EUTANAZIJA ĆIRE
U sportu se često kaže kako je lakše napadati neki naslov nego isti obraniti, i to važi kao više ? manje općepriznata istina, osim u slučaju Miroslava Ćire Blaževića. Za njega je obrana stečenih pozicija dječja igra. Mnoge učene glave davno su ustvrdile da je Blažević prvi nogometni lik u Hrvata. Tu poziciju rečeni Ćiro, s neznatnim problemima, drži već godinama. On je kijevski Dinamo u Ukrajini, Rosenborg u Norveškoj, Cibona u Hrvatskoj, Felix Savon na Olimpijskim igrama... neupitni prvak bez obzira na okolnosti.
Miroslav Blažević, nakon što je na prošloj sjednici Izvršnog odbora hametice potukao sve njegove članove i ostao u sedlu, osjećao se kao Pale sam na svijetu. Bez protivnika, bez ozbiljnih neprijatelja, bez konkurenata... čista dosada. I onda je Ćiro odlučio još jednom dokazati da je najveći. Učinit će nešto što nitko ne može. On će smijeniti Miroslava Blaževića.
Je li ovo zadnja izbornička epizoda našeg najživopisnijeg sportskog lika, frajera koji je na nogometnom nebu nadživio čak i svemogućeg Canjugu? Misli li on ozbiljno (sic!)? Ako je odgovor DA, to bi značilo da je Blažević prestao biti Blažević, te da će svoje zrelo doba proživjeti u miru koji mu jamči podebeo bankovni račun. No, ako je odgovor NE, spremimo se za novi salto mortale virtuoza na trapezu.
Članovi Izvršnog odbora, pretpostavljam, bacit će se na ovu ostavku poput gladnih zvijeri, veselo pri tome mašući repom. Stric Ćiro ponudio im je odstupnicu, carte blanche za smjenu i sada više ne moraju smišljati odgovore svojoj bazi na pitanja poput "Čekaj, kako 16-1 za Ćiru, a jučer si mi rekao da će mu vas deset skinuti glavu?" No, Blažević ih je svojim manevrom istjerao na čistinu, jer tražit će se neko novo rješenje, a nitko od Markovićevih apostola nema u rukavu ime potencijalnog nasljednika. Naravno, govorimo o ozbiljnim nogometnim imenima, ne o ljudima koji bi se vježbali na "vatrenima".
Pravi test za čvrstinu kičme članova nogometne vlade (joj, joj, je li nam stvarno TO najveća uzdanica???) bit će reakcija nogometaša. Za očekivati je plač i lelek za Taticom, Šefom, Jedinim. Alen Bokšić ishitreno je izjavio da vjerojatno ne bi igrao za repku bez Ćire. Možda nije sam u toj nakani, ali zanimljivo je nešto drugo. Naše se zvijezde igraju samoupravljača samo na domaćem terenu, a kada padaju trenerske glave u klubovima gdje su se bogato udali, e tu šutimo, tu smo profesionalci od glave do pete. No, dogode li se takve ucjene, eto nezgodne situacije za novinare i navijače. Jer ponovit će se, samo u nogometnom miljeu, sukob Ivanišević ? Rizvanbegović, a to malo kome može donijeti dobro. Nogometu i plasmanu na SP, sigurno ne. Ipak, ta verzija nije za podcjenjivanje. Mnogi su se sad spremni kladiti da Ćiro računa na povratak na klupu nošen valom podrške svojih "sinova".
Sljedeći sati ili dani donijet će rasplet, barem većinu raspleta. Hoće li se novi izbornik zvati Pero ili Ante, sasvim je svejedno, uz uvjet da se drži nogometa i marljivog skupljanja bodova. No, prije lamentiranja o novom izborniku, koliko bi se nas kladilo (a pišem u utorak ujutro) da je Ćiro nazionale rekao posljednju riječ?
