Zaključak je to komentara glavnog urednika Banke Željka Ivankovića, kojeg, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti:
Radimir Čačić bio je prvi potpredsjednik Vlade, koordinator za gospodarstvo i ministar gospodarstva no - povrh toga - u nizu sektora, energetici i graditeljstvu ponajprije, nosilac cijelog Vladinog aktivizma, koji, na žalost, nije dao rezultate.
Brzopoteznim popunjavanjem rupa iz postojećeg dužnosničkog kontingenta kao da se nastoji stvoriti dojam da se Čačićevim odlaskom prošlog tjedna ništa značajno nije dogodilo, da Vlada nastavlja svojim putem. Na žalost, čak i proračun za 2013. godinu, kako ga je predložio ministar financija Slavko Linićizgleda kao nastavak proračuna za 2012. godinu, koji se time ocjenjuje uspješnim.
Ali, situacija se može čitati i posve drukčije. Katarina Ott, direktorica Instituta za javne financije, uz osvrt o rebalansu ovogodišnjeg proračuna, konstatirala je da je 2012. godina bila izgubljena godina. To što u 2012. nije bilo pravog zaokreta, a kamoli zamaha, najveći je problem proračuna za sljedeću godinu. Dospijeće inozemnog duga je jak alibi, ali slaba utjeha.
Drugim riječima, činjenicu da se u 2013. godini nastavlja istim putem i u proračunu, i u ekonomskoj politici i u kadrovskoj politici, možemo tumačiti na način da je stagnacija najbolje što možemo očekivati još za koju godinu unaprijed.
Ali, stagnacija nikad nije samo stagnacija. Odnosno, stagnacija nije stabilnost, ako naša politička klasa na to računa, nego nestabilnost. Visokocivilizirane zemlje, koje imaju iskustva dugotrajnih stagnacija, s tim se problemom suočavaju drukčije nego Hrvatska, piše glavni urednik Banke, Željko Ivanković.
Japanski slučaj
Japansko Izgubljeno desetljeće (devedesete) omiljeno je istraživačko područje američkog ekonomista Paula Krugmana, ponajprije zato što ni tiskanje novca ni izdavanje državnih obveznica nisu davali očekivane udžbeničke rezultate. U to doba drugo po veličini gospodarstvo na svijetu, dotad najpropulzivnije i najinovativnije, kao da je zašlo u slijepu ulicu neobičnog uživanja u rastrošnosti i promašenim investicijama.
Ništa nije pomagalo. Premijeri – svi iz jedne stranke, ali iz različitih frakcija - mijenjali su se kao na traci. Imali su pravo tek na pokušaj poneke reforme i ako bi se vidjelo da nema ni početnih efekata odlazili su. Napokon, dvijetisućitih premijer Koizumi izdržao je dva cijela mandata (po tri godine), dijelom zahvaljujući političkoj spretnosti, ali i tome što je pogodio primjeren mix reformi nakon što su se promašaji istrošili. Gospodarstvo se pokrenulo i do svjetske krize bilježilo u prosjeku solidne stope rasta (za razvijene zemlje).
U tih nekoliko godina rasta analitičari japanskog gospodarstva odjednom su počeli tvrditi da izgubljeno desetljeće nije uopće bilo izgubljeno. Dok su političari pokušavali reforme i poduzetnici su iskušavali različita rješenja, gubili i išli dalje.
Najviše su se preorijentirali manji poduzetnici, koji su se masovno okrenuli na dotad u biznisu zanemarene sektore kao što je kultura, obrazovanje, zdravlje, različite vrste socijalnih usluga. Ali i veliki su eksperimentirali. Sony je, na primjer, ulazeći u kojekakve biznise, gubio poziciju, no Toyota je ponovo bila izbila na prvo mjesto u automobilskom svijetu, sve do iskonstruiranog američkog skandala s kočnicama.
Defenziva
U ovom stanju u kojem je danas Hrvatska ne može se dovijeka izdržati. Proračunsko opterećenje smanjuje prostor za eksperimentiranje i u poslovnom sektoru. Utoliko je prilično logično očekivati da restrukturiranje, koje je neminovno, a za koji je stvoren i stvara se i zakonski okvir, bude defenzivno.
To znači da će se firme usmjeriti na smanjivanje troškova a ne na otvaranje novih tržišta, stvaranje novih proizvoda i uvođenje nove organizacije, kao oblik prilagođavanja tehnološkim i političkim (ulazak u EU) promjenama u okruženju.
Upravo to, novi proizvodi, nova tržišta, nova organizacija, najsažetija je definicija poduzetništva (Schumpeter). I kad je bilo prostora, u debelim godinama, naši poduzetnici nisu baš eksperimentirali (nego su gradili zgrade), pa je teško da će se njihov inovativni duh aktivirati u novom suženom prostoru. Nije stoga čudno da sve više ljudi ostaje bez posla.
K tome ni Vlada – potvrđuje to proračun - nema nijednu reformsku ideju, ili nema volje ni iskušavati ikakve ideje. Slavko Linić svoj je posao kao ministar financija obavio 2012. godine, a za 2013. nije iz ministarstava dobio nijednu inovativnu ideju.
Znači li to da će sljedeća godina biti nastavak turobnosti, depresije i besplodnosti kojoj smo svjedočili ove godine? Naravno – ne!
Krtica
Našem educiranom premijeru Zoranu Milanoviću sigurno je poznata Hegelova (i Vergilijeva) krtica koja nevidljivo ali marljivo ruje ispod zemlje, a onda iznenada izbije na površinu.
Sljedeće će se godine, dakle, sigurno dogoditi nešto značajno, na bolje ili na gore. Sljedeće se godine, dakle, može dogoditi nešto što u ovom trenutku ne pretpostavljamo.
Ulazak u Europsku uniju možda otvara vrata povoljnom razvitku, ali samo možda. Ako taj poticaj ne bude dovoljan, što premijer može učiniti.
Naravno, u Hrvatskoj nije moguće mijenjati premijera a zadržati političku stabilnost, kao u Japanu. Ali je moguće eksperimentirati, kao što je u jednom svom blogu, pozivajući se na Danija Rodrika predložio Velimir Šonje.
Moguće je ozbiljno rekonstruirati Vladu. I formulirati novu ekonomsku politiku. Uostalom, ekonomska politika iz 2012. godine, koja se značajno oslanjala na konkretne osobe, a ne na institucije i program, odlaskom Radimira Čačića nema više smisla. Ne preuzme li premijer inicijativu, neka krtica koja i sad ruje izbit će na površinu. A mi ne znamo što je ona, zaključak je komentara Banka.hr Željka Ivankovića.