Nakon dvogodišnjeg boravka na reprezentativnoj klupi, koje je počelo 1996., a završilo na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Petković je odradio jednu sezonu kao trener u Japanu. U dresu reprezentacije bivše Jugoslavije u razdoblju od 1968. do 1974. odigrao je 43 utakmice, postigavši šest golova.
Iako je Boškov želio ostati na čelu reprezentacije tijekom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2002., katastrofa protiv Nizozemaca u četvrtfinalu Europskog prvenstva digla je na noge ne samo njegove dotadašnje protivnike, već i cijelu sportsku javnost u Jugoslaviji. Zatražena je Boškovljeva ostavka, u naletu frustracije opasno se zatresla i pozicija nedodirljivog Miljana Miljanića. Kao Boškovljev nasljednik neslužbeno je određen Dragan Stojković, no "Piksi" je ostao zarađivati novac na Dalekom istoku, produživši ugovor s japanskom Nagoyom Grampus Eight. U novinskom interviewu početkom mjeseca Stojković je izjavom kako ga je Boškov tijekom EURA "toliko psihički maltretirao, da je pomišljao napustiti turnir", samo dolio ulje na vatru, i lavina je pokrenuta. Boškov je ostao usamljen, bez zaleđa svojih zaštitnika. Oštrica kritike "zarezivala" je sa svih strana, od struke, navijača, čak i dužnosnika JUL-a, koalicijskog partnera predsjednika Slobodana Miloševića. "Julovci" su Boškovu predbacili nedostatak domoljublja u izabranoj vrsti, budući da nekolicina nogometaša uoči dvoboja na EURU nije pjevala himnu "Hej Slaveni". Odlazak je bio pitanje dana, a ritam promjena diktiralo je pronalaženje novog čovjeka. Iako je kao službeni razlog zahvaljivanja na suradnji 69-godišnjem Boškovu navedeno njegovo življenje izvan Jugoslavije te slabi kontakt i s domaćim i s inozemnim reprezentativcima, bila je to priča koja "ne drži vodu". Na kraju krajeva, odluka o smjeni donesena je na hitnoj sjednici Nogometnog saveza Jugoslavije, jer nakon debakla protiv "Paklene naranče" kolektivnu frustracije trebalo je smiriti dok se nije otela kontroli.
Ilija Petković, rodom iz Knina, Jugoslavene bi trebao voditi tijekom kvalifikacija za odlazak u Južnu Koreju i Japan.
Većinu svoje igračke karijere proveo je u dresu "romantičara s Karaburme", momčadi OFK Beograda, za koje je tijekom petnaest godina odigrao više od 500 utakmica. U sportskom životopisu zabilježio je i kratku epizodu u francuskom Troyesu. Trenerski staž započeo je na klupi OFK Beograda, nakon toga sa švicarskim Servetteom osvojio je naslov državnog prvaka, a s ne baš velikim uspjehom okušao se i u Grčkoj.
U prvoj izjavi nakon postavljanja na izborničku dužnost Petković je ustvrdio kako je počašćen ukazanim povjerenjem, a kao svoje nasljednike naveo je "legende jugoslavenskog nogometa, Dragana Stojkovića i Dejana Savičevića, koji bi nakon završetaka svojih igračkih karijera, bili najbolji izbor za budućeg jugoslavenskog izbornika".
