U trenu kada je sat oglasio ponoć 26. studenoga prošle godine, svi moji prijatelji i obitelj okupili su se da vide kako prvi put u godinu plaćam neku kupnju.
Neuredne financije
Dvanaest mjeseci ranije, na Crni petak 2015., čvrsto sam odlučila iskočiti iz potrošačkog vlaka i promijeniti svoj odnos prema novcu. Zaklela sam se se da godinu dana neću ništa potrošiti. Kako sam već deset godina radila kao novinarka koja je pratila osobne financije, moji su prijatelji, kolege i obitelj smatrali kako sam ja sjajna s novcem, ali to nije baš bila istina.
Iako nisam imala nikakve dugove, izvodi mojih bankarskih računa (kada bi ih uopće pogledala) bili su prepuni bespotrebnog trošenja. Kada sam se napokon natjerala detaljnije ih pregledati, bila sam užasnuta činjenicom koliko velik dio svoje plaće trošim potpuno bezumno. Ispalo je da potrošim 3500 kuna godišnje samo na kavu za van (što je stvarno velika suma kada se uzme u obzir da čak pretjerano ni ne volim kavu). Da ni ne spomnjem sve obroke koje sam pojela vani, runde pića, odjeću i druga nasumična trošenja.
A zatim smo u rujnu 2013. moj suprug Frank i ja kupili veliku kuću u sjevernom Londonu koju je trebalo renovirati. Nismo si mogli priuštiti da zadržimo i staru dok renoviramo novu pa smo većinu stvari morali spremiti u unajmljenu garažu.
Čemu tolike stvari
Šest smo mjeseci živjeli na gradilištu dok smo mijenjali električne instalacije i vodovodne cijevi, strugali zidove i gradili produžetak kuće. Putovanja do garaže s našim stvarima bila su sve rjeđa i iznenadilo me je koliko mi je lako živjeti bez većine svojih stvari.
To me je natjeralo da razmislim o svojim troškovima (morali smo stegnuti remen sada kada smo plaćali veću hipoteku), kao i o tome koje mi stvari zaista trebaju. I Frank je isto tako bio iznenađen koliko je stvari posjedovao, te smo se tijekom sljedeće godine riješili 80% svega što smo imali. Puni sanduci starih haljina, kuhinjskog pribora još iz '50-ih i '60-ih, sagova, lampi, stolica, slika, sve je to poslano u lokalnu dobrotvornu trgovinu.
Počela sam čitati o minimalizmu na američkim internetskim stranicama i saznala za 'Ne kupuj ništa dan', antipotrošački pokret koji pada na Crni petak i potiče ljude da ne potroše ništa na dan najvećeg šopinga.
To mi je dalo ideju: lako bih izdržala 'Ne kupuj ništa dan', ali bih li mogla organizirati 'Ne kupuj ništa godinu'?
Odluka je pala
Kada cijelu godinu ne bih ništa potrošila novčanik bi mi se stvarno oporavio, a i mene bi spriječilo da punim prazne police raznim nepotrebnim stvarima. Zvuči ekstremno, ali i prije sam si radila vlastite proračune i planove potrošnje, ali niti jedan ne bi preživio moj izlazak u grad.
Izgledalo mi je kako je jedini način da popuno promijenim svoj odnos prema novcu taj da punu godinu dana ne trošim ni na što.
Prvo sam si postavila određena pravila: plaćat ću hipoteku, režije, životno osiguranje, dobrotvorne donacije, kao i račun za internet i telefon. Uz to ću kupovati i osnovne higijenske potrepštine (zubnu pastu, dezodorans, sapun i šampon) kao i sredstva za čiščenje, poput deterdženta.
Plus, morala sam i jesti. Ali nije ostavljeno mnogo novca za luksuz, što je značilo da nema odlazaka u kino, nema noći u kafiću, nema putovanja, nema članstva u teretani, nema naručivanja hrane ni odlaska u restorane, nema nove odjeće, nema čak ni čokoladica iz samoposluge.
U svom novom proračunu ostavila sam nula novca za prijevoz, što znači da sam svuda morala ići biciklom. A odlučila sam i da se neću oslanjati na supruga, prijetelje ili obitelj da plaćaju za mene, time bi se izgubio smisao. Postavili smo tjednu količinu novca za namirnice u visini od 300 kuna i vidjeli da ćemo uspjeti ako kuhamo veće količine odjednom i ako u Lidl uvijek nosimo popis kojeg se čvrsto držimo.
Unatoč tome, Frank se brinuo kako je izazov preekstreman. I prijatelji su bili zabrinuti, a što su više oni podizali obrve, to sam se više ja pitala jesmo li pogriješili.
Hoće li misliti da svima ubijam zabavu? Hoću li dobiti nekontrolirani strah da propuštam sve najvažnije stvari u životu? Hoću li godinu dana živjeti kao pustinjak? Ali 26. studenoga moj je izazov počeo.
Početni problemi
Nakon što je početni osjećaj novine prošao te sam preživjela sezonu blagdana bez da sam kupila ili primila poklone stvarnost me odjednom udarila. Bio je siječanj. Bilo je hladno i jadno, a moji prijatelji nisu htjeli u izlazak ako to nije uključivalo kafić i toplu vatru. A postoji ograničena količina čaša vode koju možete konzumirati okruženi pijanim prijateljima dok vam to ne postane zamorno.
Zimski su se mjeseci vukli jedan za drugim. Svaki put kada bih skočila na bicikl na još jedno vjetrovito putovanje Londonom psovala sam samu sebe što nisam prijevoz uključila u odobrene troškove. Ali zatim se dogodilo nešto prekrasno - proljeće. Čim su se vremenske prilike ublažile, moji su prijatelji željeli šetati muzejima, galerijama ili parkovima.
Ponovno sam dobila svoj društveni život natrag. Otišli smo na besplatnu 3D kinopredstavu o nacionalnim parkovima Amerike i provela sam sretne sate lutajući (isto tako besplatnim) Londonskim muzejom. Tada sam shvatila kako sam se postavila potpuno pogrešno kod ovog izazova. Pokušavala sam živjeti svoj stari život besplatno. Umjesto toga trebala sam prihvatiti novi oblik društvenog života.
Novootkrivena zadovoljstva
Počela sam mijenjati svoju rutinu. Išla sam plivati, šetati i voziti bicikl u šumi, i naučila sam cijeniti sjedenje na klupi u parku sa (kod kuće napravljenom) salatom. Ta su me jednostavna zadovoljstva usrećivala daleko više od bilo koje skupe večere u restoranu.
Moja rastuća ljubav za provođenjem vremena na otvorenom dovela je i do najboljeg dijela godine - ljetnog odmora s Frankom. Kako nisam mogla rezervirati let kao ni hotel, pričvrstili smo naš šator i vreće za spavanje za naše bicikle, spakirali golemu količinu salate od tjestenine i biciklima se uputili na morsku obalu.
Proveli smo šest dana vozeći se biciklima uz obalu, a kampirali smo na divlje po plažama i u šumama. Nismo imali pristup tušu pa smo se prali u moru, a kada nam je ponestalo salate od tjestenine kupili smo jeftine rolice kruha u samoposluzi da ne potrošimo previše.
Konstantno smo bili iscrpljeni od stotina milja prijeđenih na biciklu pa sam, kada smo se vratili doma, imala smiješne crte od sunca zbog biciklističkih hlačica, ali bio je to jedan od mojih omiljenih praznika.
Odnosi s drugima
Ovaj je avantura još više zbližila Franka i mene i dokazala kako ne trebamo trošiti novac kako bismo bili sretni. Ali stroga pravila moga izazova značila su da sam morala propustiti godišnji odmor nas cura na Ibizi. Dok sam mahala svojim prijateljicama kada su odlazile, osjećala sam se prestrašno.
Jako me je pogodilo to što sam propustila put. Posebno zato što se jedna od prijateljica selila natrag u Australiju nakon puta pa nisam mogla provesti maksimalno vrijeme s njom prije nego što je otišla.
Do onda sam već shvatila kako je moj izazov utjecao i na moje prijatelje i obitelj, a nisam unaprijed u potpunosti razmišljala o tome. Isto tako, strašno su mi nedostajali preparati za uljepšavanje, posebno hidratantna krema. Nikada nisam bila ovisnik o takvim preparatima, ali od vožnje bicikla koža mi je postala suha i počela pucati.
Jedne noći u prosincu toliko sam bila očajna da malo ublažim vremenske utjecaje na svoju kožu da sam eksperimentirala s uradi-sam maskom za lice od zgnječenih banana. Nije bilo uspješno, ali sljedećeg sam tjedna pomiješala zob s vodom i stavila to na lice, te otkrila kako se radi o iznenađujuće dobrom pilingu.
Kraj izazova
Kako se približavao kraj izazova, nisam mogla čekati da si kupim novu odjeću. Moje su prijateljice predviđale da želim krenuti na veliku šoping-turu ali, iznenađujuće, do toga mi uopće nije bilo stalo. Samo sam željela zamijeniti svoje stare, dotrajale stvari. A kada je Crni petak napokon stigao, osjećala sam se iznenađujuće nervozno. Već sam se u potpunosti navikla na svoj stil života bez trošenja novca i nisam znala kako ću reagirati kada me pravila više ne budu sputavala.
I napokon, taj dan je došao. Prvo što sam kupila, odmah nakon ponoći, je runda pića za prijatelje i obitelj koji su me podržavali tijekom cijele godine. Zatim sam rezervirala let za Irsku kako bih vidjela svog djeda kojeg nisam mogla posjetiti cijelu godinu.
Kupila sam si i odjeću, ali prije nego što sam krenula napravila sam popis stvari koje mi trebaju i nisam osjetila nikakvu potrebu da skrenem s njega. Te sam večeri zbrojila koliko sam ukupno potrošila te godine, usporedila to s prošlom, i rezultat je bio nevjerojatan. Uštedjela sam dovoljno novca tijekom godine da otplatim 193.413 kuna hipoteke. Sada sam korak bliže da se riješim duga umjesto da robujem banci.
Naučena lekcija
Nakon godinu dana bez trošenja shvatila sam kako mi je financijska sigurnost vrednija od materijalnog posjedovanja: ne želim biti prisiljena mučiti se na poslu još nekoliko desetljeća samo kako bih otplatila kredit za dom i akumulirala još više stvari.
Isto sam tako shvatila kako mi ne trebaju stvari kako bih bila sretna. Provođenje vremena s ljudima koje volim više me veseli, i ako si mogu priuštiti trošenje novca, radije ga potrošim na njih - recimo da otputujem kako bih posjetila svog djeda ili da posjetim prjateljicu u Australiji.
Godinu dana kasnije promijenila sam svoje prioritete kada je u pitanju trošenje novca i pronašla sam ravnotežu. Kupujem nužne stvari, stavim malo sa strane za odmor, odlaske u kafić i zabavu, ali sam potpuno srezala na kavama za van i sličnim glupostima.
Na kraju, ti dugoročni ciljevi, sigurnost i osjećaj zadovoljstva s onim što imam su mi važni i čine me daleko sretnijom nego bilo što što mogu kupiti u trgovinama.
