Saša je djevojćica kojoj su pri rođenju
prognozirali život u kolicima. No, Buda i
Sandra s takvim se prognozama nisu mirili.
Odlučili su da njihovo dijete mora prohodati. Krenule su
svakodnevne mukotrpne vježbe. I tako po pet sati dnevno.
Nakon dvije i pol godina Saša je konačno prohodala. Ali sreća je
kratko trajala.
"Kada sam je našo okrenutu prema zidu, slutio sam o čemu je
riječ. Međutim, od straha nisam htio pogledati na internetu da
vidim radi li se o autizmu", govori nam Sašin otac.
Uz toliku pažnju i vježbanje, Saša je danas sretno dijete. Ide u
specijalnu školu, bavi se plivanjem, folklorom i naravno vježba u
teretani koju je Buda otvorio zbog nje.
Muku koju su prošli ne žele nikome i zato su vrata otvorili svoj
djeci s posebnim potrebama.
Celebralci, autisti – svi ti klinci na ovakvom mjesto do sad nisu
bili. A sad kao pravi sportaši obilaze spravu po spravu i
uživaju.
Sami protiv svih dijagnoza i prognoza liječnika, roditelji malene Saše su od djeteta koje je od rođenja trebalo nepomično ležati i gledati u jednu točku, stvorili pravu sportašicu koja se normalno kreće i sudjeluje u životu.