Mladi novinari DW-a za sebe kažu da nisu nikakvi ekološki frikovi, ali su se nakon stalnog slušanja priča o održivom razvoju i zaštiti okoliša, zapitali što konkretno mogu učiniti u tom smjeru?
Odluka se nameće već nakon svake kupovine: ambalaža. Čak i ako kupimo voće i povrće iz regije, ono je pakirano u plastičnu foliju, ponekad i u zdjelici od stiropora. Možemo li izdržati tjedan dana da kupujemo samo nezapakiranu robu? "Nema šanse da uspijete", bio je najčešći komentar na blogu koji smo vodili. "Mnogo sreće kod mužnje krava", bio je još jedan česti komentar, a mnogi su nam poručivali i kako nam jedino preostaje "na balkonu zasaditi vrt".
Ali dosta priče, idemo u samoposlugu, napisali su. Nose vlastite torbe, plastične posude i nekoliko staklenki. Prvo smo krenuli prema tezgi gdje se prodaju sirevi. Prodavačica ima ustaljenu rutinu: reže sir, stavlja ga na plastičnu foliju koju onda još pakuje u voštani papir i tek onda lijepi naljepnicu s cijenom. Mi tražimo: "Komad ementalera, ali bez ambalaže, molim lijepo" i pružamo jednu od naših plastičnih kutija.
"Žao mi je, ne smijem!"
Prodavačica je zbunjena, ali sliježe ramenima i kaže: "Žao mi je, rado bih vam stavila sir u vašu kutiju, ali to ne smijem. Šef mi ne da." Tek nakon rasprave nam ipak stavlja sir u našu kutiju i dodaje kako je "to samo ovaj put". Nakon što smo se okrenuli i druge mušterije uzbuđeno diskutiraju: "To je već ludilo koliko mi svakog dana potrošimo ambalaže", priznaje i prodavačica. "Ali tu ništa ne mogu, takvi su propisi."
Naša lista za kupovinu je duga, ali baš sve drugo je u samoposluzi već upakirano u plastiku: brokula, krastavci, rajčice, kiviji... Svega ima, ali samo zapakirano. Čak je i pecivo u vrećici, tako da krećemo u pekarnicu. Julia daje prodavaču svoju torbu i traži četiri žemlje. "U tu torbu?", pita prodavač sumnjičavo. "Onda je morate postaviti tu na tezgu i držati je otvorenom", zahtijeva.
Nije nam jasno zašto, ali nam prodavač objašnjava: "Žao mi je, ali to su propisi o higijeni i ja ne smijem dotaknuti vašu torbu." Oprezno hvataljkama spušta svaku žemlju u našu torbu. Prelazimo u voćarnu i konačno uspijevamo dobiti sve što želimo i kako želimo. Nema nikakvih problema, sve možemo odmah staviti u našu torbu.
Pokušaj da se na internetu probiju kroz pravnički jezik i šumu propisa o higijeni, a posebno kroz "smjernice EU", ostavio je mlade novinare potpuno zbunjenima, ali zato su im pomogli u Uredu za zaštitu potrošača pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija. U Njemačkoj, a i drugdje, vrijede europski propisi o higijeni i čistoći namirnica i to zapravo znači kako su prodavači obvezni slijediti cilj da prodaju samo posve čistu i nezagađenu robu.
Zapravo ne postoje neki općeniti zakoni koji bi zabranjivali prodaju bez ambalaže. Ali svaki sektor ima još svoje, strukovne propise o higijeni, na primjer mesari i propisi o higijeni u mesnici. "Na koncu, šef poslovnice odlučuje kako će prodavati svoju robu i organizirati poslovanje kako bi njegov sir i meso bili higijenski besprijekorni", objašnjava Isabelle Müleisen. "A ako šef kaže; 'meni je preopasno da posude od mojih mušterija dolaze s ove strane tezge', onda i mušterije to moraju poštovati."
"Nema šanse!"
Popis za kupovinu još im je dug - trebaju još gel za tuširanje, zubna pasta, šampon za kosu, keksi, čips... Prva im je reakcija "Nema šanse, toga ima samo u plastici". nakon nešto istraživanja shvaćaju da jedino mogu nabaviti sapun koji nije upakiran u plastiku, a i zubnu pastu mogu napraviti sami, od natrona, kokosovog ulja i ulja od mente. Problem je što se te sastojke jedva može igdje naći u rinfuzi.
Keksi i čips? Moraju ih ispeći sami ili živjeti bez njih.
Na koncu su od nekih stvari morali odustati, ali im je uspjeh njihovog bloga o eksperimentu pokazao da bi zapravo puno ljudi voljelo smanjiti količinu ambalaže koju bespotrebno bacaju, ali to nije lako. Ipak, vrijedi pokušati.
http://www.dw.de/tjedan-dana-bez-ambala%C5%BEe/a-17478974
