Obilježavajući ove godine 20. obljetnicu rada svoje tvrtke Ragusa, čakovečki poduzetnik Ilija Raguž, da nije nesklon javnoj promociji, doista bi se mogao predstavljati kao hrvatski kralj tjestenine. U četiri tvornice, u Čakovcu, Križevcima, Županji i Čapljini u BiH, dnevno proizvede i tržištu isporuči od 33 do 40 tona tjestenine.
Među brojnom konkurencijom najveći je proizvođač, sam proizvede više nego svi ostali tjesteninari, a ukupan izvoz koji Hrvatska ostvaruje pripada upravo Ragusi.
Premda je, piše Poslovni dnevnik, najprije kanio postati liječnik, praksa iz anatomije brzo ga je obeshrabrila, pa se odlučio za graditeljski sektor. Međutim, dogodio se rat u Hrvatskoj, tvrtka je nestankom platila cijenu privatizacije, a on je odlučio krenuti u vlastiti biznis. U izboru je pomogla supruga, tada zaposlena u maloprodaji.
Supruga pomogla u odabiru posla
Licitirali su, kaže, koji artikli imaju najveći promet na tržištu i tako je odluka pala na tjesteninu. Događalo se to 1991. Slovenija se već bila odcijepila iz bivše zajedničke države, pa je s tvrtkom Intesa iz Maribora dogovorio ekskluzivno zastupstvo za Hrvatsku.
Posao je procvjetao. Samo u Zagrebu prodavao je više nego što je mariborske tjestenine tada konzumiralo slovensko tržište. Uspjeh nije dugo trajao, dolaskom za premijera Nikica Valentić, pod geslom zaštite domaće proizvodnje, uvodi visoke carine i prelevmane. Tim potezom proizvodi Intese postaju i do pet puta skuplji i tržište ih više ne traži.
Stigli su teški dani
Bili su to teški dani, ali nije pokleknuo. Odlučuje sam početi proizvodnju tjestenine. Obilazi bankare ne bi li ishodio povoljan kredit. Kada je gotovo izgubio nadu, iz jedne stiže pozitivan signal. S kreditom od 400.000 ondašnjih njemačkih maraka, u Italiji kupuje liniju s tehnologijom laminiranja (valjanja) tijesta kakvu nitko u Hrvatskoj još nije imao. Tjestenina iz automatizirane proizvodnje na tržište odlazi 1994. Za brend je izabrao naziv Paradiso. Rizik je bio golem, bilo je razdoblja, kaže, kada nije znao hoće li moći vratiti kredit. Ujutro bi, prisjeća se, u radnoj kuti istovarivao brašno s kamiona, potom bi u bijeloj kuti osoblju pomagao miješati tijesto, a zatim bi oblačio odijelo i odlazio nuditi proizvode potencijalnim kupcima.
Zašto naši seljaci ne proizvode durum pšenicu?
Radom i kvalitetom izborio je, ističe, današnju poziciju. Sustavno investira i danas kroz tri brenda (Ragusa, Paradiso, Fijoli) kupcima isporučuje lepezu od 250 artikala tjestenine te kekse pod robnom markom Mamini. Za proizvodnju koristi isključivo durum pšenicu, uvozi je i skupo plaća, nitko od hrvatskih ratara, koji u svakoj žetvi prijete traktorskom blokadom, nije voljan proizvoditi tu vrhunsku sortu.
Godišnje uveze 25.000 tona pšenice. Pripravan je i nije usamljen u ideji, iznosi, financirati sjetvu, jamčiti otkup, no među poljoprivrednicima nema interesa. Tonu pšenice plaća i do 500 eura. Situacija je, opominje, totalno apsurdna. Visoke namete plaćaju hrvatski proizvođači na uvoz krupice iz durum pšenice, dok uvoz gotove tjestenine od te iste sorte krupice nije podvrgnut porezima koji pune državni proračun.
Proizvođači tjestenine zato s radošću očekuju ulazak u EU jer će najvažnija sirovina znatno pojeftiniti.
Ne radi samo Kplus tjesteninu
Osim 250 vlastitih artikala, Ilija Raguž proizvodi i 13 robnih marki za trgovačke lance u Hrvatskoj, uskoro će 15 jer u pregovorima je za Tommy i Interspar. Od robnih marki trgovaca ne radi samo Kplus za Konzum. S velikim ambicijama gleda na budućnost. Nedavno je ishodovan Kosher certifikat, Halal je u završnoj fazi, čime otvara mnoga nova tržišta. Pregovara i o kupnji tvornice tjestenine u Srbiji. Ukoliko se na tržištu Cefte smanji prodaja Raguse po ulasku Hrvatske u EU možda, razmišlja, pogon iz Županje iseli u susjednu BiH.
