Gluho doba noći, sitni sati, izlazim iz stana izbaciti smeće. Ali ne bilo kakvo smeće, nego ono profinjeno, ono traženo. U ruci mi vrećica puna ambalaže s povratnom naknadom. Frend me naučio biti pristojan u tom smislu (hvala), pa sada namjeravam vrećicu lakog plijena ostaviti na vidljivom mjestu kraj kontejnera ne bih li malkice olakšao posao nekom nesretnom dumpster-diveru (kako se to lijepo veli na engleskom).
Šetam prema smeću i osjećam se kao narodni heroj (kreten!), jer, eto, ne samo da ću spasiti planet, nego i nekog jadnika izvući iz bijede. Samodopadnu iluziju mi razbije bicikl s vrećicama punim PET ambalaže obješenim s obje strane volana i par nogu što vire iz kontejnera. Dok sam privukao pažnju i predao svoju vrećicu starijem, mršavom gospodinu (kojem sitni sati očito čuvaju dostojanstvo), on razvuče osmijeh od uha do uha i krene ponavljati: "Hvala mladi gospon, hvala."
Ekonomija kontejnera
Ja sam se samo crvenio i ispričavao u nevjerici što mi netko tko mi može biti otac zahvaljuje, u suštini – na smeću. Planet Zemlja ostao je potpuno ravnodušan, bez reakcije, a iskreno, mislim da ni jednom od nas dvojice u tom momentu nije bio ni na kraj pameti.
Narednih par dana si nisam mogao pomoći, morao sam se malo zamisliti nad ekonomijom kontejnera. Je li u pitanju trgovanje dostojanstvom? Tihi socijalni transfer? Ekološka tranzicija? Je li ova relativno nova pojava dumpster-divera sramotno lice našeg društva ili možda grubi početak neke moguće pozitivne promjene, neke prilike koju Slijepa naša može ugrabiti?
Pitanje zbrinjavanja otpada isprepleteno je ekonomskim, ekološkim i socijalnim aspektima, a svaki od njih je pun kontroverze. Je li cjelokupni proces recikliranja u konačnici jeftiniji od procesa proizvodnje 'nanovo'? Nanosi li recikliranje samo po sebi više ekološke štete od one koju pokušava spriječiti? Hoće li povećano zapošljavanje u reciklaži smanjiti broj radnih mjesta u primarnim industrijama?
Radimo to preko k**** kontejnera
Uopće me ne brine što nemamo spremne odgovore na ova kompleksna pitanja, ali potpuno mi je poražavajuće da ta pitanja postavljamo iz samo jednog jedinog razloga s dva slova – EU. Europa nas, eto, natjerala da kako-tako zatvorimo 27. poglavlje pregovora, pa mi pišemo nacrte prijedloga Zakona o zaštiti prirode i Zakona o otpadu, navodimo se 'okvirnom direktivom' Europske unije i prihvaćamo plaćati penale ukoliko ne ispunimo zelene ciljeve.
Ustvari se sasvim prisilno bavimo ovim temom, da ne kažem preko k**** kontejnera. A Europa svoje ciljeve ne postavlja zbog čišće Hrvatske, nego zbog kroničnog nedostatka sirovina. Dakle, razlozi su u osnovi ekonomski, a propaganda je ekološka i socijalna.
Europska unija je u potpunosti usmjerena na stvaranje zelene ekonomije održivog razvoja. Ponavljam, ne zato što su (smo?) jako osviješteni i napredni, nego zbog toga jer Europa nema dovoljno prirodnih resursa da bi bila prljava. EU institucije s jedne strane podupiru i subvencioniraju svakojaka nastojanja u tom smislu, a s druge strane nameću propise i kazne za nepoštivanje istih.
S koje se strane mi želimo pozicionirati? Izbjegavati kazne na začelju ili ubirati subvencije, nagrade i profite na čelu te promjene? S obzirom da smo u nacrte zakona ubacili ostvarenje ključnih ciljeva do 2020. godine, čini se ovo prvo. Do 2015. godine ćemo (navodno) organizirati odvojeno skupljanje papira, stakla, plastike, baterija i ostalog, a do 2020. godine ćemo osigurati 'pripremu za recikliranje' 50% tih materijala. To valjda znači da ćemo pet godina skupljati lijepo odvojeno smeće, a onda ćemo pola toga zatrpati u zemlju, a pola reciklirati. Jupiii, kako smo moderni i tamnozeleni!
Mjesto za nas
Europski biznis reciklaže raste za 5, 6 milijardi eura godišnje i trenutno dostiže razmjere od 50, 60 milijardi eura godišnjeg prihoda. Relacije radi, to je 8, 9 puta više od ukupnih godišnjih prihoda hrvatskog turizma i 50, 100 puta više od godišnjih prihoda naše brodogradnje (ovisno o mjerilu).
Možemo li mi u toj rastućoj industriji naći svoje mjesto i uskočiti na subvencionirani vlak prije nego li nas svi preteknu? Možemo li razvijati novu i modernu industrijsku granu koja istovremeno osigurava čišći okoliš i pruža priliku za makar djelomično ispravljanje socijalnih nepravdi?
Uf, velik je to zalogaj, a mala ga usta žvaču. Možemo li barem za početak legalizirati i unaprijediti posao dumpster-divera?
Svi mi koji odbacujemo pola kune od piva ili kole, rado ćemo se odreći i pola kune više ako znamo zašto. Prihvatit ćemo uvođenje povratne naknade i na novine i časopise, najlonske vrećice, baterije i druge vražje artikle koje valja sortirati i adekvatno zbrinuti. Time ćemo malo bolje nagraditi trud ovih nesretnika, a dalje bismo im mogli dopustiti da svoju aktivnost prijave kao (posebnu, samostalnu) djelatnost, osloboditi ih mogućih poreza i doprinosa te zakonom propisati da će tako prijavljeni djelatnici na fronti ekološke promjene imati prednost pri zapošljavanju u budućim postrojenjima zbrinjavanja otpada. Možda im tako damo malo nade i malo više prihoda? Možemo li im barem dati uniforme da zaštitu svog dostojanstva ne moraju tražiti u sitnim noćnim satima?
Ustvari, ovu zamisao treba drugačije prodavati pred Saborom – imam ideju kako da preko noći smanjite registriranu nezaposlenost za barem 10% i ujedno se pohvalite Europi...
Ma, još jedna budalaština za bacit u kontejner... bez povratne naknade.