Urbanizacija priobalnih područja te razvoj industrije duž obala znatno je povećalo ispuštanje toksičnog otpada u mora. Nije daleko od istine tvrdnja kako su se područja oko obalnih gradova pretvorila u kanalizacije koje ispuštaju otpad u tolikoj količini da to niti ribe u svemirskim odijelima ne bi preživjele.
Usprkos naporima uloženima u ćišćenje tijekom posljednja dva desetljeća, Sredozemno more 'proguta' između 30 i 50 metričkih tona otpada svake godine. Iddo laguna u blizini grada Lagosa 'dobije' 60 milijuna litara sirovog otpada godišnje, uz dodatnu priličnu dozu industrijskih neželjenih nusproizvoda. Kalkuta i Bombaj svaki godišnje u prosjeku istovare 400 milijuna tona otpada u obližnje vode. Kineski gradovi duž Žutog mora riješe se oko 55 milijuna tona otpada, a luke Valaparaiso i Concepcion u Čileu u zbroju zagade oceane s 244 milijuna tona izljeva, ponajviše iz rudnika bakra, tvornica papira i postojenja za preradu celuloze te naftnih rafinerija.
To nije sve. Naime, oceanske struje transportiraju sav taj otpad do najudaljenijih kutaka planeta, pa tako niti jedno mjesto nije imuno od ljudske nepromišljenosti. Primjerice, otrovne kemikalije kao što su DDT i PCB mogu se naći u tkivima tuljana na Arktiku i pingvina na Antarktici, tisućama kilometara udaljenim područjima od bilo kakvog izvora zagađenja.
