Nakon što mu je nakon dvije godine od otvorenja istekao Ugovor o najmu poslovnog prostora s Gradom Zadrom, Vitlov je odlučio da neće dalje, piše zadarski.hr.
"Svi mi živimo od svoga rada i meni je trebala pozitivna bilanca, a to jednostavno nije bio slučaj", izjavio je tada majstor čokolada priznavši tužnu činjenicu koje su svi svjesni - samo ljeti Zadar zapravo živi. Iako je obećavao da brend Vitlov neće nestati, nedugo nakon toga ugašena je i proizvodnja u poduzetničkom inkubatoru na Novom Bokanjcu.
Tužna sudbina orginalnih ideja
Zadarska čokoladna priča tako je samo nakratko bljesnula nakon 100 godina i još brže se ugasila, ali nije to samo priča o čokoladi već o sudbini svih drugih originalnih poduzetničkih ideja u malim dalmatinskim gradovima, gdje su mali obrti velikih majstora i nastojanja da se pokrene proizvodnja, te da se od takvog rada živi pa i zapošljava druge – čini se unaprijed osuđeni na – neuspjeh.
Dubravko Vitlov danas živi i radi u Rijeci.
"Nisam više u Zadru, radim za jednu veću tvrtku koja ima veliku slastičarnicu u Rijeci. Teško se moglo opstati s tom jednom prodavaonicom u Zadru, mala je tu prodaja bila. Ljeti je nekako funkcioniralo, ali opet i ljeto nije nekakva sezona za čokoladu. Funkcioniralo je donekle kao turistički proizvod, a onda se trebalo u jednom trenutku 'rastegnuti' i povećati sve to skupa i proširiti tržište uz ulaganje dodatnog kapitala... Kod investicija je bilo zaškripalo, a troškovi su počeli sve više rasti. Zaposlio sam i određeni broj ljudi i troškovi su počeli jesti sve što bi se zaradilo, u Poduzetničkom inkubatoru pogotovo.
Inkubator vam na kraju zadnju i predzadnju godinu postane skuplji nego da ste negdje drugo, na nekoj drugoj lokaciji. Imao sam strašne troškove u inkubatoru, zajedno s PDV-om i skoro do tri tisuće kuna mjesečno. Slično je bilo i s prostorom trgovine u gradu, a imao sam u najmu i još neku opremu. Skoro 10 tisuća kuna bili su samo najmovi, a plaće radnika još 20 do 30 tisuća kuna, zatim razni doprinosi, obveze... Možete zamisliti koliko treba napraviti prometa i posla da samo pokrijete troškove najma i ljudi? Trebalo se puno više rastegnuti na šire tržište što je tražilo i jaču komercijalu... Sad sam na neki način podstanar jednog velikog trgovca koji mi ne naplaćuje najam jer ja radim za njegov lokal. On je moj bivši dobavljač i ima najveću slastičarnicu u Hrvatskoj, zove se Kakao i nalazi se u samom centru Rijeke, na obali", Dubravko Vitlov čije čokoladno majstorstvo i dalje 'živi', ali ne u Zadru već u Rijeci.
Ulicom Borelli ne širi se više aroma svježe čokolade. Filip Brala/PIXSELL
Na pitanje kakva je to poruka malim poduzetnicima, Vitlov je za zadarski.hr odgovorio:
"Pokušajte vi zaključiti. Ispočetka je bilo zbilja vrlo 'tvrdo' kad sam otvorio, morao sam ići u kredit, imao sam par potencijalnih privatnih investitora sa strane, ali nisam se uspio povezati, htio sam biti samostalan mali proizvođač koliko budem mogao. Ali mora čovjek imati nekakav investicijski kapital. Kažu ljudi da kapital sam dođe. Možda, ali morate imati svoj prostor, obrtna sredstva, komercijalu, računovodstvo. Troškovi su jako veliki. Možda bi Grad Zadar ipak mogao te svoje prostore koje ima u posjedu davati po nižim cijenama ako se radi o nekom zadarskom autentičnom proizvodu, nečega čega nema u Zadru. Oni ne gledaju o ideji koja se treba razvijati, koja treba vremena, to njih ne zanima, već ih zanima samo da stave prostor na licitaciju i utrže tko da više. Svima treba novca i samo se to gleda, a ne da se čovjeka pusti par godina da stasa pa da se ta priča razvije".
