom društvu gotovo uvijek stavljaju na zadnje
mjesto. Svi su gotovo uvijek važniji. To leži u našem
odgoju, u našoj tradiciji i u patrijarhalnom načinu života gdje
neke žene doista, tako se i udaju i sebe stave na zadnje mjesto.
Lagala bih kad bih rekla da je kod mene nešto drugačije, iako
imam žensku djecu, pa onda to pokušavam balansirati na kvalitetan
način", kaže Sanela Dropulić.
Pokušaj balansiranja privatnog i poslovnog - tema je koju je
pokrenula Mreža 4. smjena - nevidljivi rad, grupa od
devet udruga civilnog društva i Sveučilišta u Zadru. Pod
heštegom Jutros sam stala - pokazuju koliko rada žene
obavljaju.
"#Jutros sam stala, to je kampanja koja se provodi prvenstveno na
društvenim mrežama. Na tviteru smo kreirali account koji se zove
Iskra B. Koji simbolizira fiktivnu ženu putem koje mi prenosimo
priče drugih žena koje su nam se javile", kaže članica mreže
Četvrta smjena - nevidljivi rad Anja
Mihajlović.
"To veliko opterećenje većinom preuzimaju žene, taj rad zahtjeva
vrijeme, energiju, mentalni rad i kada žene preuzmu veći dio tog
posla, što utječe na njihov život na način da one imaju manje
mogućnosti u poslovnom životu", kaže članica mreže Četvrta smjena
- nevidljivi rad Tihana Naglić.
Iz istraživanja koje je provela Ksenija Klasnić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu proizlazi da je zbog obavljanja kućanskih poslova:
- Oko 30 posto žena barem jednom odustalo od stručnog usavršavanja i poslovnog putovanja
- Njih otprilike četvrtina doživjela je sukob s poslodavcem, a tek nešto manje s kolegama
- Oko 20 posto ih je barem jednom u životu odbilo napredovanje,
- A oko 13 posto je - zbog nemogućnosti izvršavanja radnih obaveza koje su se kosile s obiteljskim zadaćama - barem jednom primilo manju plaću.
Kućanski poslovi, buđenje u pet
O čemu je riječ? Sanela - iako sada razvedena - u partnerskom
odnosu - kao i većina žena u Hrvatskoj obavljala je veći dio
kućanskih poslova.
"Moj bivši suprug je bio menadžer koji je uglavnom bio na putu,
situiran u Pragu gdje bi ponedjeljak ujutro odlazio od kuće, a
petak zadnjim letom bi se vraćao. Tako da tijekom radnog tjedna
sam ja u pravilu sve obavljala, vikendima bi se tu i tamo
uključivao na način da bi pokosio travu, ali sve ostalo je bilo
na meni", kaže Sanela.
Dan joj počinje oko 5 ujutro.
"Nekada, ovisno o željama moje djece ja kuham, tako da im ostavim
topli objed ili za kasni ručak, ranu večeru. Ili to preskočim
posložim samo doručak, odem u pekarnicu po svježi kruh. I u šest
sati sam već na putu za moj ured gdje standardno radim
negdje do 15 sati i onda počinje one druge obaveze,
peglanje, čišćenje, kontroliranje zadaća", kaže
Sanela.
Nekadašnja poduzetnica s vlastitom tvrtkom, nakon razvoda je svoj
profesionalni život odlučila staviti u drugi plan.
"Zato sam svojedobno postala i poduzetnica. Da tijekom godina, ja
sam ušla u jednom brakorazvodnu parnicu gdje je centar za
socijalnu službu Zaprešić od mene očekivao da postanem uzorna
Hrvatska žena, gdje sam ja onda prodala svoju firmu, dala ostavke
na sve svoje funkcije, našla sam si posao gdje radim od 7 do 15",
kaže Sanela.
U Hrvatskoj - pokazalo je istraživanje Ksenije
Klasnić - žene rade većinu kućanskih poslova. Na one
svakodnevne - poput glačanja, čišćenja, pranja, pospremanja - na
tjedan im odlazi 15 sati. Muškarcima samo 4 i pol.
"Postoje različiti modeli zašti dolazi do toga da mi učimo baš
takve obrasce. Jedan od najprihvaćenijih u sociologiji je model
rodnih uloga koji kaže da mi živimo u patrijarhalnom društvu, da
su nam takve uloge usađene u skladu sa svim drugim obrascima
rodne neravnopravnosti. I dok se naši stavovi, uvjerenja ne
promjene, kao društva, neće se promijeniti niti ta podjela
kućanskih poslova", kaže profesorica na Odsjeku za sociologiju
FFZG-a Ksenija Klasnić.
Kućanski poslovi su uglavnom na njoj
Nikolina iz Križevaca ima dvije djevojčice -
starija ima 2 i pol godine, mlađa 8 mjeseci. Trenutačno je na
roditeljskom dopustu, pa su kućanski poslovi uglavnom na
njoj.
"A kroz tjedan su na meni, više manje. Jedino kada je muž doma,
onda on obavi jedan dio ručka, to si on odredi, to on voli. Voli
kuhati, pa onda skuha, ja ostatak obavim, onda kada je on doma,
ja obavim dućan i neke stvari koje ne mogu obaviti dok njega nema
doma", kaže Nikolina Mišir.
Nakon rodiljnog želi pronaći novi posao, pa zato koristi vrijeme
i odlazi na knjigovodstveni tečaj.
"Idem 3 puta tjedno, onda se organizira da baka servis to odradi,
pa nešto muž kada može. Jer njega nema cijeli dan doma. Ode u 5
ujutro, nema ga do 8 navečer. Tu radi i s klincima, trenira ih u
nogometnom klubu. Tako da se moramo organizirati dosta dobro da
to sve uspijemo odraditi", kaže
Nikolina.
I briga za djecu uglavnom je na njoj.
"Uglavnom mi to uzima cijeli dan jer stalno se nešto događa, od
prematanja, od kuhanja, obaveza kućanskih. Sada i one stalno
znaju biti boležljive, od kada je mala krenula u vrtić, svašta se
donese iz vrtića. Onda morate voditi brigu da li je popila lijek
na vrijeme, kada treba popiti lijek", kaže
Nikolina.
No, statistika kaže - i nakon povratka s rodiljnog dopusta, briga
o djetetu prvenstveno je na ženama.
"Čak i u vezama u kojima se krenulo ravnopravno, ili relativno
ravnopravno, u trenutku kada žena ostane 6, 9,12 ili koliko već
mjeseci na porodiljnom dopustu, u tom periodu se ponovno vrata na
tradicionalne podjele rodnih uloga i ono što je posebno
zabrinjavajuće, kada se oni vrate na tržišta rada jako se teško
vratiti na ravnopravnu podjelu poslova", kaže
Klasnić.
S partnerom je posijelila kućanske poslove
Lorena na posao stiže malo prije 9 ujutro. Do
tada je već odvela kćer u vrtić.
"Vozim neko vrijeme u jednom smjeru, pusti me u 8 u vrtiću, pa
vozim neko vrijeme u drugu stranu, puštam auto. Sjednem na
autobus i dolazim ovdje. Ja sam psihologinja i radim u našem
psihološkom savjetovalištu, što bi reći da veći dio mog radnog
vremena ode na to da pružamo uslugu psihološkog savjetovanja i
pružanja podrške istim tim ženama koje su proživjela nasilje. Ali
isto radim sve ostalo što trebam raditi, udruga je jedno vrlo
dinamično mjesto za rad, postoji hrpa drugih aktivnosti koje mi
provodimo, u koje sam ja aktivna uključena i koje želim raditi",
kaže Lorena Zec.
Lorena i njezin partner - objašnjava nam -
kućanske poslove su podijelili.
"Osim što moj partner više kuha nego ja. Zato što bolje to
radi i zato što ja najčešće dođem s posla kada je već
prošlo to neko vrijeme za ručak. On radi u firmi koja ima fiksno
radno vrijeme, ali uvijek ujutro i uvijek je gotov u 3. Na
tome sam jako zahvalna, ali isto tako ja imam neke
druge zadatke koje on nema, s tim da smo dosta ravnopravno
podijeljeni oko tih svakodnevnih stvari u kući i oko djeteta",
kaže Lorena.
Takva raspodjela kućanskih zadataka, ali i fleksibilna priroda
Lorenina posla - omogućava joj jednostavnije žongliranje
privatnim i poslovnim obvezama.
"Smatram da je moja situacija definitivno izuzetak zato što ja,
bez obzira na to što puno radim i što puno vremena provodim na
poslu, ja sam jako fleksibilna. No činjenica je da žene s
kojima ja radim savjetovališta nemaju takvu situaciju i onda sam
ja vrlo svjesna povlaštenosti i privilegiranosti moje pozicije",
kaže Lorena.
No tu je nešto što se zove mentalni rad. Uglavnom neprepoznat i
nevidljiv - on zapravo znači menadžeriranje obitelji.
"To je rad koji se svodi na planiranje, donošenje nekakvih
odluka, informiranje", kaže Klasnić.
I da, pogađate - i to prvenstveno rade žene. Točnije, 3 od 4 žene
samostalno se, mentalno i emocionalno, brinu o kućanstvu.
"Mogu definitivno reći da sam osoba koja je upravljala
aktivnostima obitelji. Na način da sam vodila računa da se one
definiraju i da se one ispunjavaju. Kupi poklon za Jana, nemoj
zaboraviti pokupiti dijete na tekvandou, podigni knjigu u
knjižnici za lektiru, idemo svi skupa u shopping da napunimo
frižider, idemo u kazalište", kaže
Sanela.
"Ja, ali puno promišljam o tome da li sam ja za to zadužena zato
što možda moram naučiti neke stvari prepustiti, to mi je možda
sljedeći zadatak. Ali ja, time da nemam neki strah ako ja nisam
prisutna, da će se desiti neka apokaliptična situacija", kaže
Lorena.
Sve ovo zove se neplaćeni ženski rad, rad ljubavi ili dvostruka smjena
"To je koncept koji je prepoznat u sociologiji prije 30 godine,
dotad se govorilo o nečemu što nema ime. O nekom nezadovoljstvu
žena, a one zapravo ne znaju zašto su nezadovoljne svojim
životima. I onda je prepoznato da je to jedna od faza, to je
teorija, u postizanju rodne ravnopravnosti", kaže
Klasnić.
Prva faza dogodila se uključivanjem žena na tržište rada, od
sredine prošlog stoljeća - što zbog razvoja gradova,
infrastrukture, veće dostupnosti obrazovanja i vrtića, ali i zbog
kontrakulturne revolucije, u kojoj su se za svoja prava - uz žene
- borile i druge povijesno marginalizirane skupine.
Druga faza, koja će biti rezultat borbe koja je tada počela, a
vodi se i danas - tek nam slijedi - a to je aktivno sUdjelovanje
muškaraca u kućanskim i obiteljskim poslovima. Do tada jedan
tipični tjedan u tipičnoj hrvatskoj obitelji izgleda ovako: Dok
žena u brizi za djecu provede 24 sata - muškarci to rade gotovo 2
i pol puta manje. Na kućanske poslove ženama odlazi 16,
muškarcima 7 sati. O starijim i nemoćnim osobama žene se brinu 6,
muškarci 5 sati. Ako uzmemo da oboje 40 sati na tjedan rade, a 56
spavaju - to znači da ženama ostane 26, a muškarcima 50
sati.
"I to dovodi do sukoba između količine vremena koju žena mora
posvetiti svom plaćenom poslu i radu i ovom neplaćenom, za
obitelj, za kućanstvo i to na njih ostavlja negativne posljedice.
I u smislu usporavanja napredovanja, dobivanja niže plaće,
konstantnog stresa, neispavanosti, dekoncentracije", objašnjava
Klasnić.
Da bismo povećali participaciju očeva u obiteljskom životu -
potrebno je učiniti privlačnijim roditeljske dopuste. Jer to je
trenutačno uglavnom pitanje financija. No to nije jedini
razlog.
"Jedna od stvari koje smo u nekim drugim istraživanja
identificirali jest činjenica da neki muškarci doživljavaju
diskriminaciju od strane poslodavaca. Što je vrlo važan nalaz i
mislim da na to treba ukazati. To je opet uronjeno u činjenicu da
smo mi patrijarhalnom društvu. Poslodavci ne očekuju i nisu
spremni suočiti se sa situacijom da će me muški zaposlenici otići
na neko vrijeme i neće im biti dostupni zbog skrbi o djeci", kaže
Klasnić.
Također, ključna je dostupnost vrtića i ostalih socijalnih
usluga.
"Kod nas je to izrazito teško, u našem gradu i jedva smo dobili
za ovu malenu vrtić. Bilo bi dobro i da vrtići duže rade, to
bi bio veliki plus roditeljima koji rade u Zagrebu ili u nekom
drugom gradu. Koji dijete ne mogu ostaviti poslije 6 sati u
vrtiću", kaže Nikolina.
"JLS poput Istraske ili Vukovarske županije nemaju iste
mogućnosti. I automatski se cijene vrtića u te dvije županije
znatno razlikuje. Ono što bismo mi htjela da se stope
sufinanciranja ujednače, da se naknade ujednače, da se odluke o
Tome donose na nekoj višoj instanci. A i da se sredstva za to
izvlačila neko više razini jer si jedinice lokalne samouprave
često to ne mogu dozvoliti, takve mjere koje bi pomogle u
ujednačavanju", kaže članica mreže Četvrta smjena -
nevidljivi rad Anja Mihajlović.
Tu su i obrazovne ustanove koje moraju raditi na raskrinkavanju
rodnih stereotipa, kao i obitelj - gdje djeca uče
primjerom.
"Prije nego što sam rodila sam bila u stanju raditi stalno. Ali
baš stalno i vikendima sam imala osjećaj da ne trebam ići doma.
Sada ipak imam drugačije posložene prioritete, ali se ponekad
jako pogubim u tome. Što želim dati u udruzi, na poslu, jer ja
svoj posao jako volim, a što želim dati doma jer ja jako volim
svoju obitelj i volim provoditi vrijeme sa njima", kaže
Lorena.
"Ja sam odgojena u izuzetno patrijarhalnom okruženju gdje je bilo
sasvim normalno da žena subotom radi, a muškarci šetaju. I upravo
iz tog nekog patrijarhalnog odnosa i odgoja, ja sam odlučila da
ne želim tako odgajati niti samu sebe, niti moje kćerke", kaže
Sanela.
Svaka druga žena je barem jednom u životu znatno smanjila
količinu sna na dulje vrijeme zbog obiteljskih obveza. Zbog toga
im pati i profesionalni život, a u obiteljskom one praktički
postaju neplaćene kućne pomoćnice. Jedno austrijsko istraživanje
objavljeno ove godine pokazalo je da bi ova vrsta posla, kada bi
se platila, iznosila 22 posto BDP-a te zemlje iz 2018. Usprkos
ogromnim ekonomskim, kulturnim, osobnim i društvenim
implikacijama, taj se rad uglavnom ne prepoznaje kao rad. A
jedini način da se suzbije ova neravnopravnost, jest da se
muškarci više angažiraju u obiteljskom životu.
