arti-201003300464006Nije Hrvatska baš tako nerazvijena da bi imala ovakve jadne stadione. Zemlja koja preferira uskoro uskočiti u europski unionski brzi vlak doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije UEFA-e i FIFA-e.
arti-201003240656006A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub nove države nastupa, u gotrem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva, zar ne?
A koliko je novaca utučeno u navodnu obnovu, bolje nam je i ne pomišljati je pravu brojku zacijelo nitko ne zna...
arti-201004010653006Što danas imamo? Jednostavno, baš ništa. Maksimir je ruglo na kraju grada, ne zemljopisno, nego u prioritetima gradskih moćnika. Što će biti s tim stadionom nitko ne zna. Hoće li se izgraditi novo Dinamovo dvorište na Kajzerici ili će se pristupit nekakvoj obnovi Maksimira, rušenju cijelog objekta pa građenju novog, ili kako još neki predlažu, dovesti stadion u prvobitno stanje, teško je predvidjeti. Uglavnom, zagonetka je to koju ni svi vidovnjaci svijeta ne mogu naslutiti, kamoli rješavati!
Kad se samo sjetimo s koliko je pompe i samodopadnosti bilo govoreno o renoviranju stadiona, spuštanju travnjaka, poslovnim prostorima. Kakve su to laži bile, takve da su u njih i povjerovali kolikogod su bile nevjerodostojne.
arti-201002060277006Maksimirski stadion postao je stadionom negdje 1912. godine. Sagrađeno nogometno i atletsko igralište s omanjim tribinama bilo je prilagođeno svom vremenu. Na njemu su se igrale utakmice, održavale priredbe, trenirali atletičari i nogometaši, ali ga i političari koristili za i časne i nečasne radnje. Kao i ona koja je pvijest nazvala 'Akcijom Stadion', kad su vlasti Nezavisne države Hrvatske na stadion doveli srednjoškolce i studente, s namjerom da iz njih naredbom izdvoje židovske đake. Kad, gle čuda, svi kao jedan stali u obranu židova, i istupivši naređen korak naprijed zajedno sa židovskim kolegama.
Gostovali su na maksimirskom travnjaku najveći nogometaši i današnjice i povijesti, redala su se gostovanja velikih klubova, bilo je tu koncerata za pamćenje, ukratko bilo je svega. Eto, od 1912. do 1948. godine stadion je imao isti izgled. Do završetka Drugog rata svijeta koristio ga je HAŠK, a od 1948. godine tri godine ranije osnovan Dinamo. Kako su se vremena mijenjala, tako su se počele graditi nove svlačionice, zgrade, prilazi, pa i tribine.
http://rd3.videos.sapo.pt/play?file=http://rd3.videos.sapo.pt/ovFPNEdYNQeq4IVTRm1f/mov/1
arti-201003250399006Na prijelazu iz 1951 u 1952. godinu, napravljen je i projekt konačne verzije stadiona, vlasti su se odlučile da projektanti budu Vladimir Turina i Eugen Ehrlich, a uključio se i Franjo Neidhardt. DO 1954. godine bila je napravljena zapadna tribina na dva kata, a uredilo se i atletsko igralište. Godinu dana kasnije, napravljena je niska sjeverna tribina, zbog zanimljivog razloga. Arhitekti su željeli da sa sjevera na stadion dolazi fini, svježi zrak iz bliske maksimirske šume, a taj se fini zrak i znao osjetiti na noćnim utakmicama. Nerijetko su gostujući igrači govorili da su se osjećali sjajno zbog puno kisika iznad travnjaka....
Bio je ovo prvi dio sjetne priče o Maksimirskom stadionu. U drugom najavljujemo:
"Takav stadion imao je kapacitet od čak 64.000 gledatelja, a znao je biti pun poput šipka, ne baš rijetko.... Na derbiju Dinama i Hajduka 1977. godine stiglo je preko 62 tisuće...".
