Oni su vrlo vrlo angažirani i kvalitetni sugovornici oko velikih ekonomskih problema u državi, najavljenih reformi ili konkretnih potresa u konkretnim kompanijama. Oni su dominantno ekonomisti, ali neki od njih i nisu, kažu najčešće da su su prije svega – poduzetnici. Vrlo pojednostavljeno, oni su zagovornici liberalne ideje u ekonomiji, mnogi ih zovu i "neoliberalima" ili "libertarijancima".
Njihovi statusi ili poruke s društvenih mreža citiraju se, nastupaju u televizijskim emisijama, analiziraju, neki od njih su organizirali i udruge ili sudjeluju u manje ili više strukturiranim debatnim krugovima, često ih se i pita – zašto ne organiziraju političku stranku i dopuste valorizaciju ideja koje zagovaraju na izborima.
Dakle, utjecajni su, neki od njih su neformalno povezani, ali definitivno nisu strukturirana skupina, a činjenica jest da u Hrvatskoj u ovom trenutku ne postoji niti jedna politička stranka čiji bi stranački program sadržavao elemente gospodarskog, reformskog programa, koji bi išao u smjeru liberalne ekonomije kakvu u hrvatskom javnom prostoru zagovaraju Velimir Šonje, Nenad Bakić, Davor Huić, Saša Cvetojević, Milan Račić, Vedrana Pribićević, Milan Deskar Škrbić, Daniel Hinšt, Filip Galić...i mnogi drugi.
Zamolili smo neke od njih da nam odgovore na dva pitanja:
1.) Vjerujete li da bi ekonomski liberalizam pomogao većini hrvatskih građana da bolje žive?
2.) Zbog čega nema velike političke stranke koja bi zagovarala tako nešto? Jeste li vi razmišljali o političkom angažmanu koji bi promovirao ideje ekonomskog liberalizma?
Nenad Bakić, poduzetnik:
1.) Ideja liberalizma podrazumijeva slobodno tržište, vrijednosne slobode pojedinca i ograničenu vlast države, ali prije svega nesputanu mogućnost samoostvarenja i dignitet pojedinca, nasuprot kolektivizmu. Pogrešno je gledati ekonomski liberalizam odvojeno od vrijednosnog, jer nikad vrijednosni nije uspio bez ekonomskog, a ekonomski gotovo uvijek dovodi i do vrijednosnog – za razliku od socijalizma, koji uvijek propada. Što se tiče potrebe za ekonomskim liberalizmom on je očit za sve koji nisu zatucani nekom propalom kolektivističkom ideologijom: Hrvatska je ekonomski najneuspješnija zemlja EU-a, a ujedno druga ekonomski najneslobodnija, iza Grčke. Nije slučajno da su hrvatskim antireformistima Tsipras i Piketty bili uzor.
2.) Nema zbog neinventivnosti političara. Takva ekonomska stranka može biti izborni, ali još više idejni 'king maker'. Evidentno je da liberalne ideje imaju sve veću prođu, pa se tako mnogi socijalisti u posljednje vrijeme čak i srame svog opredjeljenja, pa se nazivaju 'lijevo-liberalnima', što je oksimoron. Nisam razmišljao o političkom angažmanu iako sam imao ponude za članstvo i u Vladi. S druge strane, prosvjetiteljski pokret Croatian Makers ljudima pokazuje snagu liberalnog oslobađajućeg pristupa, koje u sebi uključuje i jednakost prilika, koji koncept iako klasično spada u socijaldemokratsku agendu, jednako spada i u liberalnu. Pokret s dosegom od više od 100.000 djece mnogima pokazuje snagu liberalnih, oslobađajućih ideja.
Saša Cvetojević, poduzetnik:
1.) Duboko vjerujem u to. Čak i ako pronađemo neke primjere u kojima bi takav sustav negdje dao loše rezultate, a što je čest argument social justice warriorsa, moramo poći od definicije sadašnjeg stanja u kojem se Hrvatska nalazi, kako bismo uvidjeli kako je kod nas većina društvenih procesa zakočena besmislenim sukobima oko povijesnih tema i kako oslobađanje barem u ekonomskom dijelu može potaknuti dio poduzetnog stanovništva s obje strane povijesnih barikada na usmjeravanje energije u nešto stvarno produktivno.
Vjerujem da velika većina nema ništa protiv ekonomskog rasta, isti je drag i lijevima i desnima i crvenima, plavima, crnima. Kasta birokrata je odavno prevazišla političke podjele, oni su jedinstveni kad je u pitanju borba za zadržavanje postojeće pozicije - jedine u kojoj oni mogu imati ovako velik utjecaj na društvena zbivanja i iz toga vući nemalu ekonomsku korist. Uz njih stoje ujedinjeni gladni korisnici proračuna, također duboko ideološki razjedinjeni, ali uvijek na braniku pozicije koja im omogućava priljev novca iz državne kase.
Ekonomski liberalnija politika pomogla bi domaćem poduzetništvu koncentraciju na kreaciju umjesto stalne borbe s vjetrenjačama. Pod liberalizacijom ne smatram neki "divlji kapitalizam" i bezvlašće, te ukidanje socijalne države, već upravo suprotno. Pametna regulacija u kojoj je stvarni cilj korist građanima, a ne interesne skupine, digitalizacija u kojoj stvarno želimo ubrzati kontakt s javnom upravom, generalno smanjenje nepotrebnih prepreka poduzetništvu, te stvarna reforma porezne politike koja uključuje prestanak oštre porezne destimulacije najboljih uz duboko preispitivanje rashodne strane ono je što bi zasigurno pomoglo velikoj većini da živi bolje. Jedini koga bi ti rezovi "boljeli" su političari koji bi imali manju moć na državnom i lokalnom nivou i njihovi partijski drugovi uhljebljeni po hobotnici koju godinama zakonodavno dizajniraju hineći kako to čine u javnom interesu.
2.) Dva su osnovna razloga - ljudi se i dalje najlakše homogeniziraju oko tema koje im političari uspješno nameću, a koje nemaju nikakve veze s njihovim sutrašnjim ekonomskim boljitkom te strah od promjena. Političke elite koje se izmjenjuju na vlasti svjesne su kako nemaju šansi na tržištu postići vrijednost koju im generira ovakav sustav, stoga koriste najgori populizam besramno manipulirajući javnošću, koristeći sve poluge sustava koji su izgradili. Oni koji imaju najviše za izgubiti, jer duboko u sebi znaju da ne vrijede, a na vrhu su piramide, plaše sve ostale strahom od promjena koje će donijeti "bolne rezove". Od izbornog sustava, organizacije političkih stranaka, sustava financiranja istih, nefunkcionalnog pravosuđa, devastirane javne uprave, pa do zatvorenog kruga u kojem smo se "navikli" da je politika kaljuža - sve su to argumenti protiv političkog angažmana i razlog zašto ekonomski liberalizam nema prođu u ovakvom sustavu.
Filip Galić, pravnik, Centar za javne politike i ekonomske analize:
1.) Apsolutno da bi. Dosadašnje politike su bile primarno orijentirane na kronistički kapitalizam u kojem država i njeni miljenici igraju preveliku ulogu u ekonomiji. To nas je i dovelo do preduge krize i općenito standarda koji se nije mnogo maknuo od 90-ih, u usporedbi s državama koje su iskusile najgore od socijalizma (Češka, Slovačka, Poljska, itd.), a kojima mi danas gledamo u leđa. Potrebna je promjena ekonomskog modela, ali i promjena mentaliteta za taj model.
2.) Političke opcije nema jer se ta misao pojavila u svojem punom obličju tek nedavno. Ljudi je još nisu niti prihvatili na adekvatan način zbog ustaljenog mentalnog sklopa iz socijalizma. Međutim, dobivanjem više prostora u medijima i na internetu i isticanjem velikih problema neodgovornih fiskalnih politika (državni gubitaši, "naše" autoceste i sl.), ideja počinje polagano, ali uporno, dopirati do sve većeg broja ljudi i sada više nije tako jednostavno narodu prodavati priče koje su prolazile prije 20-ak godina.
Davor Huić, poduzetnik, osnivač Udruge Lipa:
1.) Zagovaram ekonomski liberalizam iz pragmatičnih, a ne ideoloških razloga – zato jer mislim da u tome leži ključ napretka Hrvatske i njenih građana. Ekonomski liberalizam – poštivanje vlasničkih prava, vladavina zakona, jednaka pravila tržišne utakmice za sve, manje petljanje države u ekonomiju itd. - doveo je Zapad (Zapadnu Europu i Sjevernu Ameriku) do enormnog napretka i rasta standarda u posljednjih 200 godina, a u moderno vrijeme je izvukao iz bijede i siromaštva (ili relativnog zaostajanja) i mnoge druge krajeve svijeta, poput jugoistočne Azije (Kina i Indija), Južne Amerike (zemlje poput Čilea), i istočne Europe.
Očigledno je da su zemlje koje su brže i odlučnije provele protržišne reforme, poput Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke, brže napredovale od zemalja, poput Hrvatske, koje su se tome opirale. Poljska ekonomija je od financijske krize do danas rasla oko 25 posto, a hrvatska se u istom razdoblju jedva vratila na razinu na kojoj je bila. Dakle, da smo krenuli s istih pozicija, građani Poljske bi u tih 10-ak godina bili 25 posto bogatiji od građana Hrvatske. Da smo rasli istom brzinom kao Poljska, danas prosječna plaća u Hrvatskoj ne bi bila 6350 kuna nego 8000 kuna. Većina građana to zna, i zato i odlazi upravo u zemlje u kojima postoji funkcionalna tržišna ekonomija. Zašto? Pa zato jer je tamo izbor kvalitetnijih poslova veći, plaće su veće, mogućnosti napredovanja su veće (jer nema klijentelizma i nepotizma kao kod nas) i tako dalje. Zašto mi isti sustav ne bismo imali u Hrvatskoj, zašto građani Hrvatske u svojoj domovini ne bi imali ono što imaju kad odu u Irsku ili Njemačku?
2.) Hrvatska ima jednu dosta okamenjenu političku strukturu, a možemo reći i kulturu, kojom dominiraju dva bloka (lijevi i desni), i kroz koju se jako teško probijaju nove političke ideje. S druge strane, očigledan je pomak javnog mnijenja prema racionalnijim politikama: mnogo veća pozornost javnosti na to kako se troši novac poreznih obveznika, otpor prema sanaciji Agrokora ili Uljanika; netrpeljivost koju građani i javnost pokazuju prema netransparentnim potezima vlasti, nejasnim kriterijima dodjele potpora, prekomjernom zapošljavanju u javnom sektoru, koji je ionako prevelik (a istodobno neučinkovit); otpor prema novim porezima (poput reakcije na pokušaj uvođenja poreza na nekretnine), te stalni pritisak na Vladu da se smanji javna potrošnja i da se smanji porezno opterećenje.
Ta promjena stava javnosti dovest će do dvije stvari – da politički poduzetnici (vodstva starih i novih stranaka) reagiraju na tu promjenu klime i krenu agresivnije zagovarati racionalnije, protržišne politike. To možemo vidjeti u retorici nekih stranaka koje se pokušavaju nametnuti kao "treći put", ali vidimo i u ponašanju stanke na vlasti – dvije glavne "reformske" akcije Vlade u posljednje dvije godine bile su dvije porezne reforme, koje su obje išle u smjeru daljnjeg poreznog rasterećenja. To ne bi bilo moguće da nije stvorena klima da je porezno rasterećenje ono što je Hrvatskoj potrebno.
U promjeni stava javnosti glavnu je ulogu imalo djelovanje jedne skupine liberalnih aktivista, pisaca, ekonomista, poduzetnika i novinara, te udruge poreznih obveznika Lipa (upozoravanje na previsok javni dug, pritisak da se smanje porezi, zahtjev za transparentnim trošenjem novca poreznih obveznika). S obzirom na to da je ovakav način djelovanja pokazao rezultate, što vidimo u laganoj promjeni klime u Hrvatskoj prema prihvaćanju tržišnih principa, nema razloga da se tako ne nastavi – dakle djelovanjem kroz institucije i metode civilnog društva – pisanje, organiziranje tribina, javno polemiziranje i tako dalje.
Vedrana Pribičević, ekonomistica:
1.) Nemam što vjerovati, to je činjenica. Zemlje Baltika, Poljska, Slovačka su nas pretekle po BDP-u per capita zato jer se država povukla iz svih sfera ekonomskog života, te preuzela prudencijalnu ulogu osiguranja institucionalnog okvira da bi tržište moglo funkcionirati. Dakako, to je i povećalo nejednakosti, no niti jedna zemlja nije postala bogata redistribucijom. Da biste imali što oporezivati i onda novac preusmjeriti onima koji nisu bili uspješni u tržišnoj utakmici, prvo pojedinci trebaju zaraditi dohotke, a tvrtke profite. Drugim riječima, država blagostanja je moguća samo i ako tržište funkcionira.
2.) Većina hrvatskih političara nikad nije bila na tržištu, čak ne ni na onom političkom, što se vidi iz ogromnog otpora naspram preferencijalnog glasovanja. Ono što me rastužilo jest činjenica da su birači Oraha pri vrhu njihove popularnosti bili relativno ekonomski liberalni, a stranka im to nije ponudila i time je potraćen velik politički kapital. Što se tiče mog angažmana - da smatram da sam dovoljno kompetentna za političku funkciju, već bih je imala.
Milan Račić, poduzetnik, stručnjak za strateško planiranje:
1.) Najbogatije su zemlje koje su izgradile dinamična, međunarodno konkurentna gospodarstva. Svoj uspjeh u velikom mjeri mogu zahvaliti relativno slobodnim i otvorenim tržištima, što je temelj liberalizma. To je posebno istaknuto kod manjih zemalja poput Danske, Novog Zelanda, Irske i Estonije. Ne moramo izmišljati toplu vodu, već samo kopirati njihove uspješne modele. Tada bismo mogli izgraditi društvo s više nade i napretka, u kojem bi naši mladi i najtalentiraniji željeli ostati i živjeti.
2.) Postojeće političke stranke konstantno nam guraju ideju da je svijet strašno mjesto bez njihove zaštite i nadzora. U tome sliče mafiji, plaćamo im novac za zaštitu od nepostojećih opasnosti, ili onih koje oni sami proizvode. Prodaju nam strah i ovisnost i tako ostaju na vlasti, što smatram bolesnim i žalosnim, te osjećam dužnost da to pokušam promijeniti. Razmišljao sam o političkom angažmanu, ali ne vidim adekvatnu platformu za to. Nijedna od postojećih stranaka nema vodstvo, iskustvo ni hrabrost za nužne promjene. Zasad mi se čini kako će moj najveći utjecaj doći od izgradnje izvrsne globalno konkurentne kompanije, a ne iz neke stranke.
Velimir Šonje, ekonomist:
1.) Pogledajte efekte liberalizacije taksi usluga. Danas se vozimo jeftinije, a jednako kvalitetno ili kvalitetnije, i više ljudi je zaposleno na tom tržištu. To je dobar primjer ekonomskog liberalizma u praksi. Ekonomski liberalizam je prije svega ravnopravna i uređena tržišna utakmica. Državna intervencija nije isključena, dapače, ona se podrazumijeva, samo što i ona mora biti pažljivo sračunata, nadzirana i omeđena. Zemlje koje su pronašle neku od formula za implementaciju ekonomskog liberalizma (ne postoji samo jedna formula - npr. ima i skandinavski i američki model koji se razlikuju, ali oba počivaju na idejama ekonomskog liberalizma) danas su među najrazvijenijim zemljama na svijetu.
2.) U Hrvatskoj općenito nema liberalne tradicije. Ne zna se o čemu govorimo i ljudi odmah kliznu u ideološke sukobe. Nema niti znanja o oblikovanju i provedbi liberalnih ekonomskih politika. Liberalizmu su čak prišili privatizacije koje su osmišljene i provedene s ciljem pogodovanja rođacima i stranačkim prijateljima, što s idejom i liberalnom politikom nema veze. S druge strane, ljudi očekuju od države da im riješi životne probleme, pa se velikom strankom može postati samo ako se u programu i djelovanju ponudi dovoljno socijalističkih elemenata.
O tradicionalnom političkom angažmanu kroz stranke i/ili izvršnu vlast nisam razmišljao. Ta politika je djelatnost kao i svaka druga - to je zanat koji ima svoje tajne. Ne mogu sutra postati dobar političar jednako kao što sutra ne mogu postati dobar direktor hotela. Osim toga, bit liberalizma nije u vladanju nego u kontroli vlasti. Bit je u našem građanskom glasu i hrabrosti da politiku nadziremo, da joj ulazimo u kost, da je kritiziramo i iskazujemo javno svoje mišljenje i kroz to je pokušamo kanalizirati u nekom smjeru za koji mislimo da je dobar. U tom, liberalnom, smislu ja se odavno bavim politikom.
