Znanstvenici već duže vrijeme znaju da su sjeverna područja skladište smrznutog ugljika u obliku lišća, korijena i drugih organskih tvari zarobljenih u zaleđenom tlu. Mješavina koja, kada se otopi, može obilato proizvoditi metan i ugljični dioksid, plinove odgovorne za 'krađu' topline i zagrijavanje planeta. Zapanjeni su, međutim, količinom organskih otpadaka.
Katey Anthony, znanstvenica koja proučava metan, ističe da ispod jezera na Aljasci, primjerice, leži debeli sloj raspadnutog lišća, biljaka koje su svjetlo dana ugledale prije 30.000 godina.
Glavna briga znanstvenika nije da će se permafrost brzo otopiti, jer za to će, kako procjenjuju, trebati više od stoljeća, a možda i nekoliko stotina godina, ali kada krene, bit će to nemoguće zaustaviti.
"Čak i ako to bude 5 do 10 posto današnje emisije plinova, bit će jako zabrinjavajuće, a 30 posto je zastrašujuće", kazao je australski znanstvenik Josep Canadell.
Preliminarne kompjutorske analize pokazuju da bi Arktik i subarktički predjeli mogli postali godišnji izvor ugljika jednak količini od 15 posto današnje godišnje emisije tog plina proizvedenog uslijed ljudske aktivnosti.
Topljenje permafrosta je najuočljivije na južnim rubovima. Diljem golemog područja, uključujući veći dio središnje Aljaske, permafrost održava temperaturu neznatno ispod nule.
Očekuje se da će ozbiljnije topljenje započeti oko 2020. Na sjevernoj Aljasci i u sjevernom Sibiru, gdje je temperatura permafrosta najmanje minus 24 stupnja Celzija, trebat će duže vremena za topljenje.
