Pretpostavljam da Vi, kao sindikalac, smatrate da je ključ uspjeha firme i zdravlja ekonomije čuvanje radničkih prava. Budući da nas se stalno uvjerava da ih imamo previše i da se previše odmaramo, da smo neučinkoviti, argumentirajte mi to na primjeru Petrokemije ili nekom iz inozemstva. Čuo sam tezu da ne postoji bogata država i gospodarstvo s jeftinom radnom snagom. Izuzev Kine, koju ne želim sada uzimati za primjer. Nevjerojatno je govoriti da su radnička prava prevelika i nešto što koči razvoj, upropaštava gospodarstvo. O kojim mi to pravima, plaćama ili standardu pričamo? Da to stoji, mi bismo vjerojatno bili bogata država, ali znamo da to nije istina. Ljutim se na medije kad ne idu u suštinu nego samo prenose što je netko rekao, naprimjer Hrvati imaju previše blagdana. To postane općepriznata teza, a mi smo u nekoj sredini u Europi. Onda spajanje slobodnih dana i blagdana – ispada kao da im netko poklanja te dane! Kada u nekoj tvrtki dođe do tog spajanja, poslodavac uzme dan godišnjeg odmora radniku.
http://www.youtube-nocookie.com/v/Q-qyVrX6J-g?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Konkretno, u mom poduzeću se događa i da 10 ili 12 dana godišnjeg odmora radnika ode po želji poslodavca, a ne radnika, jer je poslodavac izračunao da mu je jeftinije da te dane ne troši struju, grijanje ili što već. Nitko ništa u Hrvatskoj radniku ne poklanja, to jednostavno nije istina, zato o tome treba oprezno govoriti. Podaci su vrlo jasni – prosječna plaća u Hrvatskoj je izuzetno mala i neprestano se za primjer uzima Zagreb, a Zagreb nije slika Hrvatske, niti je u Zagrebu sjajno i bajno. Prosjek je ono kad sve stavimo na istu hrpu, a onda, kad bismo malo bolje pogledali i vidjeli što sve u toj hrpi ima, vidjeli bismo da je taj prosjek stvarno jadan i da je pravi, radnički srednji sloj nestao ili je na izdisaju, a da ne govorimo o tvrtkama koje ne isplaćuju plaću, u kojima plaća kasni, u kojima se godinama ne uplaćuju doprinosi i u kojima ljudi rade za stvarno smiješne novce. U Hrvatskoj strašno puno ljudi radi za 2.500 kuna.
Vidite li kakve promjene na sindikalnoj sceni? Prije nekoliko desetljeća radnici su doslovno prolijevali krv da bi mogli imati sindikat i dostojanstven život. No dolaskom 'tačerizma' u svijetu, ili demokratskih promjena kod nas, to se obrnulo. Znate li ijedan primjer da su radnici uspjeli povratiti kontrolu nakon takvih neoliberalnih udara? Mi u sindikatima smo zaboravili temeljno načelo – solidarnost. Ta riječ se rijetko spominje jer ovakav kapitalizam nas je sve pomalo natjerao da mislimo samo o sebi i da nas puno ne zanima što se događa u susjednom dvorištu ili tvrtki. Drugi problem je pitanje liderstva. Mnogi su sindikati stvoreni zbog toga da bi netko bio lider i imao "svoj" sindikat.
U NO-u sam 13 godina, a predsjednik sam oko tri godine i nikada nisam imao zahtjev iz politike da se nekome učini usluga... Siguran sam da je to tako zato što u NO-u Petrokemije sjede četiri predstavnika radnika. Toga nema nigdje u Hrvatskoj. A i nismo daleko od Zagreba.Imate poruku za njih? Gospodo, prestanite prebrojavati tko je koliko puta bio na televiziji i nemojte činiti sindikalne stvari da biste se pojavili na TV-u. Vrlo je moderno napraviti prosvjed, pa sam danas na televiziji i to je super, a ništa ni prije toga ni poslije toga. Ima sindikalaca koji su bili fenomenalni, postali vrlo popularni, ali to je trajalo kratko. Nemojte ni nasjesti na to da se podijelimo na realni i javni sektor i govoriti – mi iz realnog sektora dajemo vama u javnom.
Zašto? Pa ne mislite valjda da će oni koje je politika dovodila stradati? Stradat će čistačice, vozači, kotlovničari... I opet će one strukture ostati. To ne znači da ne treba uvesti reda u ministarstva. Ali prije smo imali državne tajnike, sad imamo savjetnike, pa neće tu bit reza! Rezanje će biti niže i tih deset jadnih žena će stradati. Kakva je razlika između čistačice u Ministarstvu obrane i Petrokemije? One su šljakerice.
Spremaju se izmjene Zakona o radu. Ne dirajte ga, ionako ga ne poštujete! Što dirati nešto što velik dio poslodavaca ne poštuje, a da ne govorim što bi izmjene tog zakona trebale značiti. Referendum mi je bio fenomenalan! Od mame Severine do Milanovića – svi su se slikali, a sad su zaključili da bi to ipak trebalo mijenjati. Ono protiv čega su se potpisivali. E to je to licemjerje hrvatske politike, svjetske, europske i ostale.
http://www.youtube-nocookie.com/v/okUf2pKRIS0?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Kako se 700, 800 tisuća potpisa moglo ignorirati? Ne znam. Ja tvrdim da smo i mi sindikati, poslije toliko potpisa, zajebali stvar. Mi smo trebali nešto iza toga imati, što god to značilo. Ali uvući se u priču s Ustavnim sudom, pa mijenjati priču i potpisivati sporazum... Tada su sindikati, nakon dugo vremena, zaista dobili pravu potporu. Izuzetnu. Ako ništa drugo, ja bih imao 150 tisuća ljudi na Jelačićevom trgu da makar to kvalitetno obilježimo, a ne bih to tako pustio. Ali sindikalne vođe su odlučile drugačije, i zato još jedan apel njima – sjednite u istu sobu, nemojte se nadmudrivati.
A imamo i primjere da sindikalni čelnici imaju iznimno visoke plaće. Koliko je problematično to korumpiranje sindikalnih lidera u obrani radničkih prava? To treba dobro pogledati jer smo skloni generaliziranju. Zaboravljamo da sindikat nisu samo lideri i čelnici. Znam hrpetinu fenomenalnih sindikalnih povjerenika koji rade u svojim podružnicama i sindikatom se bave uz redovni posao i imaju plaću sa svog radnog mjesta. I to je ta većina koja čini sindikat, zaista. S druge strane postoje tvrtke koje su korektne i u kojima se zna red, pa onda ako tu sindikalac i ima nešto veću plaću, ne vidim da je to problem. Ne pristajem na priču da je najbolje da je sindikalac gol i bos i da uopće ne prima plaću. To je demagogija. Ali kad sindikalac ima 15.000 kuna plaću, a radnici mu u prosjeku zarađuju 3.000, naravno da je to katastrofa i da to nije normalno.
Koja je prosječna plaća u Petrokemiji? Oko 5.200 kuna. Zaostajemo za republičkim prosjekom. Ali tu nema bahaćenja ni na jednoj razini jer, srećom, nemamo hrpu menadžera i stotine posebnih ugovora. Četiri člana uprave imaju poseban ugovor i njega je propisala Vlada RH, pa se zna kakve su to plaće. I tu bi se dalo pitati gdje je tu motivacija. Nemamo velike raspone plaća i, iskreno, to ponekad šteti tvrtki jer nam je visokoobrazovani kadar ponekad nesretan i nezadovoljan – prosječno radnik može zaraditi oko 6.000, a njegov direktor oko 8.000 ili 9.000 kuna. Ali mi to umirujemo tako što postoji sigurnost i time što nema dramatičnih raspona, da radnik zarađuje tri ili 10 puta manje od onog na vrhu.
Gospodo, prestanite prebrojavati tko je koliko puta bio na televiziji i nemojte činiti sindikalne stvari da biste se pojavili na TV-u. Vrlo je moderno napraviti prosvjed, pa sam danas na televiziji i to je super, a ništa ni prije toga ni poslije toga. Nemojte ni nasjesti na to da se podijelimo na realni i javni sektor i govoriti – mi iz realnog sektora dajemo vama u javnom.Je li se kad dogodilo da Vašim radnicima ne uplaćuju doprinose? Ne, nikada. Petrokemija radi 40 godina i baš nikada se nije dogodilo da doprinosi i porezi ne budu plaćeni, što se vidi i po tome kad nam radnici odlaze u mirovinu, točno mogu izračunati mirovinu. Petrokemija je imala puno teških faza i, budimo iskreni, ponekad su dobavljači bili ti koji su čekali dugo svoj novac, duže nego što je to normalno.
Koji su rokovi plaćanja dobavljačima u Petrokemiji? Mi smo se uspjeli u zadnje dvije godine svesti u zakonite okvire, tako da smo tu sasvim OK. No kad su u pitanju plaće, doprinosi, porezi, nema rasprave, kao ni kod plaćanja plina, jer su to ogromni računi i možemo zatvoriti ako nam ga ne isporuče. Prioriteti se znaju.
Prošlog vikenda je izašao tekst u Novom listu s nizom zanimljivih podataka. Od 37 Porschea koji su lani registrirani u Hrvatskoj, 33 su kupile pravne osobe, dakle firme. Osim toga poslodavci troše daleko više na reprezentaciju od ulaganja u razvoj i istraživanja. Zanima me kutinski primjer. Nisam pripremio brojke, ali to ide ovako. Kutina je mali grad. Svi se poznajemo i kada bi došlo do nekog ozbiljnijeg bahaćenja, vrlo brzo bi se doznalo. Imamo sreću, tj. imali smo mogućnost da utječemo kroz NO, da su naše uprave kutinski kadar, što je uvjet sindikata i NO-a. Držimo se priče da trebamo znati gdje nam predsjednik uprave stanuje i odakle je. To nekome može izgledati konzervativno, ali eto, mi tako mislimo da sve polazi od čelnih ljudi. A naši su u zadnjih 10 godina skromni ili je možda bolja riječ – normalni ljudi. Nisu bezgrešni i sigurno su se događale stvari koje su možda drugačije nego što bi trebale biti. No mi smo, recimo, sačuvali svoj restoran društvene prehrane, kako se to nekad zvalo. To je, po meni, i najbolji restoran u gradu.
Šef koji pojede ručak za šest minuta u menzi s radnicima
Naše uprave zbog toga nemaju običaj izvoditi sebe i svoje partnere negdje drugdje. Trenutno imamo šefa uprave koji jede šest minuta. On gotovo svakodnevno ide na gablec, jede ono što je na liniji i što jedu radnici. To je kvalitetna i ukusna hrana. On čak ni ne voli druženja, zbog čega smo i malo ljuti na njega. On vozi Audi A6, ali to je firma s prihodima od tri milijarde kuna i normalno je da vozi takav auto. Zar bi se trebao voziti u Fabiji? Imamo 10 direktora proizvodnih i troškovnih centara i niti jedan od njih nema službeni auto 24 sata dnevno. Dolaze na posao svojim autom, a za radnog vremena kreću se službenim Škodama. Ostala tri člana uprave voze Vectre. Je li Vectra nešto nenormalno za tvrtku koja ima tri milijarde kuna prihoda i ne živi od države? Mi jesmo u 51-postotnom vlasništvu države, ali u zadnjih 20 godina nismo uzeli niti kunu.
Bojite li se konkurencije u Europskoj uniji? Nas kad pitaju što mislimo o EU – mi ne mislimo ništa. Mi smo u EU odavno. Godine 2000. naš je predragi ministar Fižulić ukinuo zaštitne carine i otad smo na totalno otvorenom tržištu. Mi nemamo problem, nama se ništa neće dogoditi. Proizvodimo optimalnih 1,25 milijuna tona i to sve prodamo, gotovo 70 posto na europskom i američkom tržištu, na kojem smo već 30 godina i na kojem se ne može prodati loš proizvod.
No cijena umjetnog gnojiva u Hrvatskoj je od devedesetih rasla 10 puta, ako se ne varam, i seljaci kažu da im je to užasno skupo. Probajte se sjetiti što je sve raslo u zadnjih 20 godina. Hoćemo o cijeni benzina? U ratu je koštao četiri kune, sada je 11. Plin nam je strašno rastao – od 2010. do 2011. čak 40 posto. Od tri milijarde prihoda, mi plin plaćamo gotovo milijardu i pol – pola prihoda na jednu sirovinu! O struji uopće neću pričati. Nije Petrokemija dizala cijene da bi zaradila na jadnom hrvatskom seljaku, jer se, nažalost, na njemu zbog svega što smo ranije govorili više 'ne može' zaraditi. Dok je Hrvatska bila u sklopu Jugoslavije, Hrvatska je trošila 800 tisuća tona gnojiva, a u zadnje četiri godine troši 450 tisuća tona. Morali smo se okrenuti izvozu (u Europu i Ameriku), a kažu da je najbolje da ovakve tvornice zbog troškova transporta izvoze u regiji. Nemamo prostora za smanjenje cijena gnojiva.
Tvrdite da ne uzimate iz proračuna. A koliko vraćate u proračun? Na osnovi poreza i doprinosa, negdje oko 250 milijuna kuna godišnje. Do 57 posto proračuna Grada Kutine je Petrokemija. Dvadesetak milijuna kuna je naša mjesečna plaća, što je fina svota novca. Jedna četvrtina ukupnog tereta koji HŽ preveze je teret Petrokemije, jer mi smo veliki izvoznik, ali i veliki uvoznik sirovina. Luka Šibenik – 90 posto njihovog prometa je Petrokemija, kako gotovih roba, tako i sirovina. Mi smo veliki sustav i od Petrokemije, što direktno, što indirektno, živi desetak tisuća ljudi. Ima 2.300 zaposlenih, pribrojite njihove obitelji, ali i ove druge koji se naslanjaju na Petrokemiju. Ogromni smo i pored brodogradilišta jedna od zadnjih velikih industrija.
Zašto mislite da biste propali da nije bilo pobune 1998. protiv privatizacije? Ne da mislim nego sam uvjeren. Nije važno što sam ja uvjeren, nego su mnogi ljudi različitih profila i struka s odmakom od godinu ili dvije to vrlo jasno i precizno dokazali. Da se nismo suprotstavili, Petrokemija bi danas bila skladište koje bi eventualno pakiralo tuđu robu ili slično, s 300-tinjak zaposlenih. Ti planovi su postojali i zato su sindikati snažno važni, ako su upotrijebljeni za pravu stvar.
Bojite li se nove ofenzive Slavka Linića budući da vas je već jednom nazvao 'kretenima iz Kutine', kako ste to podijelili sa studentima Filozofskog fakulteta? Nama je to kompliment, mi to volimo.
Bojite li se da će, unatoč tome što najava nema, ponovno tražiti privatizaciju kao i prošli put? Očigledno je da će Poštanska banka i Croatia osiguranje ići na privatizaciju, a Petrokemija još nije na dnevnom redu. Vjerujem da će, prije nego što netko bilo što pokuša, pogledati strateški interes. Uz dužno poštovanje ekološkoj poljoprivredi, bez mineralnih gnojiva ozbiljne poljoprivrede nema, a Vlada na nju može direktno utjecati putem Petrokemije, recimo, pomoći onima koji su izgubili poticaje.
Prodajom Petrokemije dobiva se 'sića'
Da, gnojivo Petrokemije je jeftinije u Sloveniji, ali zaboravljamo da je PDV u Sloveniji na gnojivo 8 posto, a da je ovdje 25. Mi ga svima prodajemo po istim cijenama. Petrokemija je velikim dijelom već privatizirana, a da se prodaje dalje dobili bi se smiješni novci i dugoročno je to totalni promašaj zbog doprinosa, poreza i svega ostalog. Temeljni kapital nam je oko 900 milijuna kuna – 51 posto je 450 ili 500, a, naravno, to nitko neće u cjelini platiti. A što je najvažnije – mi nismo teret državi, živimo od proizvodnje.
Kutina je mali grad. Svi se poznajemo i kada bi došlo do nekog ozbiljnijeg bahaćenja, vrlo brzo bi se doznalo... Trenutno imamo šefa uprave koji jede šest minuta, vozi Audi A6, ali to je firma s prihodima od tri milijarde kuna i normalno je da vozi takav auto. Imamo 10 direktora proizvodnih i troškovnih centara i niti jedan od njih nema službeni auto 24 sata dnevno. Ostala tri člana uprave voze Vectre.Linić se vodi logikom kućnog budžeta – nemaš love, rasprodaj imovinu. Da, ali ne prodajete najvažnije stvari.
Što je onda HPB ili CO? Uvijek se govori da ti to trebalo ići kroz Hrvatsku banku za obnovu i razvoj. Ali meni je nevjerojatno da vlast ne želi imati "svoju" banku u ova turbulentna vremena, kada su Europa i svijet u krizi. Očekivao sam da ćemo poželjeti još nekakvu banku ili da ćemo ovu značajno ojačati, da će država određene transakcije usmjeravati na tu banku, jačati je... Ali mi smo očito svi pali pod utjecaj tog neoliberalima, tog kapitalizma koji je strašan, gdje je tržište jedini kriterij, pa se ispostavi da to nije tržište nego interesi, lobiji i moćnici, i meni je to nevjerojatno. Ne znam što je veća šteta prodati! Dobit Croatije je oko 100 milijuna kuna. Kratkoročno ćemo to prodati za dvije ili manje milijardi kuna, vjerojatno neće biti više. I to će nam totalno otići iz ruku i onda će netko drugi, tko je samo malo strpljiviji, postupno povećavati dobit, skinuti radnička prava, pa će mu biti još bolje.
Zaboravljate da će porezni obveznici morati HPB dokapitalizirati s milijardu kuna. Koliko ćemo nakon toga zapravo zaraditi na HPB-u? Joj, što smo mi sve dokapitalizirali! Sjetite se samo INA-e. Zbog krpanja rupa u proračunu počela je privatizacija 25 posto plus jedna dionica, pa je to tražilo još jedan sporazum, pa smo došli do ovoga gdje smo sada.
No, Linić tvrdi da nije sposoban kontrolirati kriminal u tim firmama jer država nije dobar vlasnik. Koliko je korupcija nanijela štete dobiti i poslovanju Petrokemije? To je fenomenalan izgovor! Nije dobar vlasnik ili ne može ništa kroz NO-e. Nevjerojatno! Ispada da nam u tom slučaju ne treba vlast! Zašto ne prodamo Republiku Hrvatsku? Što će nam onda Vlada? Jer najviše je korupcije bilo u vlasti i bit će, i tu ne govorimo o Hrvatskoj. Hoćemo se tješiti da je u Italiji nešto bolje? Možemo kopati samo po svom smeću, OK, ali pokazalo se da ni druge države nisu imune na to. Treba li praviti razliku između Petrokemije, koja je dioničko društvo s poznatim vlasnicima, i državnih tvrtki i javnih poduzeća? Oprostite, zašto su se tamo dešavale te stvari? Zato što je politika uhljebljivala svoje kadrove, sponzorirala se, evo, imamo Fimi mediju. I ne idemo linijom da to promijenimo, nego to idemo prodati da netko drugi uvodi reda i da to bude transparentno.
Ako dobit Petrokemije ostane u državi, to je sumnjivo, ali ako neki John iz Amerike kupi Petrokemiju i dobit odnese svom sinu u SAD, onda je to transparentno! Treba uvesti reda u NO-e, uprave – to nije teško! Samo moramo biti iskreni i u HŽ staviti čovjeka koji zna posao, neovisno o tome koje je političke orijentacije. Jasno da se u pojedinim državama zna do koje se razine podnose ostavke kada je promjena garniture, ali mi smo mala država koja ima malo stručnih kadrova. Kako se odjednom utvrdilo da u Hrvatskoj ima korupcije, pa su počele afere. Hoćete reći da se nije znalo? Naravno da se znalo! Onda je netko rekao – e sad može.
Korupcija u Petrokemiji? Duboko vjerujem da ozbiljne korupcije u Petrokemiji nema. Kažem "ozbiljne", jer mislite da nas netko ne bi već zakvačio? Dosta smo skromni i nemamo vile – radimo i mučimo se. Možda je sreća što smo teško živjeli i što nije bilo puno novca, jer korupcija se javlja tamo gdje ima puno para. U NO-u sam 13 godina, a predsjednik sam oko tri godine i nikada nisam imao zahtjev iz politike da se nekome učini usluga.
Kako to? Siguran sam da je to tako zato što u NO-u Petrokemije sjede četiri predstavnika radnika. Toga nema nigdje u Hrvatskoj. A i nismo daleko od Zagreba.
Je li to pravi put normalizaciji? E tu sad imamo problem. Vlada je odlučila da je prvi uvjet za NO visoka stručna sprema. Teško ćete među pravim predstavnicima radnika naći ljude s VSS-om. Većina njih je, normalno i logično, u liniji rukovođenja. Po novim kriterijima, ja i moja trojica kolega ne možemo u NO jer nemamo VSS, niti smo u vladajućoj stranci.
Znači li to da ne možete više biti tamo? Ne znamo. Skupština društva je u svibnju, a ona jedina može o tome odlučiti. Petrokemija je d.d. i ministar ili prvi potpredsjednik ne može dekretom postaviti nekog, nego dioničari o tom glasaju. Naravno, država kao većinski vlasnik će predložiti većinu članova NO-a. Ja sam u ime države u Petrokemiji predsjednik NO-a, tako da ćemo vjerojatno doći u neke probleme, ali prije nego razgovaramo ne želim govoriti o tome što će biti. Ja mislim da je jedan od razloga zašto nije bilo afera i zašto nas nisu tražili pare zbog većine radnika u NO-u, a i nisam član stranke.
Mi smo ministra Popijača više puta, i malo duhovito, propitivali tko su članice HUP-a. Znamo direktore, ali koga oni predstavljaju, mi ne znamo. Njima je posao da se bore da im bude što bolje, a čini mi se da su sve vlade više išle uz njih nego uz radnike. Ne mislim da su radnici uvijek u pravu, ali, bogami, ne može ni kako oni hoće. To je čudna organizacija, jasno mi je da je interesna, ali ne znamo koga predstavljaju i tko su sve članice HUP-a.
Imate ostatke radničkog samoupravljanja? To zločesti znaju reći. Neka se ti, koji sve znaju, okrenu prema Njemačkoj, kako su sastavljeni NO-i, gdje je pola članova iz redova radnika. Kad mi kažu da je radnik u NO-u u sukobu interesa, a ja pitam kako, onda mi kažu da je interes vlasnika profit, a radnika nešto drugo. Ja kažem: "Ne. Interes radnika je profit! Ali je nama i interes da od tog profita uzmemo što više."
Možete li komentirati činjenicu da Hrvatska udruga poslodavaca nikad nije izbacila svog člana zbog neuplaćivanja doprinosa ili neisplate plaća. Tko su članice HUP-a? Sindikati se moraju deklarirati Zakonom o reprezentativnosti. Mi smo ministra Popijača više puta, i malo duhovito, propitivali tko su članice HUP-a. Znamo direktore, ali koga oni predstavljaju, mi ne znamo. Njima je posao da se bore da im bude što bolje, a čini mi se da su sve vlade više išle uz njih nego uz radnike. Ne mislim da su radnici uvijek u pravu, ali, bogami, ne može ni kako oni hoće. To je čudna organizacija, jasno mi je da je interesna, ali ne znamo koga predstavljaju i tko su sve članice HUP-a.
O 'dobrom' i 'lošem' stečaju... Sindikalac sam i uvijek ću reći da sam protiv stečaja, no primjeri su pokazali da postoje situacije kada je bolje na vrijeme pokrenuti stečaj, na što se sindikati ne odlučuju iz ideoloških razloga, bježe od toga, a zapravo se radi o produljenju agonije. Ako ne dobijete jednu ili dvije plaće, bijeg od stečaja zna značiti da nećete dobiti još pet plaća, pa odlazite silom u stečaj i više ne odlučujete o tome – dugovanja postaju toliko velika da se više nemate iz čega naplatiti. Jedan od pravovremenih stečaja se dogodio u Pevecu. Radnici su se nakon dvije plaće uspjeli organizirati. Kod treće su krenuli u štrajk i pokrenuli stečaj, i to u zadnji čas. Da su čekali još jedan do tri mjeseca, ne bi se naplatili, ja sam siguran, niti bi bilo stečaja s preustrojem. Linićeva priča da je to jedino rješenje nije točna, jer i inače treba bježati od generalnih rješenja. Osobno žestoko bježim od stečaja s likvidacijom.
O primjeni 'generalnog rješenja' za poljoprivrednike i javnu upravu... Kad pričamo o poljoprivredi, moramo pošteno reći da seljaci nisu krivi što je došlo do nepravilnosti i zlouporaba poticaja, jer krive su sve vlasti do sada. Hajde da se ne lažemo. I jedna, i druga, i treća vlada manipulirale su poticajima zbog kupovine glasova, HSS je praktički govorio da neće dići ruku ako im se ne da za to i to. A brojke kažu da je Hrvatska iz godine u godinu ulagala sve više u poljoprivredu, a da je proizvodnja padala. Jedno s drugim ne ide. Uvoz očito pogoduje trgovačkom lobiju, svi znamo da je izuzetno jak. Da je bar ta vlast sjela i pogledala tko mulja s poticajima i onda njima ne dati ništa, a onima koji rade da damo poticaje da budu snažniji i konkurentniji.
O tome što 'povezuje' radnike, seljake i branitelje... Problem seljaka sličan je onom sa sindikatima – i više ne znamo tko koga tu predstavlja. To imamo i sa sindikatima i s braniteljskim udrugama. Za to je 'zaslužna' svaka vlada, jer im je odgovaralo da u tom moru imaju svoje udruge koje će im odrađivati prljavi posao i biti protiv onog što traže prave udruge. Ne vidim ni sada značajnije pomake u tome. Netko je neki dan rekao da je ovo Vlada kontinuiteta, to mi se sve više počinje sviđati. Jest da su kratko na vlasti i da im treba još vremena, ali ne vidim promjene.
