"Eto, to ti je to! Tako mi živimo, tako mi provodimo noći i večeri, šta ja znam, pričamo, uživamo. To je svjetlost koju mi imamo, i s kojom mi raspolažemo. Dođe sedam sati navečer, ma kakvi, zimi i prije, i onda dođe vrijeme spavanja", rekao je Pavao Trkulja paleći svijeću.
Pavao Trkulja, za prijatelje Pajo i njegova supruga žive bez struje. U 21 stoljeću, oni su prisiljeni živjeti uz svjetlost svijeća.
"Nema prozora u svijet što bi se reklo, nema informacije nikakve, ne znaš što se događa, nemaš života, nemaš svjetla, zamisli da ti dan nema sunca, kad nema sunca ne raste ništa, tako i to, ubija", rekao je Pajo.
"Desetak kilometara od Gline, kad siđete s glavne ceste, do Trkulja se treba voziti još nekoliko kilometara poljskim putem. Tamo se nalazi Pajina obiteljska kuća, koja je prije rata imala struju. Tek 2016., Pajo je dočekao rješenje od HEP-a da će mu struja biti uvedena. U ugovoru je pisalo u roku od 30 dana", rekao je Pajo.
"Oni su sve napravili samo nisu doveli liniju. Posao nisu odradili, i onda sam se ja počeo žaliti, zašto sam ja dao pare. Uzeli ste mi pare, a niste napravili posao. To isto da dođeš u dućan kupiti mlijeko, a ideš za godinu dana po njega, a platio si ga", rekao je Pajo.
Sve što je HEP tražio platio je prije dvije godine, no struja nije došla.
"Koliko sam novaca potrošio ja ne mogu znati, ja znam da sam platio tri hiljade ovaj razvod po kući i 7700 kuna priključak koji sam morao platiti", rekao je Pajo.
Njegov otac je 2004. predao zahtjev za ponovno spajanje. Pa zatim Pajo ponovno 2007. Skoro pa deset godina kasnije, 2016. dočekao je rješenje HEP-a da će mu struju ukopčati. Pa opet ništa.
"Kuća je za vrijeme rata i poslije rata devastirana, pokradena, porušena, to sve sam ja sam radio da bi mogao živjeti. Kasnije 2008. mi dođe ova žena, i mi smo se upoznali i počnemo zajedno. I sad daj mi vodu, daj mi struju, daj mi put, ono ne da ti ništa", rekao je Pajo.
Kad je počeo rat Pajo je živio u Sloveniji s prvom suprugom, okolnosti su se promijenile preko noći, kaže, i život kakav je poznavao, ubrzo se raspao. Nije htio ratovati i otišao je u Austriju. Nakon lutanja svijetom, odlučio se vratiti svojoj kući.
"Ovdje sam rođen. Ne samo ja, nego i moj otac i njegov otac, i prapradjed, tu smo mi preko 200 godina, ako ne i više", rekao je Pajo.
Prema Zakonu o obnovi, Pajo ne samo da je imao pravo na strujni priključak, nego je, kao i svi koji su predali zahtjev prije konca 2009., godine, imao pravo na taj priključak besplatno.
"Ja čekam pune dvije godine što sam platio, a čekam deset godina otkako sam podnio zahtjev, i meni je odmah rečeno, najmanje pet godina ćeš čekati, jer kao nema novca, nema sredstava", rekao je Pajo.
Pajo nije jedini koji još uvijek nema struju u ovom kraju. Prije godinu dana naša ekipa je obišla nekoliko ljudi na području Gline koji nisu imali struju. U obilazak nas je vodila zamjenica gradonačelnika Gline koja im pokušava pomoći. I ovaj put je ponovno bila s nama.
"Od tih troje, jedna baka je umrla što smo je posjetili, čovjek kod kojeg smo bili, njezin prijatelj, on još uvijek nema struju i baka Ljuba kod koje smo bili ona je dobila solarne panele. To je bila humanitarna pomoć. To je nakon objave članka, čovjek se javio iz Paname i uplatio je baki Ljubi solarne panele", rekla je zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić Mitić.
Nekoliko kilometara dalje od Gline prema općini Dvor živi Srđan. Ima 25 godina, živi sam s ocem. U iščekivanju dolaska struje i oni su dobili solarne panele iz humanitarne pomoći.
"Prve godine je radilo, mogao je frižider da radi, a sad, radi, bude svijetla navečer, ali ostalo ništa. Preko zime, kad je magla, padne snijeg, ne može se ni telefon običan napuniti. Možete zamisliti život 25-godišnjeg dečka bez struje, ne možeš ni telefon da napuniš, navečer bez televizije, a kamoli što drugo", rekao je Srđan Tintor iz Vratnika.
Srđan pripada generaciji rođenoj krajem rata. Vratio se u rodnu kuću svog oca želeći se baviti uzgojem ovaca. Trenutno, imaju stado od 190 komada. Dok se Srđan bavi poslovima oko kuće, otac je s većinom stada na ispaši.
"Mi od tih ovaca imamo samo janje, dok ljudi u Slavoniji se mogu baviti sirarstvom i to je dosta isplativije, samo što eto nas ta struja zeza, ne možemo bez toga ništa. Obrazloženje je, ja sam bio par puta u Elektri u Dvoru, zvao sam i Elektru Sisak, nema sredstava, čak sam ponudio i svoje bandere da im dam i tako neki dio posla bih ja pomogao da se odradi, ali uopće nismo dobili odgovor, osim da nema sredstava, nema novca", rekao je Srđan.
S jedne strane, do Općine Dvor udaljenost od struje je 700 metara, s druge 500 metara od mreže. I jedni i drugi mu kažu, preskupo da bi tu struju razvlačili do Srđanove kuće.
"Oni kao govore, samo za jednu kuću im se ne isplati, a mi smo se sve nadali kad smo ušli u Europsku uniju, bit će struje, nada je uvijek živjela, ali sad u posljednje vrijeme baš je teško. Ako ne dođe struja, ja, nažalost, tu ne vidim svoj ostatak života. Kako će neka djevojka doći na selo i kako da ja svoju porodicu osnivam tu bez struje. Teško je jako. To je jako prljav posao, najgore je navečer kad uđete u kuću, pa morate veš na ruke oprati, pa da se okupate trebate grijati vodu u loncu, to je baš jako teško. Meso, imamo toliko janjaca i mesa, moramo držati meso kod susjeda. Ja dok odem kod susdjeda po meso mogu napraviti ručak", rekao je Srđan.
Priključke riješila preko političkih stranaka
Prvi susjedi su na gotovo dva kilometra. Branka nam tumači u širem kraju obitelji bez struje nisu rijetkost.
"Mislim još pet na području grada Gline, dva na području općine Gvozd i dva na području općine Dvor", rekla je Branka kojoj su se obratile sve obitelji.
"Vidjeli su preko društvenih mreža da sam uspjela nešto riješiti. Znači dva priključka sam riješila preko jedne političke stranke, organizacijom, udrugom, mojim prijateljima iz Kanade, i dva solarna panela sam riješila preko inicijative Ljudi za ljude. Ništa nije odradila država, to su sve odradili ljudi. Ljudi su odradili svojim donacijama sve te priključke", rekla je zamjenica gradonačelnika Branka.
Među njima je i Daroslav Babić. Hrvatski branitelj, koji je prije deset godina, odlučio kupiti kuću u ovom kraju, i zamijeniti život u Zagrebu mirom u prirodi.
"Mi smo unutar tih pet godina, kada je još bio propis došli i savjetovao mi je čovjek, interno njihov jedan da to riješim dok se zakoni ne promijene. Mi smo odmah predali zahtjev, ovi iz HEP-a su nam dali zadatak da obavimo atest koji košta nekoliko tisuća kuna. Znači, prihvatili su rješenje, ako mi trebamo prihvatiti atest, znači zahtjev je prihvaćen, ne treba rješenje. To je rješenje samo po sebi. Mi smo to napravili, i mislio sam ne smijem niti jednu godinu propustit da imam pisani trag", rekao je Daroslav iz Gline.
Svake godine Daroslav im je pisao i odgovor je glasio, na popisu ste za obnovu, ali niste došli na red. U međuvremenu je sam ugradio solarne panele, koji su mu od slabe koristi. Naime, on je srčani bolesnik koji da bi mogao spavati treba koristiti aparat za disanje. No, taj aparat radi na struju.
"Po zimi skoro ništa, ali mogu napuniti mobitel. Ništa to bogzna, trebalo bi puno više, to je tek toliko da imam na silu. A aparatu po zimi, isto ništa. I znate što je sad problem, taj aparat je u najmu, oni mi ga nisu dali u trajno vlasništvo. Sad kad pogledaju memorijsku karticu, oni će reći, pa vi to ne upotrebljavate, mi ćemo vam to uzeti, kako da ja njima kažem da ja to ne mogu upotrebljavati?! ", rekao je Daroslav.
Svi ovi ljudi imaju pravo na struju jer su imali priključak i prije rata. To im je jamčio Zakon o obnovi i Zakon o stambenom zbrinjavanju. Radi se području na kojem mahom žive povratnici nakon rata, a kojem su i hrvatski i srpski premijer prošle godine obećali dovršetak elektrifikacije. No, ovdje struju još nemaju niti Srbi niti Hrvati.
Iz HEP-a odgovaraju:
'Možemo dati informaciju da su za priključak korisnika iz Gvozda osigurana sredstva te se trenutno izvode radovi na niskonaponskoj mreži, nakon čega slijedi priključenje.
Za ostala dva slučaja, na području Gline i Dvora, trenutno se razmatraju tehničke mogućnosti za priključenje, s obzirom da se radi o specifičnom trošku od gotovo 500 tisuća kuna po priključku'
Za uvođenje struje bez koje je život nezamisliv u 21. stoljeću u HEP-u tvrde nema sredstava. Nije populizam, tumači nam Babić, no vrijedi baciti oko na donacije i sponzorstva na HEP-ovim stranicama na koje odlaze ogromni novci. U 2019., donacije u iznosu preko dva milijuna kuna od HEP-a je dobilo je 278 udruga, ustanova i organizacija civilnog društva.
"Sad mi je žao što sam ovdje. Žao mi je što nisam '91. otišao, kao što sama imao već papire za Australiju. A znate zašto sam ostao? Jer je počeo rat", rekao je Daroslav.
Kopali rupe sami i sve platili, ali nije pomoglo
Rat je unazadio mnoge, razorio domove i obitelji. Ipak, za većinu život ide dalje, kakav god on bio. No, za ove ljude stoji. Oni su zapeli u nekim davnim vremenima koja civilizacijski napredak kao da je zaobišao. I čini se, kao da za to nikoga nije briga.
"Meni je samo žao da 23 godine nakon rata, nitko nije od saborskih zastupnika nije dao prijedlog zakona da svi ljudi koji su imali prije rata struju da ne moraju plaćati priključak, taj priključak je oko tisuću eura i mnogima je problem platiti. Prije rata su ti svi ljudi sjekli bandere u svojim šumama, postavljali ih, sami kopali rupe, i platili priključak. Sad ga moraju ponovno platiti", rekla je zamjenica gradonačelnika Branka.
Najtragičnije je da i oni koji su ga platili, struju još uvijek ne dobivaju. Nemaju niti tekuću vodu, niti prilaznih puteva koji su u pristojnom stanju. Da ironija bude veća, Paji je Ured za socijalnu skrb dodijelio mjesečni bon od 200 kuna namijenjen plaćanju potrošnje električne energije.
"Ja kažem, dajte mi pare da kupujem svijeće, da kupujem benzin za agregat, ali nema, pare su otišle. Mislim, nisam ih koristio. To je četiri godine, 12 mjeseci pa puta 200 kuna", rekao je Pajo.
Ove ljude teško je uvjeriti da su ravnopravni građani Republike Hrvatske. Političari ih posjete u predizbornojkampanji. Obećaju im sve, na trenutak ih obasja nada. Kad izvori prođu, oni doslovce opet utonu u mrak.
