Valutni rat se isplati! To je poruka koju u globalizirani biznis ovih dana složno šalju Amerika, Kina i Japan, tri velike ekonomije, čije su vlasti radi povećanja izvoza, zaposlenosti i bruto-proizvoda posegnule i za valutnim ratom, te osobito unazad pet godina, za razliku od konzervativne eurozone, povele ekspanzivnu monetarnu politiku.
Pa, dok eurozona tone prema drugom recesijskom dnu, a pet-šest njezinih najzaduženijih članica u gotovo nerješivu kroničnu depresiju, Kina se ovih dana hvali povećanjem izvoza u veljači čak za 20 posto, Amerika otvaranjem 230.000 novih radnih mjesta u veljači i snižavanjem stope nezaposlenosti na samo 7,7 posto (kolika je bila u predkriznim mjesecima 2008.), a Japan izlaskom iz recesije nakon opadajućih ili stagnirajućih 15 godina.
O sve zahuktalijem valutnom ratu svjetskih razmjera oglasio se prije tri dana i Institut za međunarodne financije čiji analitičari ocjenjuju da središnje banke ubrizgavaju u nacionalna gospodarstva prevelike iznose jeftinog novca, pa tržišta izlažu opasnosti da postanu opasno ovisna o krajnje niskim kamatama, što vodi u totalni valutni rat. Podsjetimo se, sve dok u valutnom ratu ne sudjeluju svi, nego samo neki, i to s različitim intenzitetom, oni koji su u rat krenuli prvi i s najvišim ciljevima, ubiru ekstraprofit.
Stoga nije trebalo dugo čekati politički najznačajniju članicu Europske unije, Francusku, da se preko svog ministra za industriju, Arnauda Montebourga, oglasi zahtjevom Europskoj središnjoj banci i njezinom guverneru Mariju Draghiju, ''da nam dade oružje za borbu u neravnopravnom procesu globalizacije''. Jer, obrazložio je taj zahtjev: ''Euro je previše skup i takav šteti gospodarstvu eurozone, rušeći njegovu izvozu konkurentnost. Zato, eurozona hitno treba slabiju valutu''. Napomenuo je i da bi ravnotežni tečaj eura prema dolaru trebao iznositi najviše oko 1,1 dolara za euro, a ne čak 1,3 dolara za euro, koliko trenutno iznosi.
Europskoj banci trebao bi se pridružiti i HNB
Najnoviji valutni rat puzajući se uspinjao od 2008. godine, da bi na početku 2013. stajao pred razmjerima totalnog valutnog rata. U međuvremenu su se u tu rizičnu, ali za mnoge isplativu ili bar obrambenu igru uključivali i Švicarska (čija je moneta u vremenu gospodarske krize ponovno postala prvorazredno utočište za plutajući kapital, pa je svojom precijenjenošću opasno ugrozila švicarski izvoz), i Turska (koja na krilima potcijenjene turske lire prerasta u novu ekonomsku regionalnu silu), i Velika Britanija (pod teretom rekordnog proračunskog manjka), pa u trećem i četvrtom prstenu, malko i prekasno i mnoge druge zemlje širom svijeta (od Brazila i Argentine, do Mađarske, BiH, Srbije i Makedonije).
Uključi li se uskoro, pod francuskim pritiskom, i uz njemačku suglasnost, odgovarajućim monetarnim popuštanjem i interventnim prodajama eura na deviznom tržištu, i Europska središnja banka u sveopći valutni rat, tada bi se u vezanoj igri morala uključiti i HNB, kližući tečaj kune značajnije ne samo prema dolaru, nego i prema euru, radi oživljavanja konkurentnosti domaće industrije i njegovih izvoznih šansi i na balkanskom i na srednjeeuropskom tržištu, ili bar radi obrane od potpune propasti hrvatskog izvoza.
